Ništa nije gore za film od toga da ga tragika života nadmaši i učini banalnim. Takve filmove gledaju samo još oni koji u dubokoj žalosti i beznadnoj izgubljenosti miješaju fikciju i stvarnost – film i život – bivšu Jugoslaviju i sadašnje samostalne države. Oni koji žive u „paralelnoj jugoslavenskoj stvarnosti“ suživljeni s jednim dugim – dugometražnim filmom koji se stalno ponavlja – očekujući kako će idući put ipak završiti happy endom.
Način na koji je većina medija u Hrvatskoj objavila vijest o Živojinovićevoj smrti, način na koji su ga predstavili, a posebno diskretna osuda svih onih koji eto ne žale za „velikim umjetnikom“ niti se rado sjećaju vremena (i države) u kojoj je on bio zvijezda (petokraka), zaslužuje osvrt. To ujedno može biti i hommage doživotnom predsjedniku SKJ i SFRJ Josipu Brozu Titu povodom jednog od brojnih datuma rođenja i službenog rođendana.
Opisujući svoje podrijetlo u nekom od intervjua, Živojinović je naveo da mu je majka „bila član KPJ od 1936.“, a otac „radikal, telohranitelj Nikole Pašića“ On je, prije nego je postao glumac, „radio kao milicioner, moler, stolar i kao izvršitelj u opštini Vračar“. Nije li to idealan materijal za prototip integralnog Jugoslavena koji je uz to bio, kako sam navodi, i aktivni član Saveza komunista Jugoslavije. Živojinović je u medijima posebno isticao kako je bio dobar prijatelj s J. B. Titom, što je potvrđivao i raznim anegdotama: „Tito me je često pozivao u kuću i tražio da mu pričam viceve na njegov račun. ‘Ma, neću!’ – odbijao sam. ‘Da pričam, a da me onda ovi vaši ‘apse“.“ ‘Nemoj da brineš: u ovoj državi samo ja hapsim!’”
_____piše: Ivo Lučić l Večernji list
Hvalio se kako su J. B. T. i on imali puno toga „zajedničkog“ što ne čudi ako se podsjetimo da je Tito gotovo svaki dan gledao po dva filma i imao svoga privatnog kinooperatera i teško da je razlikovao glumca Velimira Živojinovića od arhetipskog partizana kojega je „Bata“ uprizorio u bezbrojnim filmovima koseći mrske neprijatelje efikasnije od čitave Prve proleterske brigade.
Tu „bliskost“ na poseban način potvrđuje jedna Živojinovićeva priča: „Sedimo kod njega jedna mlada dama i ja. Ona se obukla onako, kao za predsjednika. Ćaskamo malo, i posle nekog vremena ‘upeca’ se on na njenu garderobu i držanje. Krenu rukom u zabranjenu zonu. Ja mu skrenem pažnju na ponašanje, opomenem ga tiho da je to nepristojno. Kažem mu malo kroz šalu, malo kroz zbilju: ‘Sram vas bilo’, i udarim ga po ruci. ‘Ćuti mali! I idi napolje’, izbacio me Tito napolje. Pa nisam mogao da kažem ‘ne’ čoveku koji je Staljinu rekao ‘ne’.“
Možda onima koji ne pamte Brozova vremena treba dodatno objasniti kako je „mlada dama“ koja je došla s Živojinovićem ostala sa starim diktatorom kojem se nije moglo reći „ne“ i prije nego li je on Staljinu „rekao ne“ ili je Staljin njemu – svejedno. Živojinović je bio ogorčen na one koji su se puno kasnije, nakon propasti komunizma, usudili (a on nije kada je morao) kritizirati J. B. Tita: „Što o tome nisu pričali dok je bio živ? Nisu smeli da pisnu! U toj se državi znalo ko je gazda. U svakoj republici.“
Tito nije bio jedini „gazda“ s kojim je Živojinović prijateljevao: „Kada sam pre nekoliko godina posetio Castroa, pitao sam ga imaju li na Kubi neku opoziciju. ‘Kako ne?!’ – odgovorio je. ‘Pa, gde su?’ – čudio sam se. ‘U zatvoru, gde bi bili?!’ E, i kod nas se znalo. Bili smo ozbiljna država.“ Fasciniram „ozbiljnošću države“ i energičnošću „novoga gazde“ Slobodana Miloševića kandidirao se Živojinović na prvim izborima 1990. te je izabran za „poslanika“ u Narodnoj skupštini Republike Srbije. Od 1991. godine aktivan je na političkoj sceni kao član Miloševićeve Socijalističke partije Srbije.
„Ja otvoreno kažem da je sramota kad se neko u ovom trenutku bori da se skloni Slobodan Milošević. Zar da padne predsednik, padne Vlada i raspusti se Skupština u trenutku kad Srbija ima 300.000 vojnika na ratištima u Hrvatskoj?“ Toliko je bio fasciniran Slobodanom Miloševićem da je 2013. ustvrdio kako Milošević zapravo nije umro jer „njega niko nije video mrtvog“.
Biran je u pet saziva Narodne skupštine: 1990., 1992., 1993., 1997. i 2000. godine, s neprekidnim mandatom od ukupno dvanaest godina. U rujnu 2002. bio je kandidat Socijalističke partije Srbije na izborima za predsjednika Srbije. Nakon izbora u prosincu 2003. povukao se iz politike. Bio je predsjednik Komisije za predstavke i žalbe Narodne Skupštine, neprekidno od 1992. godine do 2000. godine. Kome nešto u Srbiji nije bilo pravo mogao se žaliti Velimiru Bati Živojinoviću.
Kao što je vjerno slijedio J. B. Tita tako je slijedio i Miloševića. U jednoj skupštinskoj raspravi u ožujku 1992. je rekao: „Ja otvoreno kažem da je sramota kad se neko u ovom trenutku bori da se skloni Slobodan Milošević. Zar da padne predsednik, padne Vlada i raspusti se Skupština u trenutku kad Srbija ima 300.000 vojnika na ratištima u Hrvatskoj?“ Toliko je bio fasciniran Slobodanom Miloševićem da je 2013. ustvrdio kako Milošević zapravo nije umro jer „njega niko nije video mrtvog“.
Što je priča nevjerojatnija lakše je u nju povjerovati.
J. B. Tito i svijet koji ga je okruživao nije previše mario za razlike između (ideološko-političke) fikcije i stvarnosti. Samo to objašnjava lakoću s kojom je Živojinović u intervjuu jednom sarajevskom tjedniku pričao o režiseru Hajrudinu Šibi Krvavcu: „Bio sam na Palama, sedam meseci snimao neku komediju, Šiba je bio u Sarajevu. Kao i sve Sarajlije tih godina, živeo je teško. Mislim da je umro od gladi…“
Ništa njemu nije bilo čudno u tome što je njegov kolega „umro od gladi“ u Sarajevu, dok je on na Palama „snimao neku komediju“. Čak se upustio u daljnje tumačenje ratne situacije pravdajući se nekadašnjoj publici: „Nažalost, nisam ništa mogao. Bio sam jedan, usamljen. Video sam da je na Trebeviću postavljeno pedesetak topova čije su cevi bile uperene ka Sarajevu. Neki ludaci su povremeno prilazili i pucali. Videvši jednoga od njih – u pitanju je bila poznata ličnost, sa kojom sam do tada bio na ‘vi’ – doleteo sam i počeo da urlam: ‘Šta radiš, bre, čoveče?! Koga si pogodio?!’ ‘Ne znam’ – odmahnuo je rukom. Učinio je zločin za koji, osim mene, ne zna niko.“
Eto, da ne bi tog „ludaka“ i sličnih, ne bi valjda ni bilo rata, niti bi Sarajevo i mnogi drugi gradovi bili razoreni. Pedesetak topova je bilo tu tek tako – rekviziti za novi film o Valteru – koji ovaj put ne brani Sarajevo – nego snima „neku komediju“ dok „ludaci“ pucaju na grad koji je nekada branio ili se to barem tako govorilo.
Velimir Živojinović, za prijatelje i jugonostalgičare „Bata“, umro je a da nije osvijestio svoju ulogu u zločinstvima koja su se oko njega događala, a u kojima je i sam sudjelovao, bez obzira što je igrao sporednu ulogu ili je tek statirao. Proslavio se „Bata“ glumeći likove partizana što nemilosrdno ubijaju Nijemce, ustaše i četnike u ratnim filmovima, a osramotio se gledajući bezobzirno u stvarnom životu kako dojučerašnji „partizani“ ubijaju mnoge Hrvate, Bošnjake i Albance koji su gledali njegove filmove.
Danas se još samo Kinezi, Kubanci i (možda) Sjevernokorejci oduševljavaju s Valterom – filmom čiji glavni glumac, u stvarnom životu, usred rata, uz kanonadu topova snima „neku komediju“ dok mu režiser u opkoljenom Sarajevu umire od gladi.
Ništa nije gore za film od toga da ga tragika života nadmaši i učini banalnim. Takve filmove gledaju samo još oni koji u dubokoj žalosti i beznadnoj izgubljenosti miješaju fikciju i stvarnost – film i život – bivšu Jugoslaviju i sadašnje samostalne države. Oni koji žive u „paralelnoj jugoslavenskoj stvarnosti“ suživljeni s jednim dugim – dugometražnim filmom koji se stalno ponavlja – očekujući kako će idući put ipak završiti happy endom.
Dugo su se nadali da će se Boris (Dvornik) i Bata jednoga dana ipak pomiriti, ne shvaćajući da su njihovi filmski likovi, a ne oni prijateljevali, a da je njihovo „prijateljstvo“ zapravo ideološki konstrukt – zapadnija verzija „Bore i Ramiza“ odnosno „Mome i Uzeira“.
Nadaju se oni, nesretni, i dalje, da će Jugoslavija tijekom sljedećeg prikazivanja filma ipak opstati, jer, bila je to „ozbiljna država“ u kojoj se znalo tko „hapsi“, gdje se nalazi „opozicija“ i tko smije gurati ruku „u zabranjenu zonu“.