Malo je zemalja u Europi koji imaju tako nabrijanu i trusnu političku scenu kao što je to slučaj u BIH. Razdoblje od 4, godine više je nego prekratko da bi zemlja uopće provela bilo kakve ozbiljnije reforme, ustavne promjene i pronašla unutarnji dogovor. Ne zato što su 4 godine malo. U većini zemalja nisu. No BIH je zemlja ogromne unutarnje podjele i specifičnosti. Naprosto je politička scena u njoj cijelo vrijeme na razini ekscesa, što se reflektira tako da se koalicije slažu po 7 mjeseci nakon izbora, a kampanje počinju i dvije godine pred izbore.
Zadnja godina mandata vladajućih naročito, od Daytona na ovamo, prolazi svaki puta u tako užarenoj atmosferi da mogućnosti bilo kakve provedbe naznačenih političkih promjena, gotovo prestanu postojati. Ta godina postaje godina spina, ne provedbe odluka. Evo u BIH još nije ni počela teći zadnja godina mandata, no već se osjeća predizborna atmosfera.
Potom je izgubljena i prva godina nakon izbora. Od provedenih izbora do formiranja izuzetno komplicirane vlasti prođe u pravilu gotovo pola godine. Pod uvjetom da nema krize oko formiranja vlasti na svim razinama. Tehničke vlade u tom mandatu tek vegetiraju, i troše novce.
Ostaju dakle realno dvije godine, za nekakvu provedbu politike. Efektivno radi se o razdoblju od godinu i pol dana. To je doba kada svi čuvaju svoje pozicije, nastoje ojačati stranku i malo tko se usudi izići s nekim revolucionarnijim narativom kako ne bi izgubio dio glasačke publike.
Ako se nekim čudom neki put i usuglasi, provedba usuglašene politike, i predizbornih obećanja u BIH postaje znanstvena fantastika. Jedni su drugima u stanju blokirati sve. Jer koalicije u BIH nisu programske nego tronacionalne. I jedni su drugima cijelo vrijeme u programskim ciljevima, samo kočničari. Sve što jedni žele, drugima i trećima je prijetnja. I tako u krug. Već drugo desetljeće…
Sjetimo se samo prije 3 godine što je najavljivao Bakir npr. Taj čovjek je govorio o 100.000 radnih mjesta.
Prošle su gotovo tri godine od izbora. Dvije smo proveli u priči o referendumu u RS-u i reviziji presude protiv Srbije. Do izbora će aktualno pitanje biti odnos s Hrvatima, Izborni zakon i kako ga spriječiti da uđe u Ustav. Onda će nešto reći Dodik. Čović ne mora ništa ni reći, njega ionako napadaju sve samo da kihne.
BIH je izgubila još 4 godine. BIH će izgubiti još 4 godine nakon ovog. BIH stoji u mjestu. Istovremeno BIH nema građansko društvo koje je u stanju to percipirati. Cormackova tvrdi da BIH to društvo ima. Mi tvrdimo da nema. Da je ono hibridno i na tankim nogama. No možda je ona u pravu, i dao Bog da nas demantira.
NGO mafija okupirala je trgove koje pripadaju građanskim društvima BIH. Opet ta društva odavno ne hodaju po tim trgovima. Na nekim europskim da.
Lideri BH građana i naroda, trebali bi do 2018-e odlučiti što dalje. Mrcvariti svoje podaništvo novim nadama od 4 godine ili jednostavno reći dosta.
Naročito su u vrlo nepovoljnoj poziciji lideri Srba i Hrvata. Lideri dva od tri konstitutivna naroda u BIH koji trpe punih 22 godine opetovanu političku opresiju od trećeg centra moći snažno uvezanog s međunarodnim lobijima u BIH. Koji u Banja Luku i Mostar teško i mrsko zalaze. Ta dva naroda se uporno u vlastitoj zemlji moraju boriti za prava koja im po Ustavu pripadaju.
Tu nastaje trenutak kada lider pokazuje da je lider. Kada izlazi pred svoj narod, čiju je suverenost i ponos dužan zaštiti i kada kaže – Mi ovu igru više igrati nećemo. Ili dragi narode, znamo da ti je teško al mi ovu igru igrati i dalje hoćemo. A ti se iseljavaj.
Više, naime nije upitno da sarajevske elite, i peti mandat nakon Daytona nastavljaju istom doktrinom. Ako je u trećeg BH naroda – Bošnjaka na vlasti narodnjačka koalicija, emotivno ih ucjenjuje tzv. bošnjačka ljevica i obrnuto ako je na vlasti ta lažna ljevica emotivno ih ucjenjuje desnica. Ide se na to da se ništa ne uradi. Ide se na efekt vremena. Čeka se da “unutarnji neprijatelj” dovoljno iseli da se proglasi nova Republika, po mjeri najboljeg naroda.
Ide se na doktrinu kuhanja žabe i zamora materijala.
Srbima i Hrvatima daje se privid da su važni, i da se u svojim satrapijicama od entiteta i kantončića nešto pitaju. Tamo im se medijski baca kost.
U suštini čeka se da vrijeme i besperspektivnost odrade svoje i da BIH jednog dana postane 70 i kusur posto država jednog naroda.Pa će onda netko nekim ukazom proglasiti navodno gradžansku BIH. U političkim teorijama netko to zove planiramim ekomnomskim genocidom. Mi ćemo to samo nazvati Daytonom. I pažljivom politikom antifašističkog skupa stranaka.
Plan je to star koliko i potpis na Daytonu a njegov cilj je da BiH postane nacionalna država jednog naroda i da to bude negdje oko 2027-e. To je zapravo u redu plan. Miroljubiv. Nenasilan. Čistimo vas nježno. No teško da će BIH dočekati taj dan. Jer plan nije predvidio da će osim Srba i Hrvata iz BIH masovno iseljavati i Bošnjaci. I to je ono o čemu Sarajevo ne obavještava svoj lacij.
BIH umjesto ove nacionalističke utopije, treba novi moderan Ustav, treba veće razmake među izborima upravo zbog njene unutarnje političke heterogenosti. BIH građani trebaju modernu republiku koja zadovoljava potrebe njenih političkih nacija i svakog njenog građanina. Ne aždaju koja služi samo za zadovoljavanje potreba brojne političke kaste.
U tome svemu, lideri Srba i Hrvata, konačno bi morali stati pred svoje narode, čiji su ustavni i međunarodni suverenitet dužni čuvati i kazati im hoće li i dalje igrati po notama koje diktira daytonska luđačka košulja, ili jednostavno ugasiti stranke i pustiti Bošnjake da vladaju cijelom BIH. To je gandijevski,i također nenasilan pristup priči.
Bošnjaci žele svu vlast, oni to hoće, i oni kažu da to mogu. Zašto im je ne bi dali? Čemu strah od tog?
Ako Sarajevo tvrdi da bi bolje vladalo nad Banjalukom i Širokim zašto im to ne dati? Ljudi su toliko samouvjereni da nema apsolutno nikakvog razloga sudjelovati u tom kuhanju, nas, samih sebe, i svog vlastitog naroda. Pustite Bošnjake u Široki., dajte im Livno, dajte im Međugorje. Sve im dati. Pa da vidimo kako ćemo živjeti.
Sarajevo tvrdi da bi to bolje. Pa dajmo im pobogu. Ne budimo šrktsci. Uostalom tako nas uči Novi zavjet.
Apsolutno ne kužimo u čemu je problem da Sarajevo napravi kantonalnu vladu u Širokom i federalnu u Sarajevu. Samo bez Hrvata, i hrvatskih ručica, molimo lepo. Da ne bi posle bilo, Hrvati krivi.
To je recimo način kako se mirno , demokratski, i pasvinim otporom zaustavljaju mokri snovi nevinog nacionalizma na suludom putu pretvaranja BIH u jednonacionalnu državu.
Dovoljno je jednostavno kazati : Mi se više nećemo igrati. Eto vi ste super. Vi vladajte. Evo Vam sva vlast. I priča oko Daytona bit će prošlost. Jer nije taj Dayton toliko kompliciran aparat. On postoji dok postoji volja BH naroda da sudjeluju na njegovim izborima. Kazati ne izborima znači pokopati Dayton. I snove jednog grada na Miljacki, kako će biti veći nego što jest.
Na taj način bi bošnjački narod, jako brzo shvatio, tko mu sve ove godine prodaje priču. I tko zapravo živi na njegovoj nesreći. Hrvatski, srpski ili bošnjački političari.
Mi se sve ove godine teškom mukom mučimo kako blokirati majorizaciju. A ona se blokira baš vrlo lako. Samo se prestaneš truditi. I radiš svoj posao. Sadiš smilje. Ideš na pazar. Šetaš psa.
U takvoj BIH, u kojoj Srbi i Hrvati ne bi izišli na izbore, predstavnici “temeljnog” naroda Bosne jako bi efektno shvatili što to doista jest legitimitet. I što znači imati ili nemati potporu konstitutivnih naroda. U takvoj BIH ti nabrijani sarajevski političari više protiv sebe ne bi imali Dodika i Čovića. Imali bi dva naroda i 50% građana BIH kojima bi na neki način morali nametnuti svoju političku volju.
Možete li zamisliti Halida Genjca kao predsjednika RS-a ili premijera ZHŽ-a i narod u tim federalnim jedinicama kako ga bespogovorno sluša? Teško jelda.
Pa eto. Pametni su shvatili.