Published On: Thu, Jul 13th, 2017

ŽRTVE SULTANA Ne znaju zašto su optuženi, ali ne smiju se vratiti kući

Prošle godine u srpnju vojni udar u pokušaju doveo je do uličnih borbi po Ankari i Istanbulu. Mir je vrlo brzo ponovno uspostavljen, pučisti su ubrzo uhićeni i uslijedila je čistka tisuća ljudi, od sudaca do učitelja, redom optuženih za povezanost s urotnicima.

Maria Psara u Bruxellesu opisala je za novine Ethnos, a prenosi BBC, kako su čistke dosegnule sve do Belgije i da se posljedice još uvijek osjećaju. Sjedeći u krajnjem kutu malog kafića U Bruxellesu, dvojica muškaraca provjeravali su je li ih tko slijedio. Dvije žene koje su bile s njima šutjele su, čekajući na signal da je sigurno da počnu govoriti. Ibrahim je Mariji Psari već objasnio da su oni zabrinuti za svoje živote. “Turski mediji zovu na ‘teroristima’ i kažu da bi nas trebale ubiti turske ili čak ruske obavještajne službe”, kaže on. “Turski službenici opisuju nas kao izdajice i savjetuju narodu da nas napadnu ako bi nas sreli.”

Prije godinu dana Ibrahim i Abdullah, što im nisu prava imena, bili su visoko pozicionirani pripadnici delegacije vojske Turske pri NATO-u. Sada su obojica bez posla i praktično apatridi, dvojica od nebrojenih žrtava čistke koja je uslijedila nakon pokušaja puča. Ayse i Deniz, i kod njih dvije riječ je o pseudonimima, supruge su dvojice drugih turskih časnika pri NATO-u. Životi svih njih dramatično su se promijenili. Izgubili su domove i prihode i možda se više nikada neće smjeti vratiti u domovinu.

Nakon pokušaja puča u noći 15. srpnja 2016. deseci tisuća javnih službenika, sudaca, učitelja, novinara i drugih uhićeni su pod sumnjom da su sljedbenici Fetullaha Gülena, klerika u egzilu kojega Turska optužuje, iako on to poriče, da je organizirao pokušaj obaranja s vlasti turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. Među njima je bilo i stotine vojnih časnika, dok su oni koji su u to vrijeme bili izvan zemlje, mislili da su sigurni. Svakako je bilo jasno da oni nisu mogli sudjelovati u borbama.

“Turska vojska je imala više od 600.000 ljudi u službi”, kaže Ibrahim. “Ako bi ijedna vojska te veličine pokušala puč, ne bi trebala nekoliko časnika iz inozemstva da joj u tome pomogne. Oni u Turskoj bili bi sasvim dovoljni.” U kolovozu, ipak, u Bruxellesu su se svakog petka nakon radnog dana počeli pojavljivati popisi s imenima časnika koje je Turska suspendirala ili im dala otkaz bez objašnjenja.

Sve do kraja rujna dugački dokumenti sa 221 imenom pristizao je u turske misije u inozemstvu, uključujući i NATO-ova sjedišta u Bruxellesu i Monsu. Zapovjedništvo turske vojske naređivalo je u njima da se časnici odmah imaju vratiti u Tursku. Sve bez objašnjenja. “Moje ime je bilo na listi. Zvali smo Tursku kako bismo razumjeli optužbe protiv nas”, kaže Abdullah. “Uzmi prvi let nazad”, bio je jedini odgovor. Oni koji se nisu odazvali, bili su počišćeni ukazom izdanim 22. studenog, optužujući ih za povezanost s “terorističkom organizacijom”, referencom na gülenistički pokret.

Njihova imovina u Turskoj je zamrznuta, njihove su putovnice poništene. Do tog trenutka već je odavno bilo jasno da je povinovanje naredbi iz Turske jako opasno. Skupina časnika koja je na brzinu prodala svoj namještaj, automobile, koji su poništili ugovore s dobavljačima električne energije i plina, vratili su se početkom listopada i skoro istog trenutka su ih uhitili. Neke pri dolasku na aerodrom, neke kad su se javili nadređenima.

Otprilike u to vrijeme jedan mornarički časnik pozvan je iz Bruxellesa u glavni stožer u Ankari na hitan sastanak oko “standardizacije”. “Svi u vojsci znaju da standardizacija nije tema takve prirode da bi se ikako mogla smatrati hitnom. I inače je sve oko tog sastanka bilo vrlo sumnjivo, jedan mornarički časnik se odazvao jer nije bilo razloga da se plaši”, kaže Ibrahim. Ispalo je da je bila riječ o zamci. Mornaričkog časnika su uhitili i strpali u zatvor u kojem je čekao na suđenje.

“Do danas mu nisu predstavili ni jedan dokaz protiv njega”, kaže Abdullah. Njegova supruga i troje djece, ostali su u Belgiji, pokušavajući preživjeti bez njega. Pričajući svoje i tuđe tragedije, časnici i njihove supruge su tmurni. Ipak, jedna priča izmamljuje gorak osmijeh. Objasnili su da im je jedan kolega uoči puča imao tešku prometnu nesreću. Ispalo je da je u trenutku puča bio na intenzivnoj njezi u bolnici u Belgiji. “Bio je u nesvijesti”, kaže Ibrahim. Ali i njega su optužili da je umiješan u puč.

Sveukupno, više od 700 časnika od njih 950 koji su služili u NATO-u i po turskim diplomatskim predstavništvima, procjenjuje se da su stradali. Većinom su tražili azil u zemljama u kojima su se zatekli i u nekima od njih, primjerice u Njemačkoj i Norveškoj, azil su već i dobili. “Koliko god je turski nacionalni vojni predstavnik pri NATO-u pokušavao da nas se istjera iz baze NATO-a kako bi nam što više otežao život, NATO je zauzeo stav protiv njegovih nelogičnih argumenata”, kaže Abdullah.

Zapovjednik NATO-a u Monsu general Curtis Scaparotti odbacio je ideju da su ovi časnici mogli biti umiješani u planiranje puča, kaže Abdullah. Njihovi strani kolege pokušali su im pomoći na razne načine. Nudili su novčanu pomoć, pozivali su ih na Božićne ručkove, nudili su im vlastite kuće da u njima stanuju. “Bez iznimke, svi su nam savjetovali da se u Tursku ne vraćamo.” Za djecu je nagli prelazak iz NATO-ove škole u belgijske škole ogromna promjena.

Umjesto na engleskom, odjednom su na nastavi na flamanskom ili francuskom. Obitelji su do sada preživljavale na ušteđevinama. Uskoro će morati naći poslove, ali ne smiju raditi tako dugo dok ne dobiju azil, ako ga dobiju. Ne odlučuju se lako niti na izlazak iz svojih stanova, u strahu da ih ne napadnu pro-Erdoganovi fanatici. Više od tri četvrtine Turaka koji su u travnju u Belgiji glasali na referendumu o novim ovlastima predsjednika, glasali su u korist Erdogana.

Nekoliko je ljudi moralo u bolnicu nakon sukoba pristalica i oponenata Erdogana. Otkako su ovi časnici, s kojima je razgovarala Maria Psara, bili tinejdžeri, nikada nisu iznosili svoje političke stavove, a sada negiraju veze s Fetullahom Gülenom. Istodobno su jako uznemireni smjerom kojim predsjednik Erdogan vodi zemlju, udaljava je od Zapada i približava je muslimanskom svijetu i Rusiji. Ugrožena je uloga turske vojske kao čuvara sekularnosti moderne turske republike, kažu oni.

Oni časnici koji su bili prozapadni, zamijenjeni su pristalicama političkog islama ili imaju “proistočne, proruske” nazore. Izvori iz NATO-a neovisno navode da kvaliteta novih časnika nije niti približno na onoj razini na kojoj su oni koji su otpušteni, pozatvarani ili u egzilu. A opet, patriotizam bivših časnika vidljiviji je od njihovog gnjeva. “Vidite li ovo?”, pita Abdullah pokazujući putovnicu. “Kroz cijeli život služio sam svojoj zemlji, svojoj zastavi, a sada moram skrivti svoj identitet iako nisam napravio ništa pogrešno.” Naši su supruzi žrtvovali svoje dnevne živote, život s obitelji za svoj posao. Bili su u braku sa svojim poslovima, ne s nama”, kaže Ayse. Abdullah dodaje da mu je najveća želja da se Turska vrati u normalu. “Da ponovno bude zemlja na koju ćemo biti ponosni”, kaže. “Mi se želimo vratiti.”