55-GODIŠNJI Zoran Ivanković iz Lazarevca kraj Beograda jedva je preživio zarazu koronavirusom, od kojeg su mu umrli 51-godišnji brat Goran i 78-godišnji otac Veroljub. Sve se dogodilo ovog ljeta, kad je u lipnju Srbija bilježila ogroman porast zaraženih.
Zoran je 4. rujna, nakon gotovo puna dva mjeseca, koliko je proveo na intenzivnoj njezi beogradske bolnice, otpušten kući, no još se nalazi na bolovanju, a oporavak će, kako su mu liječnici rekli, dugo trajati. O svojoj borbi s koronom i o tome što se sve događalo s njegovom obitelji ispričao je Indexu kako bi upozorio sve da korona nije bezazlena i da se ljudi trebaju paziti.
Sve je krenulo krajem lipnja kad je njegov otac Veroljub otišao u vikendicu, koja se nalazi na planini nedaleko od Valjeva.
“Otišao je malo pokositi travu, nije se ni s kim družio, jedino gdje je otišao bila je trgovina. Zvao sam ga i čuo da zvuči loše, nije mi htio reći da ima temperaturu, a ja sam mu po glasu osjetio da jedva priča. Rekao mi je samo da mu se malo drijema, no baš mi je čudno zvučao. Odmah sam nazvao sestru koja živi nedaleko i rekao joj da posjeti oca”, započeo je priču za Index Zoran Ivanković.
Sestra i njen muž su odmah otišli kod oca i ustanovili da ima visoku temperaturu. Ona je odmah nazvala braću koja su istog trena došla.
Mislili su da otac ima moždani udar
“Bilo je to 27. 6. i brat i ja smo zajedno došli. Mislili smo da otac ima moždani jer ga je imao i prije tri godine te smo odmah pozvali hitnu koja ga je prebacila na Hitnu u Lazarevac. Kako je tad imao blago povišenu temperaturu, oko 37, i oni su posumnjali isto pa su ga prebacili u beogradsku bolnicu Sveti Sava koja je baš za neurološke bolesti, no tad mu se temperatura popela na 39,1, oni su mu snimili glavu i vidjeli da nije moždani”, kazao nam je Zoran Ivanković.
Nakon što su liječnici kompletno napravili obradu i ustanovili da njegov otac nema moždani te da mu je loša krvna slika, a istovremeno mu je postalo sve lošije, napravili su mu, navodi, brzi test na koronavirus koji je bio negativan.
“Zatim su nas poslali da odemo s njim u dežurnu gradsku bolnicu Zvezdara, gdje su utvrdili da otac ima obostranu upalu pluća i potom su ga prebacili u bolnicu Dragiša Mišović, koja je pretvorena u covid-bolnicu i tamo je bio sve dok nije preminuo 1. 7. Inače je bio dijabetičar i imao je visok tlak te je prije tri godine imao moždani. No nakon njega je bio dobro. Stvarno se pazio, nije odlazio na velika druženja, štoviše, bio je sam u vikendici na planini i jedino se mogao zaraziti u trgovini. No na otpusnom pismu iz bolnice mu je pisalo da je preminuo od upale pluća, nije bila navedena korona”, ispričao nam je Zoran.
Brat i on su dobili visoku temperaturu nakon očeve smrti
Dan nakon tatine smrti i on i brat su istovremeno dobili temperaturu, koja je bila 37 pa je onda naglo skočila. Odmah nakon što su dan kasnije sahranili oca, otišli su privatno kod liječnika snimiti pluća jer u to vrijeme nije mogao svatko doći na red za testiranje na koronu budući da je pandemija buktjela te su bolnice bile pretrpane. Zoran navodi kako su testirali samo one kojima je danima bilo loše.
“Zato smo brat i ja otišli privatno snimiti pluća i pokazalo se da imamo upalu. Liječnik nam je dao da dva dana pijemo duplu dozu antibiotika pa da nam nakon 2 dana opet snimi pluća. To smo i napravili i tad je liječnik vidio da nam je obojici upala prešla i na drugo plućno krilo i rekao nam da hitno odemo u covid-bolnicu, da će nas čekati sanitet. I tako smo 8. 7. prevezeni u Kliniku za infektivne i tropske bolesti u Beogradu”, nastavio je Zoran.
Brata su mu već treći dan smjestili na intenzivnu jer mu je jako pao nivo kisika u krvi, dok je Zoran ostao na običnom odjelu. No kako mu je svakog dana bilo sve lošije, osmi su mu dan dali novi lijek kako bi se napokon pokušala spustiti temperatura i to je uspjelo. Temperatura mu je napokon spuštena, no već mu je drugi dan bilo dosta lošije te mu je, kao i bratu, pala razina kisika u krvi na 85 posto.
Zoran Ivanković
Liječnici su mu tek 10 dana nakon bratove smrti rekli da je umro
“Odmah su i mene smjestili na intenzivnu i spojili me na neki aparat pomoću kojeg su mi kroz nosnice ubacivali kisik. To nije bio respirator. Na tom sam aparatu bio 25 dana i poslije su mi stavljali običnu masku s kisikom. Bio sam u jako kritičnom stanju, tri puta mi je život visio o koncu i nisam bio svjestan što se događa. Brat mi je preminuo 27. 7., a meni su to rekli tek desetak dana kasnije jer sam i ja u to vrijeme bio kritično pa nisu htjeli da mi se dodatno pogorša stanje”, ispričao nam je Zoran.
U bolnici je proveo gotovo dva mjeseca, a otpušten je na kućnu njegu 4. rujna.
Liječnici su ustanovili da je pozitivan na koronavirus, za koji navodi da je izrazito opak virus koji mu je uzrokovao upalu pluća, imao je dugo vremena temperaturu i kašalj te bio potpuno malaksao.
“Kako sam dugo ležao, tako sam na kraju morao fizioterapeutu jer su mi atrofirali mišići i opet sam kao malo dijete morao učiti hodati. Bilo je baš gadno, liječnici su rekli da virus ošteti srčane mišiće i baš sam danas bio na kontroli, no, srećom, sve je u redu sa srcem. No nakon ove zaraze sam dobio visok tlak koji prije nisam imao”, kazao nam je Zoran.
“I brat i ja smo bili zdravi, još je on pet dana prije zaraze išao na sistematski, bio je potpuno zdrav”
Navodi kako su liječnici i njega i brata pitali jesu li pušači jer su im pluća bila u strašnom stanju.
“Brat nikad u životu nije pušio, a ja sam prestao pušiti prije 21 godinu. Obojica smo prije ovoga bili zdravi. Kako je brat radio na poslovima sigurnosti i zaštite na radu, bio je u kontaktu s dosta ljudi tijekom pandemije pa je pet dana prije zaraze, dakle prije nego što smo vidjeli oca, išao na sistematski i bio je zdrav. No imao je očito jaču upalu pluća od mene. Iza sebe je ostavio suprugu i sina”, priča nam Zoran.
On pak ima suprugu i dvije kćeri od 15 i 19 godina i one su mu, ističe, dale snagu da se izbori.
“Samo sam na njih mislio u bolnici. Znate, u ovoj bolesti je izuzetno važna psiha. To su i liječnici rekli. Ja sam samo mislio na svoju familiju i kako se moram izboriti i uspio sam, no sve me jako potreslo i s bratom i ocem i svime što sam prošao”, kazao nam je Zoran.
“Moju krv šalju genetičarima u Kinu”
Navodi kako je bio jedan od pacijenata s najdužim boravkom na intenzivnoj, a zbog specifične kliničke slike, ističe kako su mu liječnici uzeli krv koju će proučavati i genetičari u Kini.
Iako je 4. rujna izašao iz bolnice, pred njim je, kaže nam, dug oporavak. Još, dodaje, nema snage ni kondicije kao prije zaraze.
“Još sam na bolovanju, moram mirovati i mogu samo malo šetati, fizički ništa ne smijem raditi, ne smijem ni trčati. Rekli su mi liječnici da se ne smijem prehladiti i da strogo moram paziti na sebe i da se obavezno moram cijepiti protiv gripe kad stigne cjepivo. Još sam i u šoku radi svega, neke stvari mi nisu jasne. Dok još nisam završio u bolnici ni saznao da imam koronu, bio sam u kontaktu s kćerima i suprugom i nitko od njih, na sreću, nije zaražen, svi su se testirali, i sestra i šogor koji su isto bili kod tate, ni oni nisu zaraženi, tako da uopće ne znam kako ide ta zaraza i kako smo je brat i ja dobili. Dakle, svi koji su bili s tatom u kontaktu su dobro”, kazao nam je Zoran.
Navodi i kako je, onog trena kad je saznao da je pozitivan na koronu, njegova supruga došla u Beograd kako bi se izolirala od kćeri dok ne stignu nalazi za sve i nije bila pozitivna, kao ni kćeri.
“Ne znam što bi rekao, nije zaražen ni šogor koji je inače šećeraš, nitko od obitelji nije bio zaražen, a i bratu su na prvom testu u bolnici rekli da je negativan, a što je bilo kasnije, ne znam jer još nisam vidio njegovo otpusno pismo. Ni liječnicima nije bilo jasno što se to s nama dogodilo, zašto su nam pluća tako jako oštećena. Covid je samo uzrok upale, no on mi je kasnije nestao iz tijela. Već nakon 15 dana od zaraze je test pokazao da sam negativan. Još su ga par puta kasnije ponavljali i bio je negativan, no virus je ostavio trag na plućima. Sreća je da nisam završio na respiratoru jer su liječnici rekli da 90 posto onih koji završe na respiratoru ne uspije preživjeti”, kazao nam je Zoran.
“U borbi s koronom psiha je jako ključna”
Još neko vrijeme treba proći dok ponovno ne snimi pluća pa da vidi kakvo je sad stanje. Naime, kako nam je rekao, u ta su mu dva mjeseca 7 puta snimali pluća, od toga 4 puta mobilnim RTG-om pa je previše puta ozračen.
“Pitao sam liječnike tad smiju li mi toliko s tim RTG-om, pa su rekli da inače ne, no kad je život u pitanju, kao što je bio slučaj sa mnom, da je onda dozvoljeno. Nakon svega mogu reći i naglasiti još jednom kako je u borbi s koronom psiha jako ključna, možda i više nego lijekovi. Liječnici još eksperimentiraju s lijekovima, još ne znaju što može pomoći. No stvarno su dali sve od sebe da me izliječe”, rekao nam je Zoran, ističući kako nakon izlaska iz bolnice daleko više pazi, a da je primijetio i kako su ljudi u Srbiji sad svjesniji opasnosti koju donosi korona.
Kad je u lipnju buknula pandemija u Srbiji te je došlo do značajnog porasta broja zaraženih, dodaje kako ljudi nisu pazili, nitko nije nosio maske ni u trgovinama ni u ostalim zatvorenim prostorima.
“Poslije, kad sam već izašao iz bolnice, saznao sam da je krajem 6. mjeseca od korone preminuo i moj bratić, sin mamine sestre. On je preminuo u zemunskoj bolnici, imao je 61 godinu. Odlučio sam ispričati svoju priču kako bih poručio ljudima da zaista postoji korona, da je opasna i da se treba paziti. Maske bar psihički pomažu, potrebna je i higijena ruku i svakako treba izbjegavati velika okupljanja, ja sam to i ranije izbjegavao, kao i moja obitelj. E sad, jedino taj dan s ocem nisam pazio, nisam imao masku, stavio sam je tek kad smo išli s njim u bolnicu”, kazao nam je na kraju Zoran, još jednom istaknuvši da bi ljudi zaista morali paziti.
wpDiscuz
