Published On: Thu, Oct 24th, 2013

Zoranovo srce na dlanu

Trinaest je godina od ”petog oktobra” i nešto više od pet godina od surovog političkog ubojstva Zorana Đinđića. Otuda ovi redovi, prvi put objavljeni na portalu Peščanik.net prije pet godina. Jedva da sam ga poznavao, pa ipak kao da su mi ubili najrođenijeg. Pošteno govoreći, dok je bio živ i ja i moji prijatelji smo ga samo uvažavali, a kad je ubijen počeli smo ga i voljeti. Nismo više zakerali za svaku sitnicu. Uostalom, o tomu je sjajno progovorio Nenad Prokić na Peščanikovim stranicama. Zoran je morao Srbiji ponuditi na dlanu i svoje raskomadano srce, kazao je Nenad, kako bi ga shvatila i zavoljela. Govorimo o “drugoj Srbiji”, dakako, da se ne lažemo, ona prva umije još uvijek samo mrziti sve oko sebe, kao i u Miloševićevo vrijeme…

Piše: dr. sc. Mile Lasić / HSPF.info

Jedne davne prilike, s početka zadnje decenije prošloga stoljeća, bili su pokojni Zoran i stari Mićun gosti u Bonnu, ali nisu htjeli svratiti u Ambasadu SFRJ, jer je u njoj sve vrvjelo od Miloševićevih ljudi, što su oni dobro znali. No, znali su da ima i nekih drugih ljudi u njoj, pa su se rado sastali s nama nekolicinom, prvo u jednom hotelu u Bonnu, pa potom i u jednoj privatnoj kući u Bad Godesbergu, gdje su ostali s ” bonnskim anti-miloševićevcima” do duboko u noć. U neko smo doba noći zapitali Zorana i ono što nas je tištalo (da li je to bio Drago T., Dule B., Milenko B., ili, pak, ja, potpuno je svejedno) zašto je – takav kakvog ga je Stvoritelj dao – uopće išao na Pale? Oni su mu se paljanski satrapi, nije bilo (više) nikakve sumnje, morali jednako gaditi kao i Milošević i njegova ekipa. Odgovorio je lakonski da bi mogao da se okane politike da to nije učinio. I to je bio Zoran, ma koliko je ova vrsta pragmatičnosti znala škoditi njegovom ljudskom i demokratskom liku…

O tome, pak, na kakvoj se stranputici našla Srbija poslije Zoranovog ubojstva zna se bolje u Beogradu nego u Berlinu. Pa, ipak, kažimo i ovdje kada se u Srbiji razbistre sadašnje mutne vode i ljudi dođu na trenutak sebi od aktualne gazpromovske i kosovske omame morat će se potražiti europski orijentiri i ponovno zaveslati u kontra pravcu, toliko bi i kukaveljni Boris T. morao znati. Dakle, vratiti se Zoranovom putu u Europu, u kojoj i za Srbiju i Srbe ima mjesta, kao što je i vjerovao Zoran, koji je Srbiju želio ugledati što prije, po mogućnosti odmah, u ravnopravnoj europskoj zajednici naroda. Njemu bi se, nema nikakve sumnje, morala beskrajno gaditi količina podaničkog odnosa u aktualnoj potemkinovskoj pra-političkoj Srbiji, vještački iskonstruirana od strane aktualne političke elite, koja Srbiju vodi čvrstim domanovićevskim korakom u status ovisne “ruske gubernije”, a što i nije ništa puno drugačije od onih Miloševićevih saveza s Lukašenkom i Bjelorusijom…

Ovdje ću u nastavku – iz tužnog povoda – ponoviti, pak, ono što sam napisao neposredno poslije zločina izvršenog nad Zoranom, a time, de facto, i europskom orijentacijom Srbije, tog kobnoga ožujskoga dana prije pet godina. No, prije toga kazat ću kada se, ako se, netko od aktualnih srpskih političkih lidera probudi iz vještački stvorenog transa, koji i nije drugo do bijeg od realnosti, Zoranovo “srce na dlanu” pokazat će mu put. A u Europi, Europskoj uniji, primit će ga i razgovarati s njim čim se pozove na mrtvoga Zorana, koji je, nesumnjivo, i mrtav državotvorniji od većine srpskih političkih lidera, znate već kojih i kakvih…

“Kennedy Srbije je mrtav”, “Prijatelj Njemačke i demokracije”, “Tvorac nove Srbije”, samo su neki od naslova u njemačkim novinama, koje su u detalje izvještavale o ubojstvu, Đinđićevom životnom i političkom putu, njegovim vrlinama i manama. U prvi plan su se isticali Zoranovo izuzetno obrazovanje, njegova radna energija, njegovo suprotstavljanje Miloševićevom režimu, kao i isporučivanje Miloševića Den Haagu, te prvi uspjesi na putu demokratizacije Srbije i njezinog ponovnog uključivanja u međunarodnu zajednicu. “Umrla je srpska nada u budućnost”, zabilježili su njemački mediji riječi jedne obične žene s beogradskih ulica povodom Zoranove smrti. Đinđić je htio “u Srbiji ostvariti ideale moderne europske države”, te je tako “pripremiti za ulazak u Europsku uniju”, kazalo se u jednom tipičnom ovdašnjom novinskom komentaru.

Sahrana Zorana Đinđića je uživo prenošena na “Ntv-u”, jednoj od njemačkih specijaliziranih tv-stanica za vijesti. A prije i poslije sahrane se o mučkom ubojstvu srbijanskog premijera detaljno izvještavalo i u svim drugim elektronskim medijima. U jednu riječ, nema medija, nema novine, uključivo one u najmanjem mjestu, koja tragičnoj Đinđićevoj smrti nije posvetila ne samo izvještaj, nego i komentar.

U SR Njemačkoj se na pokojnog Zorana gledalo “kao na svoga”. Na nekoga koga se u proteklih desetak godina naviklo, kada se izvještavalo o “Miloševićevoj Srbiji”, na nekoga koji je besprijekorno poznavao njemački jezik i kulturu. U krajnjem, kome je prije dvije godine i uručena značajna medijska nagrada – “Bambi”. Kao na “poznanika i prijatelja”, kako je to formulirao njemački kancelar Gerhard Schröder. Kao na nekoga tko je značio mnogo “za demokraciju i stabilnost u regionu”, kako je to formulirao njemački MIP Josef Fischer. “Kao na heroja”, kako je to kazao Bodo Hombach, nekadašnji koordinator Pakta stabilnosti EU za JIE, koji nije propustio da istakne Đinđićevu reformsku orijentaciju, ali i pragmatičnost.

“Đinđić je kao nitko drugi bio simbolom za obnovu, za povratak Srbije u međunarodnu zajednicu”, kazala je ugledna ovdašnja analitičarka dr. Marie-Janine Čalic, iz berlinske Zadužbine za znanost i politiku, koja savjetuje njemačku vladu, “a ovaj razvoj je sada pretrpio jedan jasan udar”. No, ona ne misli da sada slijedi ponovno rasplamsavanje balkanskog konflikta, o čemu se, inače, uvelike spekuliralo nakon Đinđićeva ubojstva. Uzgred rečeno, u visokotiražnom Springerovom “Bildu” se spekuliralo i o opasnostima za Đinđićevu obitelj, posebno suprugu Ružicu i djecu – Jovanu i Luku.

Sve analize upućuju, kažu njemački analitičari, da se ubojice Zorana Đinđića moraju tražiti u strukturama “starog režima”, u Miloševićevim ljudima, koji su “mrzili Đinđića kao kugu”. Pri čemu ne treba zaboraviti da su ga mrzili i mnogi drugi, upravo zbog njegovog “proeuropskog kursa” ili što je bio “njemački prijatelj” i što je “želio demokraciju i za Balkan”. Možda je upravo njegovo “pro-zapadno držanje” i njegovo “njemačko obrazovanje” ono što mu je odredilo sudbinu, zapitao sam se u ovom podsjećanju prije pet godina a pitam se i danas!