Published On: Pet, stu 17th, 2017

ZORAN KUPREŠKIĆ: Da se Hrvati nisu “udružili” u Herceg Bosnu, ne bi opstali u BiH

Nevjerojatna je životna priča braće Zorana i Mirjana te rođaka Vlatka Kupreškića. Prvi su oslobođeni pred Haaškim sudom, i to za zločine u Ahmićima.

Zoran Kupreškić, koji je izdao knjigu o svim događanjima, i danas vrlo autentično i iskreno svjedoči o tim događajima i predstojećoj presudi čelnicima Herceg Bosne 29. studenoga.

Pred nama je izricanje drugostupanjske presude šestorici nekadašnjih dužnosnika Herceg Bosne. Kakva su vaša očekivanja?

– Svi očekujemo tu presudu sa strepnjom i zebnjom, a mi, koji smo i izravni sudionici događanja u Haagu, još i više. Ako se bude pravno gledalo, presuda će biti oslobađajuća, bespogovorno. Međutim, hoće li to biti tako? Ja mislim da neće jer je politika duboko involvirana u sam rad Suda u Haagu, tako da je svaka presuda Haaškog suda u ovom postupku za očekivati. Vidite samo jedan podatak. Koliko sam pratio sam tijek suđenja šestorici Hrvata, pa u slučaju Slobodana Praljka nesporno je kako je on dokazao da HVO nije srušio Stari most.

Međutim, sve TV emisije takozvane neovisne (dakle i naše Hrvatske) bosanskohercegovačke televizije svako malo puste neki dokumentarac u kojem se tvrdi kako su postrojbe HVO-a srušile Stari most. Tvrdim kako će takav pristup moja, vaša(?) i naša(?) televizija i imati, čak i ako u presudi izričito bude stajalo kako HVO nije srušio Stari most. Slično se događalo i nama Kupreškićima. Brat Mirjan i ja smo dva puta tražili vize za Australiju i oba puta ih nismo dobili jer smo bili članovi postrojbi HVO-a koje su bile involvirane oko sela Ahmići.

U presudi Marija Čerkeza izričito stoji kako HVO općine Vitez nije bio uključen u napad na selo Ahmići, no o tome nitko ni riječi. Dakle, službena politika Australije ne priznaje presudu Haaškoga suda. Dakle, cijeli Sud je politika, i tu nema spora, a onda su i sve presude politika.

Sami ste iskusili iščekivanje presude, to vjerojatno najteže pada. O čemu ste razmišljali u tim trenucima?

– Upravo je iščekivanje presude najteži dio boravka u pritvoru u Den Haagu. Kako sudac čita obrazloženje presude, tako se i vi sami ponašate. Na prvostupanjskoj presudi, kada sam bio presuđen na 10 godina, prema čitanju obrazloženja vidio sam da ću biti osuđen. Ključni problem je bilo to što niste imali blage predstave hoćete li ostati u zatvoru godinu, pet ili 55. Nema pravila i nema objašnjenja. Nema mogućnosti usporedbe bilo s kojom drugom presudom. To je ono što vas je dovodilo do ludila.

Međutim, kod drugostupanjske presude sve je bilo kudikamo lakše. Znali smo da ne možemo dobiti više. Tamo smo bili već četiri godine te, ako se nešto spusti kaznu, eto me kući.

U vašem slučaju došlo je do potpunog obrata. Od osude do oslobađajuće presude?!

– Nije nam potpuno jasno ni danas. Ali, pustimo to. Sada će neki reći – eto, ima pravde. Je li baš tako?! Netko te odvoji od obitelji četiri godine, djeca odrastaju bez tebe, majka se razboli, supruga bolesna, dvoje djece bolesno i sve to propatiš, a onda ti kažu – idi kući, nisi kriv, sve je sada u redu.

Sami zaključite može li to tako. A u isto vrijeme niti možeš koga pitati zašto niti kako ni gdje niti išta. O eventualnoj novčanoj satisfakciji za sve pretrpljeno nemaš pravo nikoga pitati ništa.

Presuda šestorici dužnosnika se na izvjestan način pripisuje kolektivu – Hrvatima kao dijelu zločinačkog pothvata. Čini se da je pothvat osuda jer su preživjeli i opstali?!

– Da, upravo tako. Ono za što se naša “šestorka” udružila donijelo je nama – Hrvatima – opstanak. Pitanje je jesu li trebali pustiti da nas voda odnese. Je li se nismo trebali organizirati. Jesmo li trebali pustiti da događaji teku sami od sebe i čekati da Alija kaže kada ćemo se boriti za svoj dom. Gdje bismo sada bili?

U tom činu samoorganiziranje nema nikakvog kažnjivog ponašanja, pa prema tome ni udruživanja radi počinjenja kažnjivih djela.

Kažnjiva djela, kojih je uistinu bilo, treba sankcionirati kao pojedinačne slučajeve, a ne kao udruživanje radi počinjenja kažnjivog ponašanja.

Hrvate bole neistiniti opisi zbivanja iz posljednjeg rata, napose vezani uz središnju Bosnu gdje su Hrvati bili “agresori” iako deseterostruko malobrojniji i s puno više žrtava. Buhine Kuće, Križančevo, Maljine…

Kako to da Haagu nije bila “zanimljiva” hrvatska žrtva i ova istina?

– Za tu točku bih rekao da smo mi sami više krivi nego netko drugi. Postavlja se pitanje koliko smo sami “filovali” haaške istražitelje podacima o našim žrtvama. Dok su to muslimani radili od samog početka, mi tek nedavno osnivamo Dokumentacijski centar u okviru HZ HB. Znam što treba raditi taj Centar jer sam član Glavnog vijeća HZ HB te gospodin Željko Raguž, koji mu je na čelu, sasvim sigurno radi dobro svoj posao. Pitanje je koliko sada, nakon toliko vremena, ima relevantnih podataka, svjedoka i svega ostaloga. Sve je to prekasno.

S druge strane, muslimani su stekli status žrtve u ovom ratu i tu se ne da puno toga promijeniti. Ali taj podatak je iznimno važan prilikom podizanja optužnica. Za muslimane će to biti, i jesu, samo optužnice za kršenje ljudskih prava i običaja rata – i tu su propisane najmanje kazne. Za Hrvate zločini protiv čovječnosti i za Srbe genocidi te najteže kazne. I to je tako.

Posebno je pitanje redoslijeda podizanja optužnica i u Haagu, ali i pred domaćim pravosuđem. Zbog svega navedenog, i opet zbog politike Suda, hrvatske žrtve nisu toliko zanimljive haaškim istražiteljima.

Nedavno je glavni haaški tužitelj Serge Brammertz objavio kako će Haaški sud prestati s radom, a predmeti će biti ustupljeni sudovima u BiH. Kako vi ocjenjujete misiju te institucije, je li opravdala svoje postojanje?

– Haaški sud je idealno i dobro zamišljen, ali je doživio potpuni debakl i promašaj svog postojanja. Samo ovaj primjer. Naša optužnica je bila “Zoran Kupreškić i ostali”. Bilo nas je 8 u optužnici. Od toga su dvojica otpala jer su optužili mrtvoga čovjeka (Stipo Alilović) i još je jedan otpao. Ostalo nas je 6. Na kraju su osudili Vladu Šantića na 18 godina jer je priznao da je bio u Ahmićima s vojnom policijom, ali nije ništa napravio što ne valja. Osudili su i Dragu Josipovića koji je sve radio kao i brat te rođak Vlatko Kupreškić i ja. Dakle, ako mi nismo krivi, nije ni Drago. Ali su ga ipak osudili na 12 godina samo da ne bude sam Vlado osuđen u ovom predmetu. I sada pogledajte. Proizvod suca je osuđujuća presuda. Oslobađajuća mu je škart. Od 8 “proizvoda”, tužitelj ima 6 (ako dodamo i Dragu) škarta ili sedam i jedan ispravan proizvod. Da zlo bude veće, naš sudac je bio Richard Goldstone koji je napravio od 8 proizvoda samo jedan ispravan i nakon posla u Haagu kao tužitelj vratio se u Australiju te dobio unapređenje u službi. Sve je rečeno s kakvim izazovima smo se svi mi u Haagu borili.

Nevini ste ležali četiri godine u zatvoru, niste dobili ništa zauzvrat. Kako gledate na takav odnos moćnika, domaćih i stranih?

– Mi smo pokušali tužiti Haaški sud, ali nismo uspjeli. Oni imaju imunitet od počinjenja bilo kakve pogreške. Dakle, oni mogu raditi što god hoće, a da za svoje postupke ne odgovaraju nikome. I to je samo jedan od pogrešnih postulata ovog ad hoc osnovanog suda.

Mi smo tužili i državu BiH. Znamo da će nas odbiti, ali moramo iscrpiti domaće zakonodavstvo, dakle do Ustavnog suda, prije nego što se pojavimo pred Sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Ta mora netko biti kriv za četiri godine nepravednog zatočenja. Međutim, domaće zakonodavstvo nas zavlači evo već 14 godina. Godine 2004. pokrenuli smo postupak, a dogurali smo samo do federalnog suda. Posljednje tri godine se ne događa ništa i kada pitamo odvjetnika (Josip Muselimović nas zastupa besplatno), on kaže da to može tako.

Kada se obratim ministru pravosuđa BiH (naš čovjek Hrvat od glave do pete), on mene pita kako mi može pomoći. Na samo to pitanje rekao sam mu: – Ti mi nikako ne možeš pomoći. Prijatelji moji dragi, to vam je tako. Mi smo sebi bili i ostali najveći problem.

Napisali ste knjigu o haaškim iskustvima, planirate li novi književni iskorak?

– Napisao sam knjigu “Haaška priča” koja je doživjela dva izdanja i tiskana je u 8000 primjeraka. Nemam više ni jedne. Može se razmišljati o trećem izdanju jer i dan-danas svako malo netko pita za knjigu. Vidjet ćemo što će biti. Knjiga govori o događajima u Ahmićima, našem progonu, pritvoru, a najviše o samom postupku suđenja. O načinu rada Suda, izvođenju svjedoka tužitelja, o obrani i o procesnim situacijama u samoj sudnici. Predstavljena je u cijeloj BiH, Hrvatskoj te u katoličkim misijama Njemačke, Švicarske i Austrije.

Večernji.ba 

guest
nije obvezno
14.7K Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
14.7K
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x