Published On: Wed, Mar 6th, 2013

Znate li koliko košta prolazna ocjena u srednjoj školi?

SARAJEVO – O tome da se «plavim kuvertama» (ili bijelim, svejedno) «podmazuju» doktori, kupuju ispiti na fakultetu, sređuju zaposlenja, izlišno je i govoriti. No, da se kupuju prolazne ocjene u srednjoj školi, manje je poznato.
Portal Doznajemo.com u posjedu je izjave učenice jedne sarajevske srednje škole. Ime i prezime su nam, naravno, poznati, no nećemo ih ovdje navoditi, budući da je naš izvor zatražila da ili zadržimo diskreciju ili pričekati s objavom do svibnja i završetka školske godine.
Priča je autentična, a vrijednost joj je u tome što dolazi od insajdera. Evo kako to izgleda. Prenosimo priču naše sugovornice:
– Često se zapitam, Bože, šta je zapravo riječ štela?! Ista ta štela toliko danas povezuje ljude, pruža im i zasluženo i nezasluženo. Svima nam je dobro, dok imamo očeve, dajdže, poznanike. A netko tko ne diže glavu od knjige, pokušava od sebe stvori učenog čovjeka i dođe naravno netko s kupljenom diplomom (isto preko štele), i uzme mu posao ispred nosa. Isto tako, u školi samo štrebaš, lomiš se za prolaznu ocjenu, nađe se papak s dna kace, da kuvertu i to je to.
Evo čist primjer, srednja škola, momak nije imao volju, vremena ili šta već da uči, pa je obavio jedan telefonski razgovor njegov rođak, jer roditeljima nije smio reći, ali je dovoljno imućan da sam napuni koverticu. Nakon razgovora, dogovorili su se da će sto eura biti dovoljno. I za par dana na parkingu su se našli, iz auta je omotnica pružena u ruke profesora, diskretno. Razgovor je bio vrlo kratak: Ovo je prvi i posljednji put da sam izašla vam u susret, i primila omotnicu. Pa dobro, učit će sljedeće godine.Da, vjerujem da hoće. I naravno prolazna ocjena je zaključena.
Nova školska godina, ista priča. Što ste drugo i očekivali. Isti parkiralište, ista omotnica, isti ljudi.Naravno ne mora uvijek biti omotnica, u drugim slučajevima može lijepa skuplja torba, olovka, parfem, sve to ljude kupuje. A da ne pričam o tome kako se upisuje u škole. To je itekako priča za sebe.Jedan ručak u nekom od ekskluzivnijih restorana, malo razgovora. I tako, papak koji dođe u tvoju školu, u razred iz nekog zabačenog mjesta, gdje je misaona imenica ulična rasvjeta, da ne pričam dalje. Naravno, ni on ne uči, već je naučio preko tuđih leđa sve, pa tako iu školi prolaziti. A nas, koji iole se znamo izražavati, ponašati, ne koristiti termine osim u šali kad imitiramo nekoga, tipa hotjeo, držder, na ti, ondar ….
Užas, vjerujte da samo poslušate usmeno odgovaranje takvih učenika. Pa ne znam, da li da se valjam od smijeha, ili da jecam, da isplačem ocean, da poplavi i državu i to odakle je došao ili vam ga šljego po njihovom papak. Ali ne dam papku ispred sebe, pa makar dan-noć sjedila, čitala, učila. Ma ne dam, neću sutra da mi šef kaže: Donesder mi ote papire da ostavim potpis. O Bože, smiluj nam se i nama i našoj vlasti u ovoj lijepoj Bosni. Znam da će me osuđivati ​​svi koji se budu pronašli, ko sam to ja da pišem o šteli. Upravo iz tog razloga jer će se pronaći, osjećati prozvano. Tko vam je kriv?! Naravno, pretpostavimo država, vlast, možda i ja, jer vas prozvah. Pa neka, vama na dušu i svima vama. Možda i poštenima jednog dana upadne kašika u med. Kad, ostavimo vremenu.