Published On: Sri, svi. 10th, 2017

Zlatno doba Alije Izetbegovića

Alija Izetbegović je, između ostalog, bio i politički mislilac. Ono da, da su se njegove misli ponajčešće svodile na: “Kada izgubim razloge da živim, umrijeću”, “Bosna je ideja”, “Narod bez države je kao porodica bez krova nad glavom” i druge mudrosti iz zbirke “Želiš li pobijediti, ne smiješ izgubiti” 1001. saudijske noćne more. Pa ipak, kada se Izetbegovićeva misao i političko djelovanje usporedi sa likom, dijelom i nasljeđem onih koje je za sobom ostavio, ili posredno proizveo, nameće se zaključak da je riječ o veoma lošim učenicima učitelja banalnosti.

_________piše: Vuk Bačanović I Srpska cafe

Navedimo, najprije, primjere iz porodično-političkog okruženja. “Narod je kriv što nije pratio SDA”, lupiće tako njegov sin i nasljednik, kao i: “Dok vi imate 300-400 hiljada ljudi koji traže posao, pa zaposlite 15 ili 18 hiljada ta stvar se još ne vidi”, ili: “Mi imamo raznovrsne istorijske veze, pa i genetske. Puno Bošnjaka, Bosanaca, živi u Turskoj i u nama, Bošnjacima – Bosancima ima turske krv!”, ili u konačnici: “Ja sam zaslužan što stvari nisu daleko gore!” No, ta politička vizija “krivog naroda” koji očekuje, dobija, a zatim ne opaža kreirano blagostanje, koji, bijući turske krvi, mora shvatati neophodnost opstanka na vlasti namjesnika svoga sultana u sprečavanju još goreg od pruženog blagostanja je još uvijek vrlo ozbiljan pokušaj populizma.

Kada pogledamo ono što je preostalo na tzv. ljevici tek se onda možemo uhvatiti za glavu. Tako ova grupa ujedinjenih wannabe političkih huligana poziva na tako bizarne stvari kao što je “federalizacija Hrvatske”, izborni zakon koji bi konačno smirio strasti u Federaciji tako postoje izraz težnji za Nirnberškim rasnim zakonima, a sav unitaristički populizam mejnstrimom van kojeg mogu izaći samo izdajnici i poluljudska bića. Alija Izetbegović je uprkos svim svojim predratnim pretjerivanjima u smislu žrtvovanja mira za nezavisnost ipak shvatio da je BiH država koja se može mijenjati samo sporo i postupno, pa je nadobudnim opozicionarima koji su, onomad kao i sada, biračima manipulisali nemogućim obećanjima, oko toga znao držati otrežnjujuće lekcije. Tako će novo lice “ljevice” Reuf Bajrović, objašnjavati kako su u BiH 25 godina na vlasti “jedni te isti ljudi”, da se “ljudi u BiH dijele na one koji su na budžetu i koji to nisu”” i tome slično.

Moguće je možda upravo zbgo toga što tih istih tih 25. godina tzv. ljevica, takođe nije promijenila priču i što se neprestano gađa izlizanim patriotskim floskulama, a pogotovo vulgarnoneoliberalnim tvrdnjama o polarizaciji društva na “budžetske parazite” i vrijedne obspravljene radnike iz realnog sektora. I kojoj će, nakon što jednom opet temeljno upropasti odnose u BiH, ponovo neko drugi biti kriv jer je to tako. Jer narod nije projekcija iz glava neobrazovanih i nadobudnih Sarajlija iz više klase koji se zanose da su ljevičari. I jer Željko Komšić ipak nije predstavnik svih građana, zbog toga što građani BiH kao politički narod ne postoje.

No stanje je jednako zabrinjujuće i u dvorima “kralja mudrosti”, kako Izetbegoviću starijem tepaju Turci. Starija generacija SDA, koja je, barem, imala promile proračunatosti i političke mudrosti za strpljivost i manjak baljezganja polako odlazi sa scene i upražnjena mjesta ostavlja vulgarnim islamističkim bukačima kao što su Haris Zahragić, Samir Efendić, ili potpunim tupanima čiji je najrealniji reprezent Abdulah Skaka. Kombinacija ovih jurišnika koji su mladi, prepredeni i okretni u prizemnim petljavinama (a koji su u životu pročitali samo nekoliko citata iz Kur’ana i hadisa i bez sposobnosti Alije Izetbegovića da sve to lijepo upakuje u real-politiku), sa nadobudnim i, tragično neodglupljivim, kvaziljevičarima, scenaro je za potpunu autodestrukciju političkog bića Bošnjaka. Pogotovo nakon povlačenja Bakira Izetbegovića i juriša koje će ove grupacije izvršiti na Fahrudina Radončića, kojem je “jurišnik” Efendić nedavno prebacio da nije Bošnjak, nego Kuč i da stoga ne može biti bošnjački član Predsjedništva BiH. Utoliko da će riječi prvog bošnjačkog nacionalnog lidera zazvučati kao retro-proročke:

“Nakon rata. Da čuo sam i ja. Stavljali su mi mnoge izajve u usta koje nisam rekao. Ovo je najgluplja od tih. Da će ljudi, kad dođe sloboda, jesti zlatnim kašikama?! Opozicija je podmetala jednom borcu koji je rekao da sam im ja to obećao. Ali ustvari je obrnuto. Ja sam uvijek pomalo iskazivao pesimizam kako će ustvari teći i na pitanje: “Kako će stvari teći?”, govorio sam da idu teški dani, teškoće i veliki problemi.”

Ispostavilo se da je pesimizam Izetbegovića seniora bio više nego utemeljen. Utoliko što se sada kao najprecizniji kritičar bošnjačkih nacionalnih anomalija ne pojavljuju ni nadobudni ljevičari, ni nepismeni “jurišnici” koji nasljeđuju njegove kadrove. Već nekadašnji islmistički radilal Nedžad Latić koji je shvatio da su vremena u kojima su Sarajevom harali dvojica Ćela i drugi kriminalci barem bilo vrijeme nade da ih jednom neće biti. I prema tome zlatna vremena. A sada su nastupila takva da se za Alijom mora, sa velikim brojem razloga, gorko plakati.