Žene su dale veliki doprinos svim sferama ljudskog života. Nosile su na svojim leđima mnoga bremena povijesnih događaja. Neke od njih su baš poput pripadnika suprotnog spola ostale zaboravljene dok su druge ipak uspjele naći svoje mjesto u knjigama. Povodom dana žena prisjetit ćemo se nekih od najvećih znanstvenica, žena koje su svojim djelovanjem promijenile poimanje svijeta te doprinijele poboljšanju kvalitete ljudskog života.
Kada se dođe do teme žena u znanosti, uglavnom se naglasak stavlja na Marie Curie. Nije to neopravdano, ipak je otkrila dva kemijska elementa i bila prva žena koja je osvojila Nobelovu nagradu 1903., a potom i drugu 1911. godine. Ipak, ona nije bila prva znanstvenica. Mnoge briljantne i posvećene žene su dale svoj obol znanosti.
Emilie du Chatelet (1706. – 1749.)
Djevojački, Gabrielle Emilie Le Tonnelier de Breteuil bila je kći francuskog pravnika, sudskog šefa protokola. Udala se za markiza du Chatelet 1725. godine. Živjela je na dvoru i ondje rodila troje djece. Iako je bila posvećena obiteljskom životu, sa 27 godina se počela ozbiljno baviti proučavanjem matematike, a svoje zanimanje je proširila i na fiziku. Svoje znanje i istraživanje je intenzivirala kada je započela vezu s filozofom Voltaireom. Za njega je poznato kako je gajio veliku ljubav prema znanosti. Njihova znanstvena suradnja je nadživjela ljubavnu vezu. Imali su dobro opremljen laboratorij u kući grofa du Chateleta. Oboje su poslali na natjecanje esej o prirodi vatre no niti jedno od njih nije prošlo zapaženo sa svojim stavovima.
Najveći znanstveni skok koji je Emilie uspjela napraviti za svog kratkog života je prijevod kapitalnog djela Isaaca Newtona „Principia“ na francuski jezik. Njezin prijevod je i danas u upotrebi. Kada je imala 43 godine zaljubila se u vojnog časnika s kojim je i ostala trudna, da bi umrla od komplikacija prilikom poroda.
Caroline Herschel (1750. – 1848.)
Caroline je u kući svojih roditelja imala ulogu malo značajniju nego rob. Živjeli su u Hannoveru u Njemačkoj. Kasnije u jednom od pisama se opisala kao pepeljugu. Njezin stariji brat ju je nakon nekog vremena poveo sa sobom u engleski Bath, gdje su osnovali vlastiti dom. Nakon što je svladala pjevanje, počela je pjevati s bratom koji je svirao orgulje. Ipak, nedugo zatim brat se prestao baviti sviranjem i svoje zanimanje je prebacio na astronomiju. Caroline je ponovno krenula za njime. Osim što je pomagala bratu u njegovim zapažanjima i izgradnji teleskopa, Caroline je i sama postala vrstan astronom u vlastitoj sferi interesa. Otkrivala je nove zvjezdane maglice i skupove zvijezda. Bila je prva žena koja je otkrila komet (otkrila ih je ukupno osam). Ujedno, bila je i prva žena čiji je rad objavio Royal Society. Još jedna od stvari u kojima je bila prva jest činjenica da je prva žena u Engleskoj koja je bila plaćena za svoj znanstveni rad. To je bila posljedica znanstvenog uspona njezinog brata Williama koji je otkrio Uran 1781. godine. Kako je postao kraljev osobni astronom, nagovorio je kralja da joj da godišnju plaću za istraživanja kao njegovoj asistentici. Nakon bratove smrti vratila se u Hannover i ondje nastavila sa svojim radom. Sastavila je katalog zvjezdanih maglica, a njihov broj je sa stotinu poznatih porastao na 2500. Umrla je sa 97 godina, za života primivši mnoga odlikovanja, uključujući i zlatnu medalju Kraljevskog Astronomskog Društva.
Mary Anning (1799. – 1847.)
1811. godine brat Mary Anning otkrio je uz obalu u blizini obiteljskog doma u Engleskoj kostur za koji je mislio da pripada krokodilu. Zadužio je svoju 11 godišnju sestru za iskopavanje, da bi na posljetku ona iz zemlje izvukla lubanju i 60 kralješaka. Prodala ih je privatnom kolekcionaru za 23 funte. Ovi ostatci ipak nisu pripadali krokodilu. Nakon istraživanja su nazvani “Ichtiosaurus” što bi u grubom prijevodu značilo “riba – gušter”. Tako je Mary započela dugogodišnju uspješnu karijeru lova na fosile. Osim ovog prvog otkrića, pronašla je i dugovratog plesiosaurusa, pterodaktila i stotine drugih fosila koji su znanstvenicima pomogli u rekonstrukciji morskog svijeta u razdoblju od prije 140 do 200 milijuna godina. To razdoblje poznato je kao jura. Iako je imala malo formalnog obrazovanja, sama je proučavala anatomiju, geologiju, paleontologiju i znanstvenu ilustraciju. Znanstvenici iz cijelog svijeta su putovali u maleno mjesto u Engleskoj kako bi se konzultirali sa Mary Anning i s njom tražili fosile.
Mary Somerville (1780. – 1872.)
14 godišnja Mary zaintrigirala se za matematiku i algebru zbog “x” i “y” odgovora na matematička pitanja u nekom časopisu za žene. Prkoseći očevoj volji, počela je sustavno i predano proučavati matematiku. Istraživanja su pala u drugi plan kada se udala za ruskog kapetana mornarice. Nakon njegove smrti vratila se u Edinburgh. Počela se družiti s intelektualcima poput Walter Scotta i John Playfaira te nastavila bavljenje matematikom. Njezin drugi muž William Somerville podupirao ju je u istraživanju pa su se preselili u London. Ondje se počela baviti magnetizmom i objavila je mnoštvo tekstova o astronomiji, kemiji, fizici i matematici. Nakon Caroline Herschel i ona je primljena u Kraljevsko astronomsko društvo.
Maria Mitchell (1818. – 1889.)
Mlada Mary je uz oca prirodoslovca učila promatrati zvijezde, koristiti teleskop, sekstant i održavanje teleskopa i kronometra koji su se koristili na velikom kitolovcu u Massachusettsu. Bila je toliko zaljubljena u znanost i nadarena da je sa 17 godina otvorila znanstvenu školu za djevojke. Ipak ono što ju je učinilo poznatom je otkriće kometa pomoću teleskopa. Dobila je mnoštvo nagrada i postala prva žena koja je primljena u Američku akademiju znanosti i umjetnosti. Na putovanju u Europu susrela se s mnogim intelektualcima, među njima i s Mary Somerville. Mitchell je postala prva ženska profesorica astronomije u SAD-u.
Lise Meitner (1878. – 1968.)
Kada je mlada Lise završila školovanje u dobi od 14 godina, kao i mnogim djevojkama u to doba nije joj bilo dostupno više obrazovanje. Ipak je inspirirana otkrićem Williama Röntgena odlučila proučavati radioaktivnost. S navršenom 21 godinom dobila je priliku ići na fakultet. Na bečkom sveučilištu je zabljesnula u matematici i fizici, te na istom 1906. godine obranila doktorat. Pisala je pisma Marie Curie ali za nju nije bilo mjesta u praškom laboratoriju pa se odlučila otići u Berlin. Tamo je surađivala sa Otto Hahnom i zajedno su proučavali radioaktivne elemente. Židovka, žena i austrijanka bile su tri karakteristike koje su je spriječile da sudjeluje na svim najvažnijim događajima, predavanjima i korištenju laboratorija, pa je radila u podrumu. 1938. bila je prisiljena pobjeći iz Njemačke nakon što su nacisti preuzeli sve mehanizme upravljanja državom. Preselila se u Švedsku, a Otto Hahn je ostao u Njemačkoj. Ondje je otkrio da se atomi urana razdvajaju ako se bombardiraju neutronima. Iz ovog Hahnovog otkrića Lise je izračunala količinu oslobođene energije iz ove reakcije i fenomen nazvala “nuklearna fisija”. Ovo otkriće koje je na kraju dovelo do izuma atomske bombe donijelo je Hahnu Nobelovu nagradu. Lise se odbila vratiti u Njemačku nakon što ju je povjerenstvo za Nobelovu nagradu potpuno ignoriralo i nastavila je s radom u Švedskoj.
Irene Curie Joliot (1897. – 1956.)
Starija kći Pierrea i Marie Curie slijedila je život svojih roditelja koji ju je doveo do laboratorija. Doktorska teza koju je branila bila je o alfa zrakama polonija, jednoga od dvaju elemenata koje je otkrila njezina majka. Sljedeće godine udala se za Frederica Joliota, asistenta njezine majke koji je radio na strukturi atoma, a u istraživanju mu se pridružila i ona. Otkrili su umjetnu radioaktivnost bombardiranjem aluminija, bora i magnezija alfa česticama da bi dobili izotope dušika, fosfora, silicija i aluminija. Iduće godine dobili su Nobelovu nagradu za kemiju. Sve te godine rada na radioaktivnosti su uzele danak pa je Irene 1956. umrla od leukemije.
Barbara McClintock (1902. – 1992.)
Za vrijeme studiranja botanike na Cornellu, Barbara se prvi put susrela s genetikom i ostala zauvijek zaljubljena u tu znanost. Nakon završenog preddiplomskog i diplomskog studija, za vrijeme doktorskog studiranja bavila se genetikom kukuruza. U New Yorku gdje se preselila, promatrala je obrasce obojenosti zrna kukuruza kroz nekoliko generacija. Utvrdila je da se geni mogu kretati unutar i između kromosoma. Ovo otkriće nije se uklapalo u konvencionalna učenja koja su prevladavala u tadašnjoj genetici i bilo je dugo zanemareno. Barbara se potom okrenula porijeklu kukuruza u Južnoj Americi. No, nakon poboljšanih molekularnih istraživanja 1970ih godina, njezino otkriće skokova gena je potvrđeno. Takvi mehanizmi utvrđeni su kod mikroorganizama, kukaca, biljaka pa sve do ljudi. Barbara je nagrađena Laskerovom nagradom 1981., a dvije godine kasnije i Nobelovom nagradom.
Dorothy Hodgkin (1910. – 1994.)
Dorothy je rođena u Kairu, u obitelji britanskih arheologa. Roditelji su je poslali na školovanje u Englesku, gdje je bila jedna od dvije žene koje su studirale kemiju s muškarcima. Nakon završetka studija na Oxfordu, prešla je na Cambridge na studij rendgenske kristalografije. Ta metoda se koristila kako bi se stvorila slika trodimenzionalne strukture molekule. Potom se vraća u Oxford gdje je provela većinu radnog vijeka i istraživala biološke molekule. Osvojila je Nobelovu nagradu, a tehnika koju je usavršila omogućila je otkriće strukture penicilina, vitamina B12 i inzulina.
Rosalind Franklin (1920. – 1958.)
James Watson i Francis Crick dobili su Nobelovu nagradu za otkriće strukture DNA ali se njihovo otkriće temeljilo na radu Rosalind Franklin. Kao mlada djevojka, Rosalind je bila jedna od rijetkih žena koje su se bavile proučavanjem fizike i kemije. Kada je rekla ocu da bi htjela studirati i biti znanstvenica, on je tu ideju odbio. Kasnije je popustio i ona je upisala studij na Cambridgeu. Naučila je tehnnike rendgenske kristalografije u Parizu i znanja primjenjuje u laboratorijima u Engleskoj. Tu je napravila rendgenske snimke DNA molekule. Malo je nedostajalo da otkrije i strukturu DNA kada je jedan od njezinih kolega pokazao snimke Jamesu Watsonu. Watson je uskoro zaključio kakva je struktura DNA, odnosno da je građena kao dvostruka zavojnica, a s Francisom Crickom je otkriće objavio u Natureu. Watson, Crick i Wilkins koji je Rosalidine slike pokazao ovom dvojcu, osvojili su Nobelovu nagradu za otkriće strukture DNA 1962. Rosalind je umrla 1958. od raka jajnika i nije posvjedočila nepravdi koja joj je nanesena.
Poskok.info/Smithsonian