Brojne europske zemlje, a među kojima i BiH, suočavaju se izazovom povratka svojih državljana koji su se borili na strani ISIL-a, kao i njihovih supruga/udovica i djece. Iako je Islamska država izgubila rat u Siriji, ne znači da je terorizam, kao ni ideja radikalnog islamizma,u cijelosti poražena. Međutim, i dalje ostaje pitanje na kojeg još uvijek nema potpunog odgovora: što je to motiviralo mlade Europljanke, koje pritom i nisu muslimanke, da odu živjeti na prostore kalifata?
Anna Erelle, istraživačka novinarka, o vlastitom je iskustvu virtualnog odnosa s regruterom ISIL-a pisala u knjizi “U koži džihadista“, koja je nedavno dobila i svoju filmsku verziju. Riječ je o trileru “Profil“ ruskog režisera Timura Bekmambetova koji prikazuje iznimno rizični tajni zadatak novinarke koja pokušava razotkriti online regrutacije i radikalizacije mladih djevojaka iz Europe u redove ISIL-a.
Profil – triler prema istinitoj priči o novinarki koja je razotkrila ISIL-ovog regrutera žena
“Profil’ se od nedavno prikazuje u svim hrvatskim Cinestar kinima i donosi istinitu priču o istraživačkoj novinarki Anne Erelle (igra je Valene Kane) koja je nekoliko mjeseci vodila Skype razgovore s regruterom ISIL-a Abuom Bilelom Al-Britanijem (Shazad Latif). Erelle se tijekom 2014. godina predstavljala kao Melody Nelson, svježa obraćenica na islam iz Velike Britanije zainteresirana za pristupanje ISIL-u.
Njena ‘istraga’ koju je vodila iz ‘udobnosti’ vlastitog dnevnog boravaka rezultirala je životnom ugrozom, pa još uvijek piše pod pseudonimom i nalazi se pod policijskom zaštitom jer je ISIL protiv nje, kada je razotkrivena, objavio fetvu.
Bez obzira na potencijalnu umjetničku i produkcijsku vrijednost filma, ključno je, barem u ovom dokumentarističkom, sociološkom i političkom smislu, otvorio bolno pitanje na koje još uvijek, čini se, ne postoji dovoljno dobar odgovor. Što to mlade Europljanke, koje pritom i nisu muslimanke, motivira da se priključe tzv. Islamskoj državi?
Cijela ‘drama’ u filmu ispričana je preko ekrana laptopa novinarke Amy Whittaker čiji je cilj, glumeći mladu muslimanku, razotkriti džihadističku regrutacijsku mrežu. Kao obraćenica Melody, otvorila je Facebook profil i počela lajkati i šerati videe ISIL-a nakon čega joj se u inbox javio Bilel, a “ostalo je povijest“.
Melody iz Londona, Bilel iz Sirije, sate i sate provode razgovarajući na Skypeu u kojima joj pripadnik ISIL-a obećava “ljubav do kraja života“ samo kako bi je namamio u Siriju.
Bilel se ‘predstavlja’ kao slatkorječivi zavodnik koji želi bolji i pravedniji svijet za muslimane koji su ugroženi, ozbiljan muškarac, ratnik i vojnik, a kako bi ga ‘pridobila’ Melody izjavljuje da bi voljela, kao poklon po dolasku u Siriji, dobiti kalašnjikov. Razmjenjuju propagandne video materijale, linkove novinskih tekstova o “trulom Zapadu“ koji mrzi islam, kuhaju zajedno preko Skypea.
Vrijednost filma je i u odlično prikazanom kaosu suvremenog svijeta i njegovih današnjih ljudi čija se glavnina života odvija virtualno. Dok istražuje i tako sprema tekst o regrutaciji djevojaka, Melody odnosno Amy s nizom otvorenih ‘tabova’ komunicira s urednicom, dečkom, traži savjete od tipa iz tehničke podrške, koji je, kontra političke korektnosti koja danas vlada, sirijskog podrijetla.
U tom kaosu, razapeta između dečka, urednice, posla, plaćanja računa i brige o psu koji je po pravilima ISIL-a zabranjen kao kućni ljubimac, u obzir dolaze samo mačke – Melody u jednom trenutku, barem mi je tako djelovalo, pada ‘na šarm’ ovog džihadiste. Pomno slušajući njegovu priču o bratu koji je završio u zatvoru koji je u Britaniji doživio rasne predrasude kao sin imigranta, a kasnije i sam terorist.
Mlade Europljanke radikalizirane i regrutirane isključivo putem interneta i društvenih mreža
Triler “Profil“ otvorio je najmanje dvije jako važne teme – regrutaciju žena u ISIL i korištenje interneta i društvenih mreža koji su se pokazali kao plodno tlo za širenje ekstremizma i nasilja, radikalizaciju mladih. Žene su radikalizirane i regrutirane kasnije, i to isključivo putem novih medija.
Brojni svjetski stručnjaci za terorizam i sigurnost već neko vrijeme ističu kako je ISIL poražen, no da njihovi sljedbenici, usamljeni vukovi, čekaju da krenu sijati teror po Europi u znak osvete. Zadnji napad bio je u Beču 2020.godine i podsjetio je na sve druge proteklih godina – od Francuske, Njemačke, Velike Britanije, Belgije, Švedske, Španjolske, europskih dijelova Rusije i Turske.
S terena, odnosno, sirijsko-iračke granice, dolaze mjesecima proturječna izvješća od onih da terorista više nema ili da ih je tamo, prema UN-u, još oko 30 tisuća. Iako nisu nigdje ‘otišli’ i nemaju vlast na konkretnim teritorijem, prešli su, čini se, u gerilski način ratovanja.
Još jedan izazov je i povratak džihadista i njihovih supruga i djece u europske zemlje, kao i sudske procese koji se već vode ili su u najavi.
Još uvijek je nedovoljno istražen fenomen regrutacije djevojaka i mladića sa zapada i pokušava se otkriti zašto se odlučili na odlazak u Siriju i Irak i na koji su to način uspješno radikalizirani.
Facebook i Twitter pokazali su se korisnim alatom za širenje ideologije radikalnog islamizma, što pokazuju i silne regrutacije. Onima koji su se otišli boriti na strani ISIL-a i pomoći u širenju kalifata, obećavan je, u religijskom smislu, obećan život kakav vode pravi muslimani, ali i brojne svjetovne povlastice – brak, obitelj, dom, financijska sigurnost, zdravstvena zaštita, dobar društveni ugled.
Društvene su se mreže pokazale kao najbolji alat za promociju ideologije i ciljeva Islamske države, razne vladine institucije u svijetu u posljednje tri godine vode borbu protiv sofisticirane digitalne kampanje koju su džihadisti osmislili.
ISIL je posebnu pozornost u digitalnim kampanjama od prvog dana obraćao na žene, pa neki strani istraživači tvrde da su im korisne iz nekoliko razloga – uloga žene ratnika i majke sljedećih generacija džihadista kako bi privukle buduće mladenke spremne sudjelovati u vojnim operacijama. Do početka 2015. godine govorilo se o 55 žena, ali službenih podataka koliko je točno žena iz Europe napustilo domicilne zemlje još nema, ali se vjeruje da je taj broj svakako mnogo veći.
U Siriju i Irak, kao i druga područja gdje se ISIL ratovao, odlazile su mahom djevojke u dobi između 15 i 25 godina, žrtve online radikalizacije koje su provodili džihadisti, ali i žene koje su se već nalazile na prostorima kalifata. Upravo u pomno isplaniranoj kampanji svjetski stručnjaci vide glavne motive i uzroke odlaska velikog broja djevojaka sa zapada na teritorij ISIL-a.
Mlađe adolescentice koje su otišle u Siriju vjerovale su da im je dužnost boriti se za kalifat
Razlozi zbog kojih su žene odlazile su: vjerske dužnosti, utopijski prikaz života u kalifatu, loš tretman muslimana na zapadu, te osobni razlozi mlađih adolescentica koje su i same bile izrugivane i marginalizirane unutar vlastitih obitelji, zajednica, društva, škole.
Ženama su se, između ostalog, obraćali i porukama da je njihova dužnost migrirati u Siriju i to prema pravilima islama, a zauzvrat bi im se nudilo utočište i bijeg iz okoline koja ih ne prihvaća.
Jedan od motiva odlaska i to najviše kod onih žena koje su se na putovanje u Siriju odlučile ići same, dakle, bez muževa ili muške pratnje bila je ljubav. Tri su, navode strani istraživački, glavna razloga zašto su išle same: uvrijeđenost, pronalazak rješenja i osobna motivacija.
Brak i činjenica da ih tamo čeka muškarac njihovog života bio je jedan od najčešćih motiva odlaska, jer su se džihadisti i obraćali najviše djevojkama u ranjivoj adolescentskoj dobi, bez formiranih stavova i u potrazi za ljubavlju o kojoj su sanjale. Istina je i da među njima postoji i znatan broj onih koje su vjerovale da će u praksi moći pomoći kao majke, učiteljice, medicinske sestre.
Pronalazak vlastitog identiteta i podrška koju su djevojke osjećale, i to zahvaljujući „sestrinstvu“ koje žene u Siriji forsiraju, čine se kao ključni motivacijski faktori odlaska.
ISIL-ova propaganda u kojoj su uključeni kadrovi stradalih i djeca od žena mahom prouzrokuju dodatnu traumu, povećavaju njihov ionako veliki osjećaj empatije, solidarnosti, suosjećanja, pružanje pomoći nemoćnima. Ipak, iznad svih razloga stoji onaj vjerske naravi – žene koje su napustile Europe vjerovale su da je njihova vjerska dužnost priključiti se i graditi kalifat jer si tako mogu osigurati mjesto u raju.
Iako je ovaj fenomen nemoguće generalizirati, ilustrativan primjer je i djevojka Shanon Conley koju predstavljaju kao najpoznatijim slučajem online radikalizacije u SAD-u. Njen motiv istraživanja islama bila je reakcija koja se vrši nad tom vjerskom zajednicom. Ova 19-godišnjakinja je bila spremna otići u Siriju, ali je na sreću zaustavljena. Sada odslužuje četverogodišnju zatvorsku kaznu. U SAD-u je nekoliko stotina žena imalo namjeru otputovati u Siriju, ali su spriječene zahvaljujući policijskim i obavještajnim snagama.
Rađanje nove generacije ratnika, učiteljice, medicinske sestre, a ako ISIL gubi, onda i ratnice
Poznat je i slučaj djevojaka porijeklom iz Bosne i Hercegovine koje su s vremenom postale prepoznatljiva lica radikalizacije putem interneta. Riječ je o Samri Kešinović i Sabini Selimović koje su živjele u Beču, pa se 2014. godine priključile ISIL-u, a roditeljima rekle da odlaze u „sveti rat“. Putem Facebooka su objavile vlastite odluke, a dolaskom u Raku obje se udale za džihadiste i ostale u drugom stanju.
Svega pola godine kasnije, odlučile su kontaktirati obitelj i vratiti se, međutim, bilo je kasno. Austrijske vlasti, iako nije potvrđeno, vjeruju kako je Sabina poginula boreći se na strani Islamske države, dok je Samra okrutno ubijena u pokušaju bijega.
Njihova sudbina predstavlja sliku onoga što je djevojke očekivalo unutar Sirije. Tamo gdje utopija počinje, tu i završava.
A u praksi stvari počinju ovako – u trenutku kada žena pokaže zanimanje za ideologiju radikalnih islamista, regruteri se pobrinu da na njenom Facebooku i Twitter profilu osvane oko 500 novih pratitelja i prijatelja.
U njen privatni sandučić s porukama pristizale bi brojne poruke, pa se osoba osjeća traženom, važnom, potrebnom. Za time su, uostalom, i težile djevojke koje su bile na meti džihadista. Nakon prvog kontakta komunikacija bi se nastavljala na WhatsAppu ili Messengeru koje su se pokazale sigurnijima za razgovore jedan na jedan, nego li recimo Viber.
U digitalnim kampanjama naglašavana je važnost stvaranja zajednica muslimana i glavnu ulogu žena u tome, a to je rađanje generacije novih ratnika. Ilustrativan je i natpis da je majka „uzvišena kao visoka planina i odgaja djecu kao lavove i lavice“. Važna je i uloga žene u odsustvu muškarca, pa se tako navodi kako je žena pastir, odgovorna za svoje stado i sl.
Od žena se u Islamskoj državi očekivalo da budu strpljive, požrtvovne, posebice u odnosima s muškarcima, kako religija i nalaže. U teškim situacijama i neprilikama trebaju ostati sabrane te „težinu vjere i zajednice nositi na ramenima, pomažući mužu i potičući sina“.
U brak je dozvoljeno ući već s devet godina, a najtraženije su preobraćenice plave kose
Nakon što bi se, po dolasku, odlučile za brak, organiziran im je bio susret s budućim mužem u kojem mladenka prvi put pokazuje lice. Ženidbe su se realizirate u istom danu, ako je to muškarac tražio. Migrantice i obraćenice više su „tražene“ nego lokalne žene, a najviše cijenu imale su djevojke plave kose, preobraćenice, koje je ISIL dodjeljivao najbolje plaćenim borcima. Prema ‘zakonima’ ISIL-a, žene bi školovanje trebale završiti do petnaest godina, a u brak im je dozvoljeno ući u dobi od devet godina. Većina se žena udala s navršenih sedamnaest godina.
Pravila ponašanja u kalifatu: Žene trebaju hodati uz rub ulice, zabranjen je izlazak noću, a čak i molitvu trebaju obaviti kući
Ženama su se, i putem medija koje su uređivale njihove ‘sestre’, nalagala određena pravila ponašanja. Izlazak iz kuće noću strogo je zabranjen, kao i spavanje osim u vlastitoj kući. Ako imaju obveze moraju ih obaviti tijekom dana, jer je „noć vrijeme koje izaziva sumnje“. “Ona je najbliže Alahu kada se nalazi unutar svog doma“, jedna je od preporuka.
Potiče ih se da čak i molitvu obavljaju u kućama umjesto u džamiji jer je tako efikasnije, a povremena druženja izvan kuća služe za učenje o religiji( brojni šerijatski seminar) ili na ratištu gdje su medicinske sestre ili opskrbljuju vodom.
Čak i ako bi se htjele priključiti dnevnoj molitvi u džamiji, trebale su prvo tražiti dopuštenje muža, a onda se pridržavati pravila – obvezno sjedenje u zadnjim redovima, zabranjeno pričanje, bez parfema i nekakvog sređivanja, a ako se za vrijeme molitve nešto dogodi, ne smije govoriti nego pljesnuti rukama.
Za vrijeme obavljanja dnevnih obveza preporučeno im je da se drže po strani i izbjegavaju kretanje po sredini ulice, odnosno, da se drže uz rub puta. Komunikaciju s vanjskim svijetom trebaju izbjegavaju, a posebno žene koje ne poštuju načela islama.
Dužne su i isključiti sve TV ili internet kanale koji ne propagiraju islam jer je „pokušavaju ispuniti neistinama“
Na ženi je da brine o muškarcu i njegovim interesima, te da cijeni njegovu prisutnost i bude strpljiva s odsutnošću. Alah je glavni upravitelj brakom jer nije ženino da prekida brak. Ženski ISIL-ovi časopisi za žene pripremaju ih za poligamiju što nazivaju „osnovnim pravom muškarca“.
Poligamija je “osnovno pravo muškarca“, a žena treba cijeniti njegovu prisutnost
Trebaju biti i prilagodljive i spremne na različite poteškoće – stambene prirode, nedostatak osnovnih kućanskih potrepština, zarobljavanje u ruševina. Neke su se žene žalile da su bile mjesecima bez vatre u kući, ili da su znali mjesecima živjeti na datuljama i vodi.
Sve to se opravdavalo teškim vremenima u kojoj su žestoke borbe vjernika i nevjernika, te agresivno objašnjavalo ženama da trebaju ostati snažne i postojane.
Odlazak u kalifat svih ovih godina komunicirao se kao vjerska dužnost svih muslimana, iako se najbolje to „primilo“ na žene koje su postale obraćenice, i to kao nešto što nalažu Alah i Kuran.
Ostanak na zapadu je grešan čin
Važna je svakako i hidžra, jer je kod žena predstavljana kao bijeg od problema, početak novog života, što je u ISIL-ovim časopisima za žene komunicirano kao glavna svrha tog puta nakon kojeg ih čeka nagrada.
Ostanak u zapadnim zemljama ISIL prezentirao kao grešan čin. Što su žene duže bile u Siriji, njihove su objave na društvenim mrežama bile radikalnije. Poruke koje su i one same upućivale ‘pridošlicama’ su utopijske, iste one koje i su i same donedavno čitale. Iako ratovanje nije bilo njihova primarna uloga, dopušteno im je bilo da ratuju, uglavnom u obrambene svrhe i ako ISIL gubi.
“Moje drage sestre, naše uloge i odgovornosti nisu privedene kraju“, jedan je od naslova iz tiska ove terorističke organizacije. Iako je ISIL oslabio, neki govore i o njegovom kraju, bilo kako bilo, odgovor na vojni poraz mogu biti teroristički napadi bilo kada i bilo gdje. U tom nitko ne bi smio podcijeniti radikalizirane žene.
wpDiscuz
