Published On: Sri, lip. 12th, 2019

ZEMLJE HRVOJA VUKČIĆA HRVATINIĆA: Hoće li i Hrvatska jednog dana morati promijeniti ime poput Makedonije??

Paradigma nije posve ista, ali ključni silogizam jeste. Nedavni sporazum koji je rezultirao u prihvaćeno ime „Sjeverna Makedonija“ napravio je presedan da entitet koji dijeli nasljeđe imena ne može imati ekskluzivnost nad golnim imenom – barem ako je nezavisna država u pitanju.

Republika Hrvatska, premda je međunarodni priznata kao zasebna država pod svojim imenom, teoretski prijeti sličan scenarij, naime kada se susjedna država požali u međunarodnom sudstvu radi prisvajanja njenog imena.

Riječ je o susjednoj Bosni i Hercegovini i povijesnoj pokrajini „Turska Hrvatska,“ koja se u devetnaestom stoljeću preimenovala u „Bosansku Krajinu” na nagovor tamošnjeg pravoslavnog stanovništva.

______piše: Tomislav Žaja l poskok.info

Suvremena politika u Bosni se više manje nastavlja putem skrivanja povijesti zemlje zapadna od Vrbasa, smatrajući kako je to jedino način oduprijeti se navodnom hrvatskim iredentizmu.

Dapače, nije ni tako teško odreći se od povijesnih paralela – jer nije Hrvoje Vukčić Hrvatinić bio baš u rangu Aleksandra Makedonskog. No, baš zbog fantomske prijetnje teritorijskih apetita, diplomacija Bosne i Hercegovine mogla bi preokreniti lažnu ranjivost u agresivni napad na identitet, imidž i legitimnost hrvatske državnosti, jednako kao što je Grčki lobij to počinio sjevernim makedonskim susjedom.

No, pak najčudniji ishod ovog trijumfa 25-godišnje balkanske diplomacije je da grčka regija „Makedonija” i dalje se zove …Makedonija. Nije se morala dodavati pridjev „Južna” – vjerojatno zato što je samo podregija suverene države.

Ali kako bi takva praksa udijelila u našoj paralelnoj paradigmi na Uni?

Značilo bi da bih Bosna i Hercegovina čak mogla skratiti ime svoje podregije „Turska Hrvatska“ na samo „Hrvatska,” onda tražiti od međunarodne arbitraže da bi nezavisna Republika Hrvatska trebala biti ta kojoj je potreban pridjev, nešto kao „Zapadna Hrvatska.”

Politika establishmenta već dugo vrijeme prepuštava se relatavizmu i pragmatizmu po ključna legalna pitanja, bez obzira na geopolitičke ramifikacije.

Srbiji se dogodio Kosovexit naspram rezoluciji UN-a, jer kada se baš treba uvijek se pojavljiva on legalna himera sui generis.

Motivi, interesi i agende dolaze i prolaze, pa što sad briga zapadnjačke karijeriste na velikim funkcijama za srž istine o tome tko je ukrao čije ime i tko je odcjepio od koga?

Dalmacija je nekada imala granicu skoro do Save, ali danas jedva ima pravo da se spoji Pelješkim mostom. Neumski zaljev je Hrvatska „dobila“ a Piranski zaljev većinom izgubila, unatoč međunarodnoj konvenciji o pravu mora i unatoč dokozanom dosluhu sudca Sekolec i slovenske predstavnice Drinek, i još je dat Sloveniji morski koridor na koji bi  Mojsije bio jako ponosan.

Inače, EU-om vlada ona obiteljska pravda, koja je paternalistički okrutna i maternalistički sklona dijeljenju.

Jedno dijete ima tako dugu obalu, i to nije baš fer. Iz Bruxellesa gotovi svi sada javljaju da bi Hrvatska ipak trebala prihvatiti odluku ove otrovane arbitraže, jer su više manje u fazi nestrpljivoga roditelja.

A najkomičnije u svemu ovom je da prije devet godina u slovenskom referendumu za arbitražu pak 48.52% glasača je bilo protiv takvoga procesa, jer se smatralo da će EU bit na strani Hrvaške!

U njenoj kratkoj modernoj povijesti, Hrvatska je možda uspjela postati europski rekorder po broju sporova i međunarodnih sudskih procesa – malo začuđujuće što aviokompanija još nije upostavila direknu liniju Zagreb-Haag.

I dok su korijeni ovih sporova usađeni u dubokoj povijesti izvan domaćeg starateljstva, ipak postoji blistava iznimka  današnjice: Liberland.

Dvadeset-tri godine nakon prizanja Hrvatske od strane istočnog susjeda, još  uvijek spor oko zajedničke granice nije razrješen.

Sada su stvari znatne zamršene, jer je češki političar Vit Jedlička iskoristio priliku ustvrditi vlasništvo nad parcelom zemlje koji je izostvljen iz teritorijalnih uztvrđivanja Hrvatske i Srbije.

Legalno, parcela je trebala pripasti Srbiji, ali na neki način propast Srbije je postala i propast Hrvatske, jer smo mogli povećati teritorij za 7km2 koristeći argument terra nullius.

Terra nullius (/ˈtɛrə.nʌˈləs/, plural terrae nullius) is a Latin expression meaning “nobody’s land”,[1] and was a principle sometimes used in international law to justify claims that territory may be acquired by a state’s occupation of it.[2]

Budući da je Jedlička to već učinio, profesori sa Sveučilišta California i Sveučilišta Plymouth tvrde da po Montevidejskoj konvenciji Liberland ima pravo biti zakonski priznat kao suverena država.

Da je makar neki polupečeni hrvatski aktivist imao inicijativu prije Jedličke (i hrvatske vlade), opet bi to bilo bolja treća strana, jer bi nacionalna sigurnost i vanjska politika bila dosta manje ugrožena, i šansa za pripojenje neutralnoj Hrvatskoj kasnije bi bila velika.

No, trebalo je tužiti Srbiju davno samo radi toga da Hrvatska ima više zemljišta na istočnoj obali Dunava okupirana od Srbije nego obratno, jer je tijek Dunava bio najmerno poravnan i preseljen u hrvatski teritorij za vrijeme bivše države.

Ali što se duže čeka, sve snažniji će biti argument za srbijansku verziju granice.

U pozadini farse oko Liberlanda, treba se ipak skromno naslađivati ljudima poput  Ivana Pernara ili grupama na marginama žedne pažnje.

Zamislite  pravaše, koji maštaju o planovima teritorijalne ekpanzije, osni su mogli  gänsemarsch-irati sve do bezvlasničke zemlje na ovoj strani Dunava.

Ili recimo jugonostalgičari i komunisti, koji bi sasvim drugačije odradili gusinjij šag od Kumrovca do simbolične sredine između Srbije i Hrvatske, i tamo osnovali neki Titoland u duhu onog jugoslavenskog nacionalizma.

Možda je pouka priče da vladajući centristi, mainstream snobovi i beta elita , snishodljiva prema neistomišljenicima najviše ispadaju  „gusci u magli“ – budući da su oni na vlasti i odgovorni za aktualne poraze – dok je Jedlička jedan od tih ekcentričnih ljudi na desnici ispada pobjednik, samo što dolazi iz druge države.

No, da se vratimo izvornom pitanju i hipotetskoj žalbi o hrvatskom imenu.

Nije čak isključeno da će baš jedan od tih desničarskih slavuja biti taj koji će u Bosni  pokrenuti inicijativu za promjenu imena države, i to s ove strane Une!

Podsjećamo da ključna dogma domaćih iridentista i zemljovid-hobijista jest da suvremena Hrvatska je samo kiflasta sjenka nekoć velikog kraljevsta.

Drugima riječima, vjeruju da je hrvatski povijesni prostor još uvijek podijeljen imperialističkom granicom na dvije države koje bi itekako uklapile u termine „Istočna Hrvatska“ i „Zapadna Hrvatska.“

U ovoj romantičnoj priči, jedino bosanski Srbi čine preostale opeke  Berlinskoga zida koji blokira ujedinjenje; dok su Bošnjaci i po identitetu i po sentimentu više ljiljani nego što su suncokreti. A ljiljani su srednjovjekovni amblem Hrvoja Vukčića Hrvatinića.

Kako god, ima nešto zavodjlivo u iridentističkim programima ujedinjenja. Oni vuku simpatiju najefikasnije čim ljudi mogu uočiti tu tragičnu sudbinu razdvajanja, od samih naziva preživjelih satrapijskih siročića.

Sjeverna i Južna Koreja, čak Kina i Tajvan još uvijek se zajednički zalažu za ujedinjenje – samo sporovi oko vlade i državne ideologije ih i dalje dijele, za razliku od vjerskoetničkog antagonizma drugdje u svijetu.

Parlament Papue Nove Gvineje, da je pametan odmah bi odobravao promjenu imena u „Istočna Papua“ – i time bi ne samo oslobodio državu od ponižavajućih imperialističkih konotacija afričke Gvineje, nego bi i bacao pozornost na okupaciju Zapadne Papue (anektirana u Indoneziju putem referenduma u kojem je manje od jedan posto građana glasovalo, i to pod kalašnjikovima).

Što se tiče kratkoročnog ambijenta hrvatske diplomacije, bit će još tužbi, urota, protestnih nota i moralnih bankrota.

Za sada  je hrvatsko  ime sigurnije nego Zair i Gornja Volta zajedno, no ako dođe do formalnog spora i po tome, privremeni određeni naziv po protokolu bi trebao biti nešto što će makar usrećiti jednu nostalgičnu družbu ove zemlje:

«Dobrodošli u Former Yugoslav Republic of Croatia (FYROC) – mala zemlja za veliki spor.»

*Stavovi autora su samo njegovi, ne odražavaju nužno stavove uredništva Poskoka.