Published On: Tue, Mar 19th, 2013

Željko i Zdravko, plus omladinka Ruža

Na TV-u smo saznali da Zdravko Mamić, šef zagrebačkog Dinama, mrzi Srbe. Ta strašna vijest je odjeknula Hrvatskom poput groma iz oblačna neba. Ucviljena hrvatska javnost je natjerala Zdravka, zdravog i svjesnog Hrvata kojem se ne sviđa ni politika ni nacionalnost ministra Željka Jovanovića (nije mu dosta, tom Jovanoviću, što je Srbin, nego još ide „uz dlaku“ Zdravku Mamiću, osvjedočenom Hrvatu i dinamovcu), što izravno šteti Dinamu, dakle i hrvatskom sportu. Ne znam baš kako je to sve bilo, ali je ispalo da je Zdravko ustaša, a Željko četnik. Dokaze za to dvoje ponudio je Zdravko, Željko nije ovoga puta morao ništa kazati. Stranka čijih bi se ideja i vodstva i šangajsko podzemlje postidjelo (postoji i u Hrvatskoj i u BiH), Hrvatska stranka prava, iznjedrila je puno živopisnih likova, poput Živka Budimira, Ante Đapića i inih, pa je iz te stranke hrvatskom Zdravku došla nezdrava podrška od ženskog dijela stana HSP-a. Ruža Tomašić, slika i prilika svoje stranke, osokoljena primjerom domoljubnog Zdravka, uletjela je u ekrane s puno žara i poleta, poput šutljive i povučene usidjelice koju je vođa lokalne bande pozvao na ples, raspojasala se i dala bezrezervnu potporu svom sportskom kolegi. Pritom joj motiv Mamićeve izjave nije bio bitan, ni to što je Jovanović ministar, bitno joj je bilo to što je Željko Jovanović Srbin. Tupavo je, s motivacijom starijom od par desetljeća, uletjela u sukob motiviran, kako ja mislim, isključivo novcem. 
Veselin Gatalo l pogled.ba
 
Velika kolektivna nesreća nastala raspadom Jugoslavije, samo je velika kolektivna nesreća prouzročena nastankom Jugoslavije. Nacije su starije i dugotrajnije od država. Hm, barem većina njih. Svojedobno sam napisao roman „Geto“, koji je u Hrvatskoj dobio nagradu za najbolji žanrovski roman te 2005. godine. Na omotu knjige sam napisao da su mi svi preci Srbi, pa postoji osnovana sumnja da sam to i ja. Dakle, pobijedio sam samo zato što je knjiga, prema mišljenju 100% hrvatskog žirija, bila najbolja.
U toj knjizi se Orlasti, Mjesečasti i Kockasti bore za prevlast u Getu, zatvoru omeđenom zidom i energetskim poljem koje ni pticama ne da ući ni izići. Vuk i njegov pas, oboje nekim čudom rođeni u Getu, preživljavaju ubijajući. Ubijaju bez mržnje, zato što su tako navikli, zbog hrane, oružja, zaklona i onoga što čini njihov život. Dio knjige je napisan na hrvatskom, dio na srpskom jeziku. Vjerujem da bi knjiga pobijedila i da je Zdravko Mamić bio u žiriju. Sumnjam da bi mu smetalo to napisano na poleđini, jer ne bi pročitao ni naslovnicu. Ja novca za Dinamo nemam, a i da imam – ne bih mu ga dao. Nekako bih ga radije dao Hajduku.
Na američkom jugu bijelci nisu prestali mrziti crnce. Ku Klux Klan je, mislim, još uvijek legalna organizacija. Doduše, nestale su građanske slobode tipa vješanja i kastriranja crnaca, paljenja križeva pred njihovim kućama, sve im je to oduzeto. Život južnjačkog rasista u slobodarskoj Americi nije zabavan kao prije pedesetak godina, pogotovo kao prije stotinjak istih. Nema više mjesta za autobuse isključivo za bijelce, ni sjedišta otraga za crnce. Nema više ni kavana i restorana samo za bijelce. Sada crni čovjek, ničim izazvan, može ući u kavanu u kojoj radi bijelac i bezobrazno sjesti te očekivati da ga bjelčuga dođe poslužiti. Bijelac, odjeven u bijelu košulju (bez kapuljače Klana), priđe crnom čovjeku i kaže: „Good morning, sir…“. Uh, pardon.
Kaže: „Dobro jutro, gospodine. Čime vas mogu uslužiti?“. Crni čovjek tada može podrignuti, prdnuti ili što već, i kazati, recimo: „Pivo“. Bjelčuga ode, donese pivo, otvori ga ponizno pred gostom. Ako misli zadržati u Americi sve traženiji posao. Crni čovjek popije pivo i prstom zove bijelca. Ovaj kaže: „Tri dolara, gospodine“. Crnac ostavi tri dolara i još četvrt, da bjelčuga ne kaže kako mu čamuga, kmica, Niger, nije ostavio bakšiš. Treba pred starim neprijateljem, bez obzira na to što mu neprijatelj ne smije ništa ružno kazati, sačuvati ugled crne rase.