Published On: Sub, ožu. 18th, 2017

ŽELJANA ZOVKO ‘Politički akteri u BiH trebaju shvatiti da se prevarama više ništa ne može učiniti’

Odlaskom Davora Ive Stiera na mjesto ministra vanjskih poslova u Vladi Andreja Plenkovića postavilo se pitanje njegove zamjene u Europskom parlamentu. Iako je drugi na listi iza njega bio Ivan Tepeš, koji je iznenada odustao, na njegovo je mjesto ušla Željana Zovko, i to sa pozicije veleposlanice BiH u Italiji. Na zajedničkoj listi Domoljubne koalicije na izborima za Europski parlament 2014. godine,  Zovko je bila na devetom mjestu kao predstavnica dijaspore, a osvojila je 2392 glasa, što je bilo tri puta više od Tepeša, pa je to vjerojatno i bio najvažniji argument za njezin izbor. Ova rođena Mostarka profesorica je francuskog jezika, a karijeru je započela u uredu bivšeg predsjednika BiH Ante Jelavića. Iza nje je zavidna diplomatska karijera, sa odrađenim mandatima u Parizu, Madridu i djelomično u Italiji. Iako je od preuzimanja dužnosti u EU Parlamentu prošlo tek nekoliko mjeseci, dobro se snašla i preuzela članstva u Odboru za razvoj i Odboru za vanjske poslove a članica je i nekoliko izaslanstava – Izaslanstvu za odnose sa Bosnom i Hercegovinom i Kosovom, Izaslanstvu u Europsko-latinoameričkoj parlamentarnoj skupi, kao i Izaslanstva u Zajedničko parlamentarnoj skupštini AKP-a i EU-a . Prošloga se tjedna u EU Parlamentu različitim konferencijama i seminarima obilježavao Međunarodni dan žena. Tom je prilikom zastupnica Zovko dala intervju tjedniku Nacional, u kojem je komentirala odnose Hrvatske i BiH, napredak BiH u procesu integracije u Europsku uniju, kao i unutarnju političku situaciju u toj susjednoj zemlji.

NACIONAL: kako se snalazite na novom poslu – kako komentirate kritike da je Vaše imenovanje s pozicije veleposlanice BiH u Italiji legalno, ali moralno upitno ?

Iskreno rečeno, zapanjilo me da je uopće bilo takvih optužbi, jer to pokazuje nepoznavanje Bosne i Hercegovine, njezinog ustroja, načina funkcioniranja diplomatsko konzularne mreže i imenovanja veleposlanika, kao i ovlasti koje Predsjedništvo ima nad veleposlanicima. Ja sam za početak bila na listi i za prve i za druge izbore za EU Parlament. Ja nikada nisam bila karijerni diplomat, već sam politički imenovana, dakle nisam imala nikakvu obvezu prema Ministarstvu vanjskih poslova BiH, jer nisam njihova zaposlenica. No, budući da su iza mene tri veleposlanička mandata, tijekom kojih sam radila na dosta značajnih projekata, a moj način rada bio je profesionalan, ljudi su me doživljavali kao karijernog diplomata. Javnost u BiH zato je reagirala emotivnije i vjerojatno im je bilo žao što napuštam tu dužnost i odlazim raditi za Republiku Hrvatsku, čija sam također državljanka. Kao takva, ja sam i građanka EU, i samo jedan primjer predstavnika u Europskom parlamentu koji su zastupnici iz država u kojima nisu rođeni. Da li bismo te osobe zvani nemoralnim? Sigurno ne. BiH je buduća članice iste te Unije, i iste prakse.

Kako ste se snašli, budući da ste došli u pola mandata ovog saziva EU Parlamenta?

Sada već dosta dobro, iako sam imala vatreno krštenje – naime čim sam došla na ovu funkciju, pisala se Rezolucija o BiH. Trebalo je na tome odmah intenzivno raditi i usput objasniti javnosti u Hrvatskoj i BiH da se zapravo ništa strašno ne događa i da je sve što se traži u interesu Bosne i Hercegovine. Trebalo se naravno naviknuti i na drugačiji način rada u EU Parlamentu od onog na koji sam navikla, a i formirati novi tim. Od svojih kolega naslijedila sam poziciju članice Odbora za razvoj, zamjenske članice Odbora za vanjske poslove, kao i pozicije unutar parlamentarnih izaslanstava. I naravno, članica sam Izaslanstva za odnose s BiH i Kosovom

Zastupate li interese RH ili BiH u EU Parlamentu,kao zastupnica, ali i članica tog Izaslanstva?

Ja sam hrvatska zastupnica, dakle zastupam interese svih građana RH ma gdje oni bili, ali sve to u interesu šire Europske zajednice. A što se tiče ovog Izaslanstva, mislim da s obzirom na moje poznavanje situacije i politika koje su se vodile, mogu dosta učiniti ne samo za BiH, već i za cijelu regiju jugoistočne Europe. Osobno sam svjedočila izgradnji institucija i imam tu institucionalnu memoriju kroz rad u Predsjedništvu BiH, kao i u diplomaciji. Mislim da moje iskustvo ponekad pomaže smirivanju tenzija.

Nedavno je predstavljeno najnovije izviješće o napretku BiH za 2016., kao i 4. Rezolucija o BiH – kako komentirate te dokumente jesu li objektivni, koji su glavni naglasci?

Ova četvrta Rezolucija bavi se onime što konkretno treba učiniti kako bi BiH stvarno postala punopravna kandidatkinja, a onda jednog dana i članica EU. Zahtjev za članstvo je predan u veljači 2016. i tu je izniman doprinos dalo cijelo hrvatsko izaslanstvo u EU Parlamentu na čelu sa sadašnjim hrvatskim premijerom Andrejem Plenkovićem. Pomagali su i naše kolege iz drugih političkih grupacija i to u trenutku kada se nije ni vjerovalo da BiH uopće može aplicirati za članstvo, a kamoli da će EU tu aplikaciju prihvatiti. Predsjednik Čović predao je zahtjev nizozemskom Predsjedništvu i sama činjenica da je aplikacija prihvaćena napravila je ogroman preokret i u političkoj situaciji u BiH, kada se shvatilo da se može. Očekuje nas sada i kandidatura, naravno uz ispunjavanje svih uvjeta kako bi BiH dokazala da je kredibilna kandidatkinja. U vrijeme kada je došlo do zastoja u procesu približavanja EU, Hrvatska je, u mandatu ministrice Pusić, dala inicijativu da se prvo krene s ekonomsko-socijalnim reformama, i tada je zajedno s Njemačkom i Velikom Britanijom napravljen program „Reform for growth“ i započet tzv. Berlinski proces koji traje i danas. Njime ove godine predsjeda Italija. No, rezolucijama EU Parlamenta ukazuje se da te mjere nisu dovoljne i da treba prije svega reformirati institucije. A prva je promjena izbornog zakona bez koje BiH neće moći nastaviti dalje. To znači provedbu odluka Ustavnog suda, po Ljubićevoj apelaciji, gdje je ukazano na sve nepravedne poteze međunarodne zajednice, kada su u Dom naroda hrvatski predstavnici bili birani uz glasove Bošnjaka i Srba. Time je onemogućeno da Dom naroda bude formiran onako kako je zamišljen u Washingtonu, a kasnije u Daytonu. A to je da sva tri konstitutivna naroda budu ravnomjerno zastupljena.

Na koji bi se način trebale dogoditi te izborne promjene?

Tako da se ispoštuje princip konstitutivnosti i reprezentativnosti. Način na koji će se to provesti je dosta kompleksan i na njemu treba raditi. Sada je na političkim akterima u BiH da shvate da se ne može više prevarama ništa učiniti. Ne može se dogoditi da veći narod bira manjem narodu njegove predstavnike, jer to dovodi do političkih blokada. U BiH se promjena može postići jedino kompromisom.

Ovo što predlažete isključuje model građanske države, u kojem će stranke biti doista političke, a ne nacionalne, što je temelj demokracije. Zašto nije moguće da jedna stranka bude predstavnik svih triju nacija i zašto isključivo nacionalne stranke trebaju biti zastupljene u Domu naroda?

Ja razumijem o čemu vi govorite, jer svi mi težimo normalnom društvu u kojem neće biti bitno tko je što i odakle dolazi, nego će biti bitna kvaliteta osobe koja neku stranku predstavlja. No, u konstelaciji odnosa u samoj zemlji koja je prošla kroz težak sukob, a stoljećima bila poprište ratova i nepovjerenja, uspjelo se napraviti jedan osjetljivi balans, ali kada ga se pomakne, dolazi do konflikta. Federalizam egzistira u Europskoj uniji i upravo je zato jedna Belgija uređena tako da su zadovoljeni interesi sva tri naroda i tri jezične zajednice –nizozemske, francuske i njemačke. Isto tako u Švicarskoj imamo kantone koji ih predstavljaju. Kada mi u BiH postignemo takav balans, koji će se na kraju morati postići, onda neće biti bitno koje je neka osoba nacionalnosti, ako ta konstitutivna zajednica ima zadovoljene sve institucionalne poluge, kako ne bi bila zakinuta za svoja prava. I u BiH se može postići građanska država, tzv. Civic state, ali to je samo moguće putem triju konstitutivnih zajednica. Notorna je činjenica da svi etniciteti u BiH gravitiraju spram jedne od triju zajednica, koje su u biti muli-etničke. Oni koji zagovaraju građansku državu u američkom smislu, nesvjesno ili svjesno zagovaraju dominaciju Bošnjačke zajednice.

Kako bi se trebao postići taj federalizam? Osnivanjem trećeg entiteta?

To je riječ koja prejudicira etničku ekskluzivnost, i ne bih je koristila. Ono što ja zagovaram je da razmotrimo izviješće Međunarodne krizne skupine, vodećeg think-tanka po pitanju BiH u zadnjih dvadeset godina, koja je radila na izlaznoj strategiji za BiH. Iz svih njihovih prijedloga, a bilo je mnogo različitih rješenja, nastala je jedna fantastična studija o BiH koju vrijedi pročitati, a zaključak je da su tri multietničke zajednice formirane. I povijesno i kroz rat. To je činjenica. Ljudi se tim interesima i vode – prilikom glasanja, prilikom političkih odluka. Dakle treba naći model. Svima je jasno da se Republika Srpska, uz svu potporu koju uživa, neće nikada odreći onoga čega su se odrekli Hrvati ulaskom u Federaciju. Sve ono što su imali u Herceg-Bosni su unijeli u Federaciju. Daytonskim sporazumom bilo je zamišljeno da se nastavi federalizirati ostatak zemlje. No do toga nije došlo. Tako je nastalo jedno uređenje koje nigdje drugdje ne postoji. Osim možda u Aziji: tzv. Politika jedne Kine različitih sustava.

Nije li to ono što zagovara i Milorad Dodik, koji ne skriva ambicije o separatizmu? Bi li njemu odgovaralo da postoji Hrvatski entitet?

Ja ne znam što Dodiku odgovaralo. Osobno gospodina ne poznajem, ali ono što se provlači kroz priču Dodika jest činjenica da na razini države ipak još uvijek postoji neki balans, gdje dvoje bez trećeg ne može. Petričevim amandmanima ukinuta su sva ona prava koje su Hrvati imali u trenutku kada je nastala Federacija BiH, čime su postali narod drugog reda, a u Republici Srpskoj trećeg. Do tada su Hrvati imali paritet u Federaciji i nije se moglo odlučivati bez konsenzusa. Uvođenjem Srba kao konstitutivnog naroda u Federaciji, a Hrvata i Bošnjaka u Republici Srpskoj taj se smisao izgubio. Jer Srbi su trebali biti birani tamo gdje ih zapravo nema, tako da su fiktivno postavljani ljudi. Na taj je način jedna većinska zajednica počela nametati odluke drugoj manjinskoj, zbog čega je došlo do kriza. I Hrvatima su nametane odluke koje su oni bojkotom ili blokadama izbjegavali, boreći se da ne izgube sve ono što su imali. Sve je centralizirano i oni su prosvjedima nastojali zaustaviti takve procese. No, u jednom ključnom momentu za Hrvate , u doba Lagumdžije, Dodik je bio fer i odbio da se formira vlast na državnoj razini bez Hrvata. Nakon toga formirano je Vijeće ministara i postignut neki balans.

Do posljednje krize došlo je nedavno, kada je bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović najavio da će pred Međunarodnim sudom pravde pokrenuti postupak revizije presude iz 2007. o genocidu u Srebrenici. Time je izazvao burne reakcije u Republici Srpskoj i Srbiji. Milorad Dodik zaprijetio blokadom rada zajedničkih institucija – kakav je Vaš stav o tome?

Realna je opcija da uvijek može doći do blokada institucija. A osobito od srpske strane, koja ima entitetsko glasanje. A što se tiče poteza Bakira Izetbegovića, tu je ključno pitanje može li se u BiH išta jednostrano odlučiti i je li to preporučljivo. Je li državnički donositi jednostrane odluke u jednoj zemlji u kojoj bez kompromisa ne možete napraviti niti jedan korak naprijed? Je li državnički raditi poteze samo u ime jednog naroda? Ne problematiziram sadržaj tog zahtjeva, ali ako se naruši princip konsenzusa, to je uvijek početak tenzija i krize. Što to dobro donosi samoj zemlji? Što to donosi RH, kao članici Europske unije koja je zainteresiranija za mir i sigurnost u BiH kao prva susjeda.

Visoka predstavnica EU za vanjsku i sigurnosnu politiku, Federica Mogherini nedavno posjetila Sarajevo na kraju regionalne turneje i usred još jedne krize u BiH – je li njen posjet ohrabrenje daljnjem procesu integracije BiH u EU, postoji li usprkos svim prijeporima konsenzus oko članstva u EU među tri konstitutivna naroda?

Osobno vjerujem da su narodi zainteresirani, ali za političko vodstvo nisam sigurna. Veliki sam optimist i kao nekadašnja veleposlanica BiH uvijek sam prepoznavala interes običnog čovjeka. On dijeli vrijednosti Europske unije, jer je i povijesno i kulturološki dio tog prostora. Tako misle i građani u Republici Srpskoj, bez sumnje. Apsolutno sam uvjerena da tu nema razlika, dok smo suočeni sa situacijom da mladi ljudi odlaze – i Hrvati i Bošnjaci i Srbi. Odlaze najbolji – najobrazovaniji, svi koji vide svoju budućnost i sigurnost na zapadu. Nitko od njih ne ide na istok. A Federica Mogherini je Talijanka, ona razumije ovaj prostor, govori otvoreno i poslala je vrlo ohrabrujuće poruke. Njen nastupni posjet bio je prilikom predstavljanja programa „Reform for growth“, a bila je i veliki zagovornik BiH kada je trebala biti predana aplikacija. I kao žena vjerojatno misli da optimizmom može pogurati stvari naprijed.

Kakvi su odnosi između RH i BiH nakon uhićenja u Orašju i izjava predsjednice Kolinde Grabar Kitarović o jačanju muslimanskog radikalizma, na što je oštro reagirao Bakir Izetbegović? Je li poljuljano međusobno povjerenje?

Mislim da nije. Nastala je samo otvorenija polemika. Zato jer su u medijima postali vidljivi jasniji argumenti. Naime, po glavi stanovnika BiH ima zabrinjavajući broj ratnika – povratnika iz Sirije. Pozitivno je da postoje zakoni koji kažnjavaju sve one koji su otišli u te ratove. No, da je pojačana ekstremistička ideologija, navedeno je i u Rezoluciji o BiH. U njoj se traži i da se radi na deradikalizaciji. Jer – osim ekstremista koji su došli iz inozemstva, postoji i sve veći broj njihovih sljedbenika. Vlasti u BiH bore se protiv takvih pojava i nastoje ih iskorijeniti, u čemu imaju veliku podršku međunarodne zajednice. To je pitanje sigurnosti ne samo za Hrvatsku, već i Europsku uniju. Što se tiče slučaja Orašje , vlasti Hrvatske smjele su se miješati u zaštitu prava Hrvata u BiH, jer se radi i o građanima RH koji su tijekom rata branili BiH ali i sigurnost RH . U trenutku kada se smatralo da je pravosuđe u BiH pristrano, jer se radilo o uhićenju pripadnika samo jednog naroda, i to hrvatskog, iako su se vodile istrage i protiv Bošnjaka, vlasti iz RH imale su pravo reagirati. Sjećate se da su pripadnici HVO-a uhićeni na dan koji je bio i vjerski blagdan, a sam tajming nakon posjete premijera Plenkovića BiH bio je vrlo loš. Izrazi zabrinutosti koji su došli s hrvatske strane su bili opravdani i očekivani. I mi iz EU Parlamenta tražili smo da se ne radi selektivni pristup tretiranja ratnih zločina. Sada se otvara pitanje da se Hrvatima sudi po strožim zakonima sadašnje BiH, dok se Bošnjacima sudi po lakšim zakonima bivše SFRJ koji su bili na snazi tada.

Ali, radi se o optužbama za ratne zločine, a bit će ih još u slučaju Mrkonjić grad. Vjerujem da se slažete da svaki ratni zločin treba kazniti, bez obzira na nacionalnost onoga tko ga je počinio?

Apsolutno. Svaki ratni zločin mora biti kažnjen, ali pri tome se ne smije stvarati kolektivna odgovornost. Niti spektakli oko uhićenja. To je bilo pogrešno. I ne smije se iskorištavati pravosuđe za političko suđenje. Prema žrtvi treba postojati poštovanje, a pravdi mora biti priveden svatko tko je počinio ratni zločin i ugrozio život civila. Na tome inzistiraju i hrvatske vlasti i mi hrvatski zastupnici u EU Parlamentu.

Proslava Dana Republike Srpske izazvala je žestoke reakcije u BiH, jer su to mnogi shvatili kao početak separacije – kako na to gleda EU?

Gleda s velikom zabrinutošću jer Milorad Dodik najavljuje i referendum 2018. A sama odluka Ustavnog suda, na tužbu koju je podnio Bakir Izetbegović je proizvela situaciju u kojoj se polariziralo srpsko političko tijelo i tamo su i opozicija i pozicija zajedno stali u obranu prava da se taj datum obilježava. Imali smo veliku krizu, zbog proslave jednog dana koji se slavi još od Daytonskog sporazuma. Ono što hrvatska javnost možda ne zna jest činjenica da nema državnih praznika u BiH i da Hrvati na svoje vjerske blagdane moraju raditi, ukoliko ne dobiju odobrenje nadležnog ministra na državnoj razini. BiH i danas još uvijek nema zakon o državnim praznicima i vjerskim blagdanima jer ga Bošnjaci ne žele izglasati.

Već godinama postoji problem Grada Mostara koji je ostao podijeljeni grad. Kako ga riješiti? Lokalni izbori odgađani su nekoliko puta – zašto?

Paddy Ashdown još je 2004. nametnuo Statut Grada Mostara, uz jako lobiranje bošnjačke strane, a koji je proizveo status quo. Birači u srednjoj zoni grada imaju dvostruko veća prava od birača u drugom dijelu Mostara. Hrvati su se na to žalili i došlo je do blokade u gradskom vijeću, no iako je Ustavni sud donio odluku da je taj Statut neustavan, ona već osam godina nije implementirana kroz državni Parlament. I opet zato jer Bošnjaci to stalno zaustavljaju. a nitko ne želi više nametati bilo kakva rješenja od strane Visokog predstavnika EU. Naime, pokazalo se da je sve što je bilo nametnuto loše prošlo i nije rezultiralo ničim pozitivnim. Rješenje je dakle – izborni zakon po modelu drugih gradova u BiH. Inače, obični ljudi s jedne i druge strane grada normalno komuniciraju, grad živi, ali nema Gradskog vijeća, a proračun Mostara donosi se u Federalnom parlamentu. Tamo je isti gradonačelnik već 15 godina. Grad je talac takvog Statuta i takvog stanja.

Nakon načelnog dogovora predsjednice Grabar –Kitarović i ruskog vanjskopolitičkog ministra Lavrova, Milorad Dodik je odbio izgradnju plinovoda iz Slavonskog Broda prema Republici Srpskoj , jer ne želi hrvatski, već ruski plin. Kako to komentirate?

Poznato je kako projekt plinovoda Južni tok na kojem na žalost gospodin Dodik insistira je već duže vrijeme blokiran od strane Europske komisije. Smatram da treba naći rješenje koje će biti prihvatljivo svima. Rješenje koje će uključivati smanjenje onečišćenja zraka te omogućavanje diversifikacije opskrbe energijom u BiH što je naglašeno na susretu ministara vanjskih poslova Hrvatske, Mađarske i BiH prije tjedan dana.

Interview Nacional.hr

Pošalji ovaj članak prijateljima:

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer