Published On: Sri, sij. 17th, 2018

Želi li međunarodna zajednica nove sukobe u Bosni i Hercegovini?

U ljeto 1992. godine, kao klinac od jedanaest godina, proveo sam mjesec dana u Istri i tamo upoznao dvoje malih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Oni su bili brat i sestra, po narodnosti Bošnjaci. Osjećao sam veliki ponos što je moja Hrvatska pružila utočište toj djeci i brzo smo postali prijatelji. Ipak, vodili smo stalno jednu raspravu. Uvjeravali su me kako će doći do rata između Hrvata i Muslimana. U početku im nisam vjerovao i samo ponavljao da za to ne postoje nikakve šanse, a onda se s vremenom i kod mene pojavila neka sumnja i strah. Ali, motivi mi ostaju nejasni sve do današnjih dana. Što bi se dogodilo da su Hrvati i Bošnjaci sačuvali jedinstvo iz proljeća i ljeta 1992. te da nikada nije došlo do hrvatsko-bošnjačkog krvavog rata? Vrlo vjerojatno se ne bi dogodila ni Srebrenica.

 Marin Vlahović l dnevno.hr

Alija Izetbegović, gostujući na televiziji okruga Zenica u studenome 1993. godine, iznio je sljedeće ideje o budućnosti Bosne i Hercegovine.

“BiH ne može ovakva više biti… Srpsko-hrvatsko-muslimanska Bosna kao neka zajednička država, sa zajedničkim vladama, sa zajedničkim Predsjedništvom u kojima bi oni delegirali četnike, ovi ustaše, unutra u tu Vladu, koju smo mi pokušavali radi legaliteta nekog održavati, nije moguće. Molim vas, to je moje uvjerenje nakon svih nevolja koje smo s njima preživjeli…Jer, što znači danas muslimansko-srpsko-hrvatska BiH ili Bosna tri konstitutivna naroda, pa onda naravno nismo mi ti koji ćemo određivati koji će biti Srbi unutra, nego su to oni koji će određivati. A oni će odrediti četnike. Drugi će odrediti ustaše. I kako vi možete imati jednu demokratsku Vladu plus s ustašama i četnicima koji će onda bilo izravno rušiti tu državu, bilo opstruirati na svakom koraku.”

Ovu izjavu svakako treba uzeti u kontekstu tadašnjeg hrvatsko-bošnjačkog ratnog sukoba. Srpski političari su već u kolovozu 1993. dobro procijenili strateške zamisli Armije BiH: izlazak na more, osvajanje Mostara i vladanje cijelom dolinom Neretve. Zato su u bošnjačkim osvajanjima pronašli i svoje interese. Ministar vanjskih poslova Slobodan Jarčević tada je otvoreno zagovarao redefiniranje trenutnih ratnih ciljeva Republike Srpske Krajine i Republike Srpske. Jarčević je tada rekao kako bi trebalo pomoći Muslimanima kako bi se skinulo Srbima sa leđa najopasnijeg neprijatelja.

Jarčević u dokumentu „Izbor trenutnih ratnih ciljeva RSK i RS, državna tajna, broj 1/93 piše:

“…Zato, trebalo bi Muslimanima pomoći da ostvare stratešku zamisao… Hrvatsku tvrdoglavost i napad na RSK iskoristiti i vezati im što više jedinica na ratištima oko Maslenice, Gospića, Drniša i na Peruči. U znak solidarnosti Republika Srpska bi mogla oživjeti i bojišta oko Grahova, Glamoča i Kupresa. Muslimani bi tada lako slomili posljednju liniju obrane Hrvata u Bosni na pravcu Gornji Vakuf-Konjic i ugrozili hrvatske položaje oko Trebinja. Time bi srpski hercegovački korpus mogao dosegnuti i do granice avnojevske Hrvatske.”

Fikret Abdić i dan-danas aktualan

Rat u Bosni i Hercegovini na kraju je ipak završio savezništvom Hrvata i Muslimana. Hrvatska također snosi dio krivnje za sukob s Muslimanima, odnosno za povremenu suradnju sa Srbima na štetu Muslimana. Ne treba zaboraviti i epizodu dugogodišnje suradnje s Fikretom Abdićem, liderom privremene paradržavice, autonomne pokrajine, a kasnije Republike Zapadna Bosna. Taj isti Abdić danas je ponovno najvažnija ličnost Velike Kladuše i šire okolice, iako se u samom centru ovog grada nalazi i spomenik palim borcima Armije BiH, koji su poginuli u sukobu sa srpskim agresorom, ali i Abdićevim teritorijalcima.

Današnja Bosna i Hercegovina sastavljena je na krhkim temeljima kontradiktornih i konfuznih političkih strategija. 14. rujna 1993. u Genevi, usred hrvatskog-bošnjačkog rata, potpisan je tako i tajni sporazum o konfederaciji između predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića. Svrha sporazuma bila je stvaranje zajedničke države Hrvata i Muslimana, koja će istodobno stupiti u konfederalni odnos s Republikom Hrvatskom. Bošnjačka politika vrlo je prevrtljiva, što je razumljivo, s obzirom da Bošnjaci nemaju drugu državu osim Bosne i Hercegovine. Sa svih strana dižu se tenzije, a na svaku izjavu predsjednice Republike Hrvatske, Kolinde Grabar-Kitarović, neki bošnjački političari reagiraju verbalnom agresijom i optužbama na račun Hrvatske.

Zašto takva šutnja međunarodne zajednice?

S druge strane, na hrvatske se političare radi stalni pritisak da zaštite konstitutivnost, kulturni identitet i prava hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. U isto vrijeme, Dodik ignorira vlast u Sarajevu te zapravo apsolutno negira cjelovitost Bosne i Hercegovine. Sve češće se spominje i ratna opcija. Tko bi s kime ratovao, još nije sigurno. Valjda opet svi sa svakim. Zanimljivo, međunarodna zajednica ne izražava pretjeranu zabrinutost ovakvim razvojem događaja i njihova šutnja glasnije odzvanja od svih ratnohuškačkih izjava. A, upravo su međunarodni čimbenici najodgovorniji za propast projekta održive i stabilne Bosne i Hercegovine. Radi li se o poznatoj međunarodnoj pasivnosti ili postoji nečiji interes za potpunu destabilizaciju čitave regije? Nadajmo se kako će posjet predsjednice Grabar-Kitarović malo popraviti susjedske odnose dviju država, ali za pravu stabilnost potrebne su korjenite društvene i sustavne transformacije.

Uz sve navedeno, uništena privreda, korupcija i organizirani kriminal izazivaju kolektivno nezadovoljstvo i potiču na masovno iseljavanje građana. Sarajevo rješenje vidi u centralizaciji države. Unitarna država ostala je strateški cilj bošnjačke politike i nakon Alije Izetbegovića te se u bitnome ništa u tom pogledu nije promijenilo. Jednako su tako trajna i očekivanja RS-a za izdvajanjem iz BiH. Hrvatski zahtjev za federalnim uređenjem i trećim entitetom sotoniziran je do te mjere da se hrvatski interesi više ne smiju ni javno, ni politički zagovarati.

Dok je tako, sukob nacionalnih interesa triju konstitutivnih naroda bit će trajna odrednica nestabilnosti BiH, sve dok tri strane ne prihvate ustavno uređenje koje će jamčiti svakome narodu zaštitu i promicanje njegovih kolektivnih prava te nacionalnog i kulturnog identiteta. U teoriji, ovo rješenje zvuči pravedno i jednostavno, ali kao i u drugoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća, tako i danas, nužni su odlučni i moćni strani arbitri koji će natjerati sve tri strane na dogovor o trajnoj i održivoj budućnosti Bosne i Hercegovine. Nažalost, narodi su ostavljeni da se sami dogovaraju, a povijest nas uči da takvi dogovori ovoj napaćenoj zemlji ništa dobro nisu donijeli.

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer