Published On: Fri, Apr 12th, 2013

Zbogom multikulturi!

„Zloupotrijebili ste dobru namjeru jednog roditelja koji je došao da Vam skrene pažnju da se čak po Ženevskoj konvenciji ne smiju djeci prikazivati bilo kakvi jezivi prizori ratnih zbivanja. Kćerka moga sina po povratku iz Muzeja došla je prestravljena, uplakana i neutješna.“ Riječi su ovo majke koja se obraća direktoru jedne sarajevske osnovne škole, ali, nažalost i svima nama koji nijemi i gluhi gledamo i slušamo, a ne vidimo i ne čujemo da je sarajevska multikultura samo pokoji lijep moto u nekoj školi, prazna priča pred izbore ili neki šarmantan politički pamflet, ali da nje zapravo nema u Sarajevu.
Neki dan je u Sarajevu jedna povratnička obitelj u naselje Grbavica doživjela gotovo ratni progon. O ne, ne nije ovo prejaka riječ za ono što ih je snašlo. Nakon što su prigovorili zbog uznemiravajuće posjete Historijskom muzeju u Sarajevu tokom koje je njihova devetogodišnja kćerka gledala prizore rata nakon kojih je bila prestravljena.
_______piše: Sanja Vlaisavljević l poskok.info
 
Da li je teško povjerovati roditelju da devetogodišnje dijete može biti prestravljeno prizorima rata? Želim vjerovati da Historijski muzej Sarajeva usprkos činjenici da ima stalnu postavku, a koja se odnosi na prethodni rat u BiH, ima mehanizme zaštite devetogodišnje djece od prizora rata. Želim vjerovati da ma koliko patriotizam bujao u srcu nastavnice ili kustosa Muzeja, ipak znaju da uznemiravajuće sadržaje ne mogu tek tako servirati djeci. Želim vjerovati da pedagozi znaju da slike rata nisu za djecu. Moraju to znati. Želim vjerovati i da direktor osnovne škole koji je javnom linču izložio jednu istinski multietničku obitelj i sam zna da nikako nije mogao ili bolje reći smio odobriti posjetu izložbi koja uznemirava djecu. Svu djecu bez obzira na nacionalnost. Ali kada govorimo o multikulturi, onda je ništa manje, morao voditi računa i o tome aspektu. Skandalozni politički pamflet Školskog odbora uobličen u nekakav „ZAKLJUČAK“ nakon „postupka razmatranja i upoznavanja sa medijskim istupom roditelja Gordana Babića i Olivere Matović-Babić“ samo je potvrdio svu opravdanost reagiranja ove obitelji. U tom pamfletu bez ikakve argumentacije i minimalnog uvažavanja stava roditelja, pa čak i ako je neopravdan, a itekako je opravdan, vele: „“JU OŠ ‘Grbavica 1’ Sarajevo je u svom dosadašnjem radu pokazala da je škola koja sa ponosom nosi epitet ‘multietnička’, što se ogleda u radu sa djecom, nastavnicima, i lokalnom zajednicom, a ovu politiku je upravo kreirao direktor škole Omer Begić.“
Bez ikakvih pretenzija da se bavim likom i djelom direktora te škole, a i bilo bi neumjesno, apostrofirat ću samo par dostupnih činjenica koje sasvim demantiraju ovaj navod Školskog odbora. Zaključak Školskog odbora potpisuje Bošnjak. Članovi Odbora su Bošnjaci. Nastavni kadar je u 98% bošnjački, barem prema informacijama dostupnim na web stranici škole. Možda tamo i radi neki skriveni nebošnjak, ali, eto, nema ga na web stranici škole. I slobodno me sada optužite da prebrojavam krvna zrnca. E sada, na koji dio multietničnosti misle članovi Odbora kada govore o multietničnosti nastavnika? Da li na strukturu zaposlenih, njihov odnos prema djeci koja nisu Bošnjaci ili pak misle na nešto treće? Evo, pojavio se jedan roditelj koji bi trebao biti dio ikonografije multietničnosti pa ga direktor prijavio policiji, a policija privela. A žalio se otac na dvije pojave: uznemiravanje djece neprimjerenim sadržajima i neuvažavanjem njegovog zahtjeva/molbe koja je upravo lakmus papir za provjeravanje „multikulture“. Kako je moguće da je intervencija roditelja nebošnjaka izazvala toliku uznemirenost kod direktora i potpuno nerazumijevanje Odbora? O čemu se tu radi? Neće biti da se radi o uvažavanju „različitosti“. Da je uvažavanje različitosti u pitanju direktor i Odbor bi učinili sve napore da uspokoje roditelje i zajamče sigurnost njihovog djeteta. Koji pedagog može stati na stranu ovakvog obraćanja roditeljima i očekivati spokoj djeteta u školi, jer su i dijete i roditelji stigmatizirani? Nakon jasnog i odlučnog stava da „Školski odbor osuđuje izjave i napad na školu…osuđuje medijske navode roditelja Babić“, svaki pedagog bi je javno trebao zapitati: „Gdje nestade pedagogija?“.
A o čemu su zapravo javno govorili roditelji Babić? O preplašenosti djeteta, o izložbi koji posjećuju ne prvi put (sic!), njihovoj nesigurnosti i uznemirenosti, o nerazumijevanju u uredu ombudsmena, o nekooperativnom ponašanju direktora (vrlo diskretno naglašavajući tu nekooperativnost), o oštećenom autu netom nakon što su se žalili direktoru, o činjenici da ne znaju kako će im dijete dalje pohađati nastavu, o tome kako ih nijedan roditelj nije htio pitati kako su i kako im je dijete, o strahu za posljedice po psihičko zdravlje djeteta i konačno o dilemi da li da napuste svoj grad i državu nakon svega što su proživjeli u školi koju pohađa njihovo dijete. Šta je tu osuđujuće? O kakvom se napadu na školu radi? Je li školski odbor kontaktirao roditelje? Posjetio ih? Uspokojio da ne treba da se brinu za budućnost djeteta jer je škola multietnička, Grbavica podjednako a Sarajevo još više? Da li su im rekli da se raduju što imaju povratničku obitelj na Grbavici? Da se raduju što je ta obitelj baš uzor multikulture?
Da li je izjava direktora za dnevne novine Oslobođenje uistinu reakcija na ozlojeđenost jednog roditelja: „Djeca su išla da vide postavke starog bosanskog novca i njegov protest uopće nije opravdan. On zapravo protestuje zbog svega što je bosansko, tvrdi da je uBiH bio bratoubilački rat, pa je zbog toga protiv dana Armije BiH, Dana nezavisnosti, Dana državnosti i obilježavanja tih dana u našoj školi. On tvrdi da jedini zločini počinjeni u BiH jesu Jasenovac i Kozara.“
Koju poruku direktor šalje ovim etiketiranjem jednog nebošnjaka u Sarajevu? Evo ga još jedan četnik, uzurpator, treba ga denuncirati i protjerati! Da, baš tako. Ova generalizacija koja sa plana izložbe odlazi dalje i poprima sasvim drugu konotaciju nije ništa drugo nego zahtjev za protjerivanjem malobrojnih iz Sarajeva. Stav „on zapravo protestuje zbog svega što je bosansko“ je najgori nacionalistički iskaz kojim se na najgori način ugrožava život jedne obitelji u Sarajevu, jer lijepeći ovu etiketu nekom na leđa lijepi mu se istovremeno i negiranje žrtava koje su pale u prethodnom ratu a koje se odnose na praznike koje direktor podvlači.
E, nažalost, sve to baca najtamniju sjenu na cijelu priču o multikulturi i pozitivnim vrijednostima. Nema multikulture, istinske multikulture koja se oblikuje pogledom većinskog naroda na malobrojnije. Multikultura i demokracija se ogledaju upravo u položaju manjinskih i marginaliziranih skupina. Pa ne učimo li ovome djecu još u osnovnoj školi? Ili propuštamo ove lekcije? Ako ih propustimo i ako ovome ne podučavamo djecu, onda zbogom multikulturno Sarajevo!
I još na kraju treba dodati: Sarajevo i dalje šuti. Sarajevo ne vidi i ne čuje. Ne reagira. A Sarajevo treba da je glavni grad ove nesretne, podijeljene i ratom obezglavljene zemlje. Sarajevo treba da je glavni grad svih naroda. Grad u kojem rat ne smije trajati nakon rata. A bojim se da traje.