Hadidža ima 18 godina i samo je jednu godinu starija od rata u Afganistanu. Ipak, ona se već tri puta udavala, za trojicu braće. U reportaži o ovoj dramatičnoj sudbini New York Times piše da je prvi bio talibanski pobunjenik i da su ga ubili američki marinci. Drugi je bio policajac, a ubili su ga talibani. Treći je bio prevodilac s engleskog za američke marince i sada ga talibani proganjaju, a prijete i da će ubiti i njegovog malog sina.
Priča o Hadidži i njenim supruzima priča je o cijeni rata i tradiciji tragično tipičnoj za Afganistan. Ona se odvija u nasiljem najbrutalnije pogođenom dijelu zemlje, u provinciji Helmand na jugu Afganistana, koji je od početka rata slovio i još uvijek je utočište talibana. Ovdje su mnoge obitelji rastrgane rascjepom lojalnosti vladi ili pobunjenicima. Njena sudbina posljedica je tradicije Paštuna po kojoj je dužnost mlađeg brata oženiti udovicu starijega.
Udovica pritom nema izbora, mora poslušati ili će izgubiti svoju djecu i svoj dom. Hadidža, kao većina afganistanskih žena iz ruralnih krajeva, nema niti prezime, ima samo ime. Ona potječe iz jedne od farmi oko grada Marja u Helmandu, gradića koji je prije nekoliko godina slovio za veliki, jedan od najvećih uspjeha američkih marinaca. Samo nekoliko godina poslije, isti kraj se ispostavio kao jedan od najgorih neuspjeha vlade Afganistana.
Poljoprivrednici ovdje najviše uzgajaju opijumski mak, a poreze najredovitije plaćaju – talibanima. Hadidža je za svog rođaka u prvom koljenu po imenu Zia Ul Haq zaručena još i prije nego što se rodila. Očevi su im bili braća, bili su poljoprivrednici i živjeli su jedan uz drugoga u Marji. Imala je šest godina kad je službeno udana za supruga koji je tada od nje bio stariji 15 godina. U Afganistanu vjenčavanje maloljetnika zabranjeno je zakonom, ali se uvelike tolerira.
Ono što se u njenom slučaju poštovalo bilo je pravilo, prema tradiciji, da se brak ne smije seksualno konzumirat prije nego što djevojčica ne napuni 11 godina ili prije puberteta, što već nastupi prvo. No, prije nego što se dogodilo jedno ili drugo, američki zračni napad pogodio je obližnju kuću za koju su čuli da se tamo kriju talibani. Bila je 2010., Hadidža je imala 10 godina i geleri su u napadu ubili i 8-godišnju sestru njenog supruga Faridu.
Marja je u to vrijeme bilo čvrsto uporište talibana, zračni udari bili su učestali i to je bio jedan od glavnih uzroka smrtnosti civila u Afganistanu u to vrijeme. Gnjev naroda je rastao i, nakon što mu je ubijena sestra, u talibane se prijavio i Hadidžin suprug. “Isprali su mu mozak”, kazao je njegov najmlađi brat Shamsullah Shamsuddin, danas 19-godišnjak. “Prvo su ga natjerali da im pristupi, a onda su ga pridobili.”
Brat taliban povremeno ih je posjećivao, no to je postajalo sve teže kako su marinci sve više napredovali u Marju i okolni kraj. Amerikanci su došli s planom ne samo da unište talibane, nego i da dovedu vladine institucije pod punim vojnim osiguranjem; škole, električnu energiju, takve stvari. Niti cijelu godinu poslije, talibanska delegacija jedne je noći došla kod njih doma i donijela im mrtvo tijelo Hadidžinog supruga umotano u platno. Jedno rame bilo mu je razneseno, a ona je postala udovica s niti 11 godina.
Dvojica njegove braće bili su policajci, jer plaća je bila dobra, a i drugi posao usred rata teško se mogao zamisliti. Hadidžu su udali za prvog mlađeg brata, Aminullaha. Bila je to odluka njenog oca, a ona je znala da nema pravo glasa. Aminullah je imao 22 godine i bio je odličan policijski borac. “Znao je koristiti svako oružje, a talibani su ga se bojali”, kazao je Shamsuddin. I Hadidži je ostao u lijepom sjećanju.
“Obećao mi je da ću, kad se vrati kući, smjeti skinuti svoju burku, da će mi donijeti lijepu odjeću, da ćemo imati lijep život. Bio je dobar čovjek i dobar suprug”, rekla je. Bio je, kazala je, žestoko predan borbi vlade, potpuno suprotno od njegovog talibanskog brata. “Govorio bi: ‘Nikada neću predati svoju zemlju njima. Tako dugo dok u meni bude tuklo srce, borit ću se protiv njih.’ Kad god bi izlazio, gledala bih vrata sve dok se ne bi vratio”, pričala je.
A onda je došla 2014., Aminullah se nije vratio, a ona je bila trudna s njihovom kćeri. Ubila ga je podmetnuta bomba uz cestu. Talibani su bili toliko oduševljeni da su to proslavili večerom, ubivši ovcu i čak su dijelili pečenje po njihovoj četvrti u Marji. “Izgubila sam ga i pitala se kako mi se to moglo dogoditi. Ali takva je bila volja Božja i nisam mogla ništa reći”, pričala je dalje. Shamsuddin je rekao da je obitelj potom pobjegla iz Marje i preselila u glavni grad provincije Helmand, u Lashkar Gah.
Čim su otišli, talibani su im spalili dom. Hadidža je imala 14 godina kada je rodila njihovu kći Roqia. Pričekali su Kuranom propisanih četiri mjeseca i 10 dana od pogibije Aminullaha, te su se potom vjenčali Hadidža i Shamsuddin. Bila je 2015. godina.
On je pak godinama ranije, kao klinac od 14, počeo motati se oko baze marinaca u Marji. Brzo je naučio engleski jezik. Uskoro su ga zaposlili kao prevoditelja uz plaću od 25 dolara dnevno. Samo, posao je trajao samo do 2013. kada su marinci otišli i on danas zarađuje svojih pet dolara dnevno kao vozač rikše u Laskar Gahu. Od toga živi cijela obitelj koja sada broji petero članova. Shamsuddinova majka Gul Juma sada ima još samo troje djece od svojih 11. Dva sina poumirala su joj od bolesti.
21-godišnji Hayatullah, također policajac, ubijen je u napadu ubačenog talibana samo nekoliko mjeseci nakon pogibije Aminullaha. Shamsuddin je sada posljednji preživjeli sin. On je ponosan što, kako kaže, nije “tipičan paštunski muškarac”. Kada je Hadidžin otac, njegov stric, predložio da se Hadidža uda za njega, on je rekao da to mora ona odlučiti. “Nismo je prisiljavali da se uda za mene, iako smo mogli. Imao sam plan da je udamo za nekoga drugoga, ali ona je bila udovica mog brata i nisam imao izbora”, objasnio je.
Hadidža je slušala što Shamsuddin govori i uzvratila je, pristojno, da nije bilo baš tako. “Stričev sin me nije prisilio da se udam za njega, ali u paštunskoj kulturi nisam imala drugog izbora.” Udovice ne smiju raditi, poput mnogih žena u tradicionalnim krajevima, a niti nasljedstvo ne ide udovici ili djeci, nego suprugovoj braći. Hadidža i Shamsuddin govore iskreno o svojim razočarenjima, ali ne pokazuju ogorčenost jedno prema drugome.
“Moja supruga je vrlo snažna. Neka slabija osoba ne bi preživjela to što je ona preživjela. Ona od mene ne očekuje puno; financijski ja joj ne mogu puno pružiti, samo lijepe riječi i dobro ponašanje. Iako smatram da muškarci trebaju tući svoje supruge kad one ne slušaju, ja je nikada nisam udario. Pretpostavljam da joj poklanjam posebno poštovanje zbog moje braće”, rekao je. Dodao je da je tužna odgovornost oženiti suprugu svog mrtvog brata. “Kad je pogledaš, uvijek se sjetić svog brata”, rekao je.
” Ona je isto u svijetu tuge. “Nekoć sam imala snove, ali više o snovima ne mogu govoriti, jer sam žena. Nekoć sam htjela pohađati škole, postati obrazovana žena, biti samostalna, ali u mojoj kulturi to je nemoguće. Sada je moj najveći san da mi supruga ne ubiju talibani. Molim Boga da ga zaštiti”, povjerila je. Shamsuddin također ima svoje snove. Zaradio je dosta novca radeći za marince, još prije braka, i preko posrednika zaprosio je ženu imenom Halima od njenog oca. A njen otac to je odobrio.
Odjednom, marinci su otišli, on je ostao bez posla, brat mu je bio mrtav. Oženio je Hadidža, a Halima se udala za drugog policajca. “Rekao sam svojoj supruzi za Halimu, jer na neki način oboje dijelimo istu sudbinu, nismo mogli odabrati s kime ćemo završiti. Ona me nekad, ako se posvadimo, podbada: ‘O, ti previše voliš tu Halimu!'”, pričao je. Nije da on ne voli Hadidžu.
“Ona je dovoljno lijepa za mene i sviđa mi se kao osoba. Kao prijatelji smo, zabavljamo se skupa, zafrkavamo jedno drugo. A ljubav? Dovoljno smo sretni jedno drugim da mogu reći da je volim. Ali ozbiljno sam volio Halimu. Kad mislim o njoj, zaboli me srce”, na te riječi dvaput se udario šakom po prsima.
Slične osjećaje o svom poginulom suprugu Aminullahu opisuje i Hadidža. “Nijedan muškarac me nikada nije poljubio osim njega. A ja sada mogu poljubiti samo njegovog sina. Plačem kad sam sama”, kaže dok joj je disanje sve teže. Ove godine su talibani ubili i Haliminog supruga policajca.
Shamsuddin je imao plan da je uzme za svoju drugu suprugu, ona je čak bila otvorena za to. No, on nije imao dovoljno sredstava za uzdržavati dvije supruge. Naravno, kaže, prije toga bi o tome morao razgovarati sa svojom suprugom Hadidžom i svojom majkom. Zato sada planira pristupiti policiji u Helmandu kao i njegova braća. Plaća bi mu bila četiri do pet puta viša nego što sada zaradi vozeći rikšu.
Smrtnost među policajcima puno je viša nego među afganistanskim vojnicima. A i smrtnost u Helmandu među vladinim je snagama viša nego bilo gdje drugdje u cijelom Afganistanu. No, time bi mogao oženiti Halimu. O tim planovima s novinarima je pričao u posebnoj prostoriji, da ga supruga i majka ne čuju. “Reći ću im to poslije”, kazao je. Međutim, nešto poslije, kada su se podružile samo žene, Hadidžom, Shamsuddinova majka i novinarka Timesa, Hadidža je rekla: NESALOMLJIVE TOP NEWS Afganistanke kojima prijeti smrt jer rade na televiziji
“Znam da želi otići u policiju, ali mi mu to nećemo dopustiti. Ako ode u policiju, sigurna sam da će ga talibani ubiti za dva ili tri mjeseca. A poslije toga, što bismo mi mogle same? Tko će zaštititi ovo malo dijete'” A što se tiče njegovih planova s Halimom, rekla je da je naslućivla ai to. “Stričev sin je nikada neće moći oženiti. Njenog poginuli suprug ima 10 braće i oni nikada neće dopustiti njemu da se uda za njega. On sanja.”
wpDiscuz