Zbog sve češćeg mahanja otomanskim naslijeđem i sve češćim predstavljanjem Otomana u javnom diskursu BIH kao nečeg pozitivnog što je zadesilo BIH uskoro će se u parlamentu BIH naći zakon , točnije deklaracija o osudi otomanske agresije na BIH, koja će biti prvi pravi test istinskog patriotizma u BIH. Njeni predlagači su stranke iz Banja Luke koje , ponukane činjenicom da bošnjačke elite dan danas imenuju trgove i bogomolje po turskim osvajačima, po želji financijera, traže hitno izglasavanje ovog zakona. Činjenica je da nikada, nakon oslobađanja od otomanske okupacije BIH nije suočila svoje građane s ovom kompleksnom i povijesno kontradiktornom problematikom i da je dan danas otomansko pitanje u BIH jedna od javnih tabu tema. Dok je za Srbe i Hrvate, koje se često proziva za manjak patiotizma, otomansko doba u BIH, doba tamnog srednjeg vijeka, progona i masovnih zločina, do tada je bošnjačko mnijenje podijeljeno i većina sa simpatijama gleda na tih 500 godina masovnih progona i zločina građana BIH iz BIH, iako su za sebe rezervirali poziciju patriota.
Makedonija je prva država koja je zabranila turski plagijat Sulejman Veličanstveni, koja jednog povijesno dokazanog serijskog ubojicu i koljača, pače genocidnog lika, prikazuje u romantiziranoj facelifitingu.
Bosna i Hercegovina, u kojoj 50% stanovništva čine “Patrioti” jako osjetljivi kad im spomeneš agresore na BIH, nije zabranila tu tursku sapunicu. Al je zato BIH, u mjestima gdje su “patrioti” većina dala imena ulicama po Sulejmanu Veličanstvenom. Inače agresoru na BIH. Što je jednako kontradiktorno kao i davanje imena ulicama po npr. Rasimu Deliću, osuđenom haaškom zločincu dok se istovremeno drže govori o zločinima drugima.
Uvela se tako potiho praksa , da će tzv. “patrioti Bosne” određivati što je u BIH poželjan agresor a što ne, i tko su poželjni koljači i ubojice djece i staraca a tko negativni.
Donošenjem dakle, spomenute Deklaracije koja će svjetlo dana ugledati po novoj godini, postat će zakonski nedopustivo da se i bogomolje u BIH nazivaju prema imenima otomanskih osvajača. Muslimani u BIH, dakako, mogu svoje bogomolje zvati kako žele, i to im nitko ne smije sporiti, no formalnopravno neće biti dozvoljeno da one nose ime po onim Otomanima koji su u BIH ubijali slavensko stanovništvo jednako kako je danas potpuno neprihvatljivo da crkve u BIH, bile one katoličke ili pravoslavne nose imena po ratnim zločincima iz srpske ili hrvatske prošlosti iz bilo koje ere naše povijesti.
BH ulice inače su pune kontradiktornih imena koji na ovaj ili onaj način vrijeđaju ove ili one građane BIH. Osim pomenutih Otomana, primjerice u Mostaru i danas stoje ulice koje nose imena po ustaškim prvacima Lorkoviću i Budaku. HDZ ih je doduše htio izmjeniti ali je SDP , zbog dobrih odnosa sa proustaškim HSP-om tu izmjenu zaustavio.
U srpskoj republici pak postoje ulice koje nose imena po četničkim prvacima. Što je opet uvredljivo za ostatak BIH.
Dug je put do vječnosti, rekao bi Štulić. Potrebno je početi čistiti javni prostor od svega što na ovaj ili onaj način vrijeđa ove ili one građane BIH. Ako je raščićavanje odnosa prema otomanskoj agresiji početak onda bi to , svaki dobronamjeran građanin BIH, trebao pozdraviti.