Published On: Sri, kol 17th, 2022

Zbog pijanog prijatelja ostao sam bez obje noge. A onda sam u toplicama upoznao svoju ženu i život mi se okrenuo

Julijana i ja posljednje četiri godine napravili smo čuda. Sada je sve loše iza nas i mogu reći da lijepo živimo; više nemamo ni financijskih problema, što je jako važno kada nisi zdrav

02. 08. 2022. 2531 preporuka

Ova priča dio je serijala napravljenog za kampanju Zagrebačke pivovare ‘Razmisli’, s ciljem edukacije javnosti o odgovornom konzumiranju alkohola.


Bilo je oko 22:30, zimsko doba. Izlazio sam iz kvartovskog kafića gdje sam sreo poznanika koji je živio u Njemačkoj. Nismo se dugo vidjeli i odlučili smo napraviti đir po gradu. Sjeli smo u njegov kombi i krenuli prema Vodicama. Iako je moj poznanik te večeri pio alkohol, to se na njemu nije vidjelo. No, na cesti kod skretanja za Jadriju, pretjecao je kolonu i zabio se u civilni policijski auto.

Kada mu se otvorio zračni jastuk, ponovno je izgubio kontrolu nad kombijem i završili smo na suprotnoj strani ceste. Najluđe je bilo to što je udario autom u zaštitnu ogradu koja je prošla kroz prednje desno svjetlo kombija, a zatim i kroz moju nogu. Bila je to neobična nesreća i da ta ograda nije završila zabijena u auto, vjerojatno se ne bi dogodilo ništa ozbiljno.

Ozljede su bile jako teške

Nakon udara sam bio u potpunom stanju šoka. Moj je poznanik bio dobro, a ja sam imao osjećaj kao da gorim. Ostao sam u autu u kojem više nije bilo mojeg sjedala i nisam bio svjestan da sam izgubio nogu. Došli su vatrogasci i izvukli me van.

Cijelim putem do bolnice bio sam budan. Nisam osjećao bol, mogao sam govoriti i tek sam u bolnici pao u nesvijest od prevelikog krvarenja. Ozlijede su bile jako teške. Izgubio sam potkoljenicu na jednoj nozi, imao vanjske prelome na obje natkoljenice, četiri slomljena pršljena, pet puknutih rebara i prijelom ključne kosti. Istu večer me operirao dr. Andrej Baljkas i ta prva operacija trajala je trinaest sati.

Andrej snimljen u svojoj kući u Makarskoj Vjekoslav Skledar

Pustili su me doma iz bolnice bez kolica

Nakon dvadesetak dana prebacili su me iz šibenske bolnice u Zagreb, na Rebro, i tamo sam sedam mjeseci ležao i gledao u luster. Nisam se mogao pomaknuti ni lijevo ni desno. Imao sam vanjske fiksatore na natkoljenicama, a donji dio druge noge su mi pokušavali spasiti. No, nakon mjesec dana dobio sam sepsu, pa su i nju odrezali. Poslije sam imao još desetak operacija u četiri mjeseca, a onda sam dobio i bolničku bakteriju, MRSA-u, zbog koje sam morao ležati još tri mjeseca.

Pitate me kako sam se nosio s tim? Mogu reći – dobro. Brat mi je dobio kćer šest dana nakon što sam stradao i to mi je podiglo moral. No, imao sam neopisive bolove. Pogotovo tih prvih mjesec dana, prije nego su mi odrezali i drugu nogu. Nisu pomagali ni analgetici, ništa. Bilo je neizdrživo. Teško mi je o tome pričati. Ne volim se ni prisjećati tog razdoblja. Spremim to negdje sa strane i šibam dalje.

Čekala me još jedna operacija noge

Kada sam se vratio u Šibenik, proveo sam nekoliko mjeseci kod tete u Srimu jer moja kuća nije bila prilagođena za invalide. Nisam mogao ući u kupaonu, niti sam imao pristup kući. Tu mi je puno pomogla Udruga stradalih u prometu, Bonus. Nabavili su novac da mi se napravi kupaona i vratio sam se kući.

Problem je da si, kada stradaš, financijski nikakav. Prije sam bio prijevoznik, vozio sam kamiončić, a nakon nesreće nisam mogao više raditi, pa su mi uletjeli prijatelji i obitelj, koliko su mogli. Tu su veliku ulogu odigrali i ljudi iz Bonusa, koji su mi pomagali i savjetima; tako su me spasili da ne upadnem u depresiju.

Nekoliko mjeseci nakon povratka kući, osjetio sam da mi se noga počela klimati i ponovno sam završio na operaciji. Bojao sam se da ću opet mjesecima zaglaviti u Zagrebu, ali to se srećom nije dogodilo. Za 20-ak dana su me pustili, ponovno sam dobio vanjski fiksator i kada su ga, nakon šest, sedam mjeseci skinuli, otišao sam na oporavak u Varaždinske toplice.

U toplicama sam upoznao suprugu Julianu

Upravo u Varaždinskim toplicama dogodila mi se najljepša moguća stvar. Tamo sam upoznao svoju sadašnju suprugu Julianu. Ona je bila na oporavku jer boluje od multiple skleroze. Jednog poslijepodneva smo se sreli na ulazu u toplice i spontano počeli razgovarati. Zatim smo popili kavu, pa sutradan opet, i tako svaki dan. Shvatili smo da imamo puno zajedničkog; imali smo osjećaj kao da se poznajemo godinama.

Nakon toplica smo se vratili svojim kućama i ja sam za Novu godinu otišao k njoj u Makarsku. Uskoro smo shvatili da želimo živjeti zajedno i ja sam se doselio k njoj. I taman kada mi se učinilo da sam konačno sredio život, dobio sam legionarsku bolest. Pokupio sam je iz vode, dok sam se tuširao.

Kako sam nakon svega završio u komi

Imao sam temperaturu gotovo 40 i Juliana me natjerala u Dom zdravlja. Stigao sam u zadnji trenutak. Sjećam se da mi je doktorica mjerila tlak i pitala me: “Kako ste vi uopće došli do ordinacije, pa vi gotovo nemate tlak!?”. Poslala me hitno u bolnicu. Doktori su me odmah primili i polegli na krevet da mi snime pluća. Ja sam u tom trenutku zatvorio oči i pao u komu.

Imao sam sreće da su liječnici odmah skužili da se radi o legionarskoj bolesti i da sam dobio pravu terapiju. Probudio sam se nakon mjesec dana, no zbog atrofije mišića sam ostao posve nepokretan. Liječenje je trajalo dobrih pola godine, ali uspio sam se oporaviti do Julijanine i moje svadbe. I eto, tako sam nakon dvije tragedije ipak riješio sve i na kraju se i oženio.

Sada je sve loše iza nas i mogu reći da lijepo živimo. Prije pet godina dobio sam i odštetu koju sam čekao od 2011., i sve je nekako krenulo na dobro. Juliana i ja smo zajedno 24 sata. Jedno drugome dajemo snagu i uspjeli smo napraviti sve što smo zamislili. Imamo psa Belu koja je s nama deset godina. Život nam je sada lijep i nemamo novčanih problema, što je jako važno kada nisi zdrav.

Mislim da me zapravo izvukao moj humor

Čuda smo napravili u zadnje četiri godine. Počeli smo se baviti turizmom; ovdje u Makarskoj imamo dva apartmana koja rentamo, prodao sam kuću u Šibeniku i napravili smo jedan veći apartman na Srimi. A sada završavamo malu montažnu brvnaru na zemljištu koje smo prije tri godine kupili u Blidinju u Bosni.

Tamo je ljeti 21 stupanj i to nam je super, jer ni Julijana ni ja ne podnosimo vrućinu. Planiramo ondje provesti ostatak ljeta. Divno nam je što ljudi tamo ne znaju ni da je rat u Ukrajini. Selo ima 60-ak stanovnika; manje nego što ima ovaca i krava. Tako da ćemo biti u miru, prirodi, odsječeni od vijesti, gužve i vrućine.

Kada sada s odmakom razmišljam o tragedijama koje su mi se dogodile, shvaćam da me zapravo spasio humor. Situacije kroz koje sam prolazio realno su bile strašne, ali nekako sam na sve gledao kroz zafrkanciju i konstantno sam se šalio na svoj račun. Također vjerujem da sve ima neki razlog; da se meni ili Juliani nije dogodilo to što nam se dogodilo, nikada se ne bismo sreli.


Producirano u radionici TG Studija, Telegramove in-house agencije za nativni marketing

guest
0 Komentari
Inline Feedbacks
Vidder sve komentare