U prvom i drugom dijelu priče o Jaseru Arafatu, pisali smo o djetinjstvu i mladosti kontroverznog državnika, stvaranju Al Fataha, organizacije čiji je cilj bila borba protiv Izraela, te njegovom transformacijom iz gerilskog ratnika u dobitnika Nobelove nagrade. Potonjem je kumovao sporazum između Izraela i palestinskih političkih predstavnika te povijesno rukovanje Arafata i izraelskog premijera Yitzhaka Rabina ispred Bijele kuće.
Hebronski sporazum
Odnos Arafata i Rabina je, unatoč razlikama, bio ispunjen uzajamnim poštovanjem. Do ponovnog zaoštravanja sukoba između dviju strana dolazi nakon što je Rabina 1995. ubio židovski ekstremist, a mjesto izraelskog premijera naredne godine zauzeo Benjamin Netanyahu, vođa desničarske stranke Likud i oponent Sporazuma u Oslu.
Arafat i Netanyahu su potpisali Hebronski sporazum, prema kojem je Izrael trebao povući svoje trupe iz Hebrona, posljednjeg grada na Zapadnoj obali u kojem je bila stacionirana izraelska vojska. Zauzvrat, Arafat je dao jamstva da će se nastaviti zalagati za mirovni sporazum postignut u Oslu. No, nekoliko mjeseci nakon izraelskog povlačenja iz Hebrona, Palestinci i dalje nisu ispunili sve dogovoreno.
Koncem 1998. godine, nakon devetnaest mjeseci stajanja na mjestu, američki predsjednik Bill Clinton organizirao je sastanak suprotstavljenih strana. Rezultat je bio Wye River Memorandum, u kojem Izrael pristaje na povlačenje s dodatnih 13 posto površine Zapadne obale i Gaze. PLO je tada pristao izbaciti dio teksta iz statua svoje organizacije kojim se poziva na uništenje Izraela.
Benjamin Netanyahu (YouTube screenshot)
U okruženju
Ni ovaj sporazum nije u potpunosti zaživio, kao ni onaj koji je Arafat 1999. potpisao s novim izraelskim premijerom Ehudom Barakom, te je ubrzo došlo do ponovne eskalacije sukoba. Kako ekstremisti s obje strane nisu bili spremni prihvatiti svoje obaveze, uslijedili su atentati, teroristički napadi i nemiri. Do početka dvadeset prvog stoljeća, bilo je jasno da je dogovor iz Osla neslavno propao te kreće druga, još krvavija intifada.
Situacija se dodatno pogoršala nakon što je Ariel Sharon, žestoki protivnik stvaranja palestinske države, 2001. izabran za izraelskog premijera. Iste godine, nakon rušenja njujorških “blizanaca” i američke objave rata terorizmu te napada bombaša-samoubojica na izraelske mete, Sharon optužuje Arafata za potonje te ovaj gubi diplomatski kredibilitet na Zapadu.
Čovjek koji je posvetio život borbi za nezavisnost svoje zemlje – zbog koje je gotovo tri desetljeća proveo u egzilu – na koncu se našao zatočen u svome sjedištu u Ramallahu, glavnom gradu Palestinskoga Autonomnog područja, okružen izraelskim snagama. Više nije bio karizmatični revolucionar, već star i umoran čovjek kojeg su kod kuće kritizirali za diktatorski stil i korupciju, a u inozemstvu da je propustio povijesnu priliku za dogovor s Izraelcima. U tom trenutku, bilo mu je jasno da se snovi o nezavisnosti neće ostvariti, barem ne za njegova života.
Romantični Arafat
Premda je dugo bio samac te naglašavao da je oženjen za Palestinu, Arafat je u poznoj dobi ipak odabrao ženu od krvi i mesa. Suhu Daoud Tawil, kršćanku rođenu u Jeruzalemu i školovanu na pariškoj Sorbonnei, upoznao je preko njene majke, novinarke i istaknute palestinske aktivistice, u vrijeme dok mu je štab bio u Tunisu. Mlada žena postala mu je tajnicom, a među njima su se vrlo brzo počeli rađati osjećaji.
Unatoč velikoj razlici u godinama – njoj je bilo dvadeset sedam, njemu šezdeset jedna – u tajnosti su se vjenčali u ljeto 1990., a Suha je zbog odabranika prešla na islam. Na to je, često je naglašavala, nitko nije tjerao – bila je to njena odluka. Premda je njen suprug bio veliki vjernik, nikad od nje nije zahtijevao da nosi maramu. Suha ga je opisala kao liberalnog čovjeka koji se uvijek borio za prava žena. “Govorio mi je da, dok mene nije upoznao, nikada nije razmišljao o braku. Bio je uvjeren da zbog svoga posla ne bi imao vremena za obitelj i da nema te žene koja bi to mogla izdržati”, ispričala je gospođa Arafat u ekskluzivnom intervjuu za naš “Večernji list”. U istom razgovoru, muža je opisala kao nježnog, romantičnog i osjećajnog čovjeka. “Dok su ga gledali preko TV-a, mislili su da je prgav, vojnički nastrojen, ali u privatnom životu bio je dobar i brižan. Nikad u životu nije na mene povisio ton niti me uvrijedio. Štoviše, često je od mene tražio savjete”.
Nakon četiri godine braka, iz medija, Suha je doznala da možda nije prva – ni jedina – Arafatova supruga. Za izraelski list “Haaretz”, žena po imenu Najla Yassin ispričala je da se s Arafatom vjenčala 1969. godine, o čemu je govorila kao o dobro čuvanoj tajni u arapskom svijetu. Dodala je kako je ona bila jedina koja ga je istinski razumjela te da se osjećala izdanom kad je ovaj odlučio uzeti drugu ženu. Da konfuzija bude veća, neimenovani suradnik palestinskog vođe ispričao je kako ni Yassin nije bila prva gospođa Arafat, već da ta čast pripada egipatskoj spisateljici Rashidi Mahran.
Koliko je u napisima bilo istine, teško je reći. Ni Arafat ni njegova žena, ona koju je javno priznao, nikad nisu komentirali te navode. Uskoro, imali su nešto drugo što ih je preokupiralo i istinski usrećilo. Par je, naime, 1995. dobio kćer Zahwu, nazvanu po Arafatovoj majci. Premda je državnik često govorio da je “utroba palestinske žene najjače oružje protiv cionizma”, aludirajući na to da će veći fertilitet dovesti do brojčane nadmoći te konačne pobjede nad Neprijateljem, Zahwa je bila jedino njegovo dijete… Ako ne računamo pedesetero palestinske ratne siročadi, koju je posvojio.
Ljubav kao zatvor
Suha je, dakako, znala da se, udajom za Arafata, udaje i za PLO, revoluciju te živuću povijest, no nije mogla ni slutiti koliko će joj teško biti. Zbog stanja u zemlji, vrlo je rijetko viđala muža. Dom joj je bio ispunjen tjelohraniteljima, a bez pratnje nije mogla izići ni do dućana. O privatnosti je mogla samo sanjati, o duševnom miru također. Stalno je živjela u neizvjesnosti, strahujući da će joj javiti kako je čovjek njenog života ozlijeđen ili ubijen. Nadalje, mediji su joj pratili svaki korak, kritizirajući njen skupi ukus, njene francuske kostime i zlatni nakit, njenu plavu kosu i svijetli ten. Učestale migrene, nepravilan rad srca i visok krvni tlak bile su posljedice stresa kojem je bila izložena.
U jednom trenutku, priznala je čak kako je požalila što se udala za Arafata. “Istina, bio je veliki vođa, no bila sam osamljena. Stoput sam ga pokušala ostaviti ali mi to nije dozvoljavao”, ispričala je za turske medije, dodajući kako je uvijek morala biti na oprezu, strahujući da joj prisluškuju telefon te kako su je, iz sigurnosnih razloga, često selili.
Od 2001. godine, živjeli su odvojeno – ne zato što su bili u lošim odnosima, kao što su neprijateljski nastrojeni mediji pisali, već, i ovaj put, zbog sigurnosti. Suprug joj je zabranio da dolazi na područje Palestinske samouprave, budući da je njegov stožer bio pod opsadom izraelskih snaga. “Mjesecima je bio bez vode i struje. Svaki je čas očekivao da će ući izraelske snage i uhititi ga ili ubiti. Zbog toga nije htio da dođem i stradam zajedno s njim. To su bili razlozi a ne, kako tvrde neki novinari, svađa ili razvod”, ispričala je Suha. Ipak, zaključila je na kraju, “život s njim bio je težak, no život bez njega bio bi još teži”. Nakon četrnaest godina braka, otkrila je koliko će joj život bez voljenog muškarca uistinu biti težak.
Nastavlja se…
Piše: Lucija Kapural l | Povijest.hr