Videosnimka traje oko dvije minute. Reporter u Mosulu, na arapskom jeziku, pita malog dječaka, čini se osmogodišnjaka, vidno izgladnjelog. Pita ga što bi poželio. Kruha, kaže mali. Reporter ga pita kad je posljednji put jeo kruh. Dečko se ne može sjetiti. Gleda nekud u majicu očito kupljenu u nekim boljim i mirnijim vremenima. Reporter ga pita što jede. Mali kaže, travu. Počinje plakati, odlazi od kamere i reportera.
_________piše: Veselin Gatalo I Pogled.ba
Snimka nije CNN-ova, tako da mu se može vjerovati. Na CNN-ovim se već može prepoznati gluma i namještanje aktera. Ima suviše povika i neiskrenih njuški, produkcija nije spontana i suviše je „hollywoodska“.
Ujedinjena Europa je postala Europa bodljikave žice i nesmiljenih straža koje tuku ljude, žene i djecu. Od četrdesetih u prošlom mileniju nije bilo ovoliko bodljikave žice. Ponašamo se kao da nismo krivi što ljudi iz Sirije, Afganistana, Tunisa, Libije i ostalih zemalja koje smo razorili, naviru preko nas prema Zapadu – jedinom krivljem od nas. Ljudi su mirno živjeli dok nekom nije palo na pamet ne dati dovoljno nafte i para Zapadu. Ili da su suviše bliski Rusiji.
Otkud naša krivnja? Pa, fino. Svaki put kad kupite nešto, malo para ide za nama beskorisnu vojsku. Zadužujemo se na Zapadu da bismo plaćali nama beskorisnu vojsku. Ta nama beskorisna vojska uredno ide u te Afganistane, Irake i ostale nesretne zemlje, tamo ližu američke tanjure, deminiraju, čiste im kontejnere, i sve to o našem trošku. Uglavnom ne ubijaju žene i djecu, samo pomažu Amerikancima, Nijemcima, Francuzima i ostalim okupatorima da to čine. Naši vojnici imaju funkciju kakvu su imali radnici na održavanju u nacističkim logorima smrti. Jedino nečasnije što je naša vojska ikad radila bila je proizvodnja bojnih otrova za ubijanje Iranaca, tu kod nas, u Mostaru. Licemjeri kažu „Da nismo mi, neki bi drugi…“. A hvataju se za glavu kad Bog odredi da nam se grad pretvori u naseobinu iz koje svi pametni bježe kud mogu.
Mali dečko s početka priče možda više nema roditelje. Možda ima oca koji će, kad mu dijete (ne daj Bože) umre od gladi, mrziti sebe i čitav svijet, koji će mrziti (s pravom) taj vrli Zapad onoliko koliko otac samo može mrziti može egzekutore svoga djeteta. Možda će otac, u ludilu gubitka djeteta, poželjeti osvetiti se. Možda će smrt svog djeteta htjeti naplatiti (s pravom) našim životima? Mi „ni luk jeli ni luk mirisali“, zgražat ćemo se nad nama nerazumnim činom, mi dileri bojnim otrovima i radnici na održavanju mašinerije smrti na zapadni pogon.
Možda mali dečko preživi. Možda nađe kruha i preživi. Čovjek od trave ne može živjeti dugo. Možda nam dečko neće oprostiti ovo što smo mu uradili. Možda ćemo ga se, kad odraste, bojati, s pravom.
Ja ga se već bojim. A trebali biste i vi.
wpDiscuz