A baš nam je Bašagić, koji je danas mnogima zakletva, objasnio u svojoj knjizi ”Znameniti Hrvati: Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini” tko je tu tko i što je tu što.
– Da već nisam preumoran od ovih naših gluposti, slučaj s izborom sarajevske dogradonačelnice bi me baš iznervirao – kaže moj drug, a ne može sakriti koliko ga nerviraju primitivne reakcije na kandidaturu političke analitičarke na mjesto dogradonačelnice.
piše: Željko Ivanković
– Što te tu nervira? Pa ovo je sredina u kojoj je normalno da gradonačelnik bude čovjek koji ne zna razliku između fašizma i antifašizma, a ako nakon njega dođe netko pametan, pa ti još pokatkad zabije prst u oko, a k tomu je i žensko… – dočeka Mido kao da ga se to uopće ne tiče.
– Ona im je crvena krpa u svakom smislu.
– Sarajevo sebe voli vidjeti kao otvoren, multietnički grad… I nije spreman o sebi čuti, uostalom kao i nitko drugi, istinu. Pravu ili svu istinu. A istina nije samo izlog, lice, nego i naličje, ono unutra. Jedno je možda lijepo i godi, a drugo nerijetko boli. Iskusilo je to u ovom gradu mnogo nas.
Uostalom, o kojemu to mi Sarajevu govorimo kad govorimo o Sarajevu? Mogao bih nabrojati stotine njegovih naličja, ako je naličje druga strana medalje sarajevskog samoljublja.
Ovih sam dana, za neke svoje potrebe, prelistavao i iščitavao brojnu ”Napretkovu” periodiku između 1907. i 1948. O čemu hoćete da vam svjedočim?
Uostalom, o kojemu to mi Sarajevu govorimo kad govorimo o Sarajevu? Mogao bih nabrojati stotine njegovih naličja, ako je naličje druga strana medalje sarajevskog samoljublja
– A može i drukčije – Mido se ubaci. – O Sarajevu Aleksandra Poljanića, kad odlazi iz njega? Iza kojega ostaje, kako kaže, samo jedan čovjek uspravan i dostojanstven – Hamdija Kreševljaković? Ili o Sarajevu i Sarajlijama kako ih, po Nametkovu svjedočenju, vidi Safvet-beg Bašagić? Pa i o Nametkovu viđenju Sarajeva…
– Ili o onome kojemu smo mi svjedoci, a koje patetično 1992.-1996. slavi svoje heroje sve dok mu oni u brk ne skrešu na što je, nakon toga, grad spao? Naravno, ne skrešu im svi. Samo neki – drug će.
Krenulo nas ovo nabrajanje. A imalo bi se štošta satima o tome.
– Oni drugi su iz ”Klana omerta”, pa se čak javno ponose kako ne bi nikad ništa loše rekli o ”bratu muslimanu” čak ni kad bi… A neki od njih su to naglas preda mnom rekli! E, ako im je to vjera?!
– Ma, kakva vjera – Mido će. – To je sitnošićardžijaska politika: Loši mogu biti samo oni drugi!
– Da, sjećamo se parole: Radnici, seljaci i poštena inteligencija. U današnjoj verziji. Jedni imaju carte blanche, a drugi privremeno, dok im i to ne oduzmemo – uporan je moj drug.
– Znam za tu Poljanićevu, kod Nametka sam je pročitao – dođe i Mido do riječi. – Obje sam njegove knjige davno iščitao. Baš ih je razbucao. Iznutra. Njega se ta ”omerta” nije doticala! A malo se što, nažalost, otada u mahali promijenilo.
– Dobro bi bilo da ih mnogo, mnogo više pročita obje te knjige. I ne samo knjige. Nego i druge tekstove. Pa, i da ponešto doznaju o ”Uzdanici” i ”Gajretu”…
– Ne znam o čemu govorite – moj će drug – ali znam koliko su u ovom gradu ranije hvalili dva Lovrenovića, Jergovića, tebe… A onda ti isti drvlje i kamenje po vama… Pa i ono nedavno oko fašizma – antifašizma… Oni isti što su na popisu stanovništva 1991. bili Muslimani, a tad više nije bilo niti komunista niti ”zabrane da se zovu kako hoće”!
– Poslije su, kako svi znamo, cijele dvije godine poslije, 1993. postali Bošnjaci tvrdeći kako im se ranije branilo… A sad im smeta što sam ja Bosanac! Premalo za njihov ukus. A i sam bivši reis je potvrdio, ti si o tome već pisao, kako je pojam Bošnjak (boš!) turski pogrdan naziv za Bosanca…
– Kažem vam izlistavao sam mjesecima tu literaturu, hoćete li da vam nabrojim sve one koji su tu bili Hrvati ili veliki Hrvati (Bašagić, Ćatić, Ćurčić, Hadžijahić, Kreševljaković, Mulabdić, Nametak…), hoćete naslove njihovih tekstova, bibliografske podatke? Musliman, Hrvat, Bošnjak kod njih nikad ne kolidira…
– A ima tih i takvih tekstova i po drugoj periodici – iznerviran je i Mido pameću onih koji bi sad najednom njega da uče pameti…
– A sad im smeta što je jedna analitičarka rekla da tek 1993. postaju Bošnjaci? – kaže moj drug. – Smeta im što je rekla ono što svi znaju. A još 1991. imaju ediciju ”Muslimanska književnost XX vijeka”.
Znaju, premda ne vole znati, da su Bošnjaci bili i fra Ivan Franjo Jukić i fra Anto Knežević, kao i nebrojeni drugi fratri, i da su oni također svoj jezik zvali bosanski, i da Bošnjak i bosanski tada nije značilo i ne znači ono ili samo ono što bi oni htjeli danas da jest ili znači
– Znam. Sudjelovao u projektu…
– Jasno. Na djelu je naša verzija one stare jugokomunističke: ”Zaustavite Reuters”! – vragolanski se smješka Mido.
– A šta će, znaju, premda ne vole znati, da su Bošnjaci bili i fra Ivan Franjo Jukić i fra Anto Knežević, kao i nebrojeni drugi fratri, i da su oni također svoj jezik zvali bosanski, i da Bošnjak i bosanski tada nije značilo i ne znači ono ili samo ono što bi oni htjeli danas da jest ili znači. Tada je to bio jedno, kod Kallaya drugo, a uvijek je Bošnjak, kao i Dalmatinac, Slavonac ili Sandžaklija, značilo geografsko porijeklo, zavičajno određenje, kao i jezik pa zvali ga oni bosanski, ilirski, slovinski ili kako već… A baš nam je Bašagić, koji je danas mnogima zakletva, objasnio u svojoj knjizi ”Znameniti Hrvati: Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini” tko je tu tko i što je tu što. Uostalom, i to se može kod Nametka provjeriti.
– Tako da su mogli poštedjeti svojih šovinističkih ispada tu analitičarku, koja je samo rekla činjenice nulte kategorije. A ako itko svima u brk skreše, onda je to ona. Ali, to je ono, dobra je dok govori svojima ili onim trećima, ali zašto nama? Dobar je predsjednik iz nebodera, dobra ambasadorica iz Praga, ali nemoj mi ove analitičarke… – drug će.
– Nastranu vrijeme kad se što događa, ali se ono, kao i sve hladne činjenice, moraju uzeti u obzir. I naravno da neke posebno bole. Ali, gle, nitko nije tjerao ni Ćatića ni Bašagića da pišu u svojim pjesmama ”I moga hrvatskog jezika šum”, niti Nametka da govori o ”Narodnim osjećajima bosansko-hercegovačkih muslimana iseljenih u Tursku”, niti Hadžijahića o ”Hrvatskoj muslimanskoj književnosti prije 1878.”. I sad je krivnja na onima koji to znaju… I spominju? Ma nemoj!?
– Smije se znati, ali nemoj pričati. Šuti, jer u protivnom odmah vrijeđaš vjeru i negiraš naciju?!
– Tko ono reče kako će uskoro, zbog političke korektnosti, pametni morati šutjeti da ne povrijede osjećanja glupih… Ili tako nekako… – Nasmijasmo se drugu koji je inače vješt u pamćenju tih facebook uzrečica.
– Kad im treba i Austrija im dobro dođe, i Kallay, njegov teror, njegova uprava, pa i, dakako, njegova ”Gramatika bosanskog jezika” (1890.). A cijelo su stoljeće potom šutjeli i nisu ni pisnuli u borbi za taj svoj jezik… Za njegovo ime. Koketirali su s Beogradom da bi im zaboravio Endehaziju – Mido će. – Hrvati su zbog ”Deklaracije” o svom jeziku stradali, a Bošnjo je za to vrijeme šutio. Čučao u prikrajku ili se čak naslađivao. I sad svi krivi osim našeg Bošnje. E, jebiga!
– Nije ni čudno što onda Poljaković govori o Sarajevu, odajući za postojanost priznanje samo Kreševljakoviću! Nije o tome Nametak slučajno svjedočio, kao što nije ni to kako su pred Austrijom bježali u Tursku jer je dolazak Austrije bio bolan udarac za one koji su ”vikli vladati nad kaurima”.
– A zamisli, sad valja podnijeti da mu u Sarajevu vladaju neki kauri, pa još žene, i to bez dlake na jeziku.
– Da, da, pogotovu što smo inače poznati kao tolerantni i merhametli!
– Da. Pokazalo se to i kad su pravoslavni pravili svoju crkvu, onu kod Ekonomije, pa im nisu dali da crkveni toranj bude viši od džamijske munare. Nedavno sam i to čitao – Mido se pokazuje informiranim.
Drug se ne uključuje prečesto, ali prati priču, skuplja argumente, jer je zainteresiran za potencijalnu dogradonačelnicu, budući da je, za razliku od nas, on i osobno zna. Kad je već nešto šutljiv zašto ne reći još koju, mislim se. Čisto da zna da stvari baš nisu od jučer.
Svatko može već od danas, od sutra biti što god hoće po vjeri, naciji, političkoj ili seksualnoj opredijeljenosti, ali ne može pritom osporavati nikome da i on bude bilo što od toga, ali, jednako tako, i da zna ili se sjeća što je tko bio prije toga. I da o tome ima mišljenje
Ali i da takve nisu, u očima onih koji pišu, ni zbog Čovića, ni zbog Tuđmana, a ni zbog Pavelića, koje odmah potegnu kad nemaju argumenata. Niti da su oni koji o tome pišu manje Bosanci, ako već jesu žestoki antiunitaristi (što bi bivši gradonačelnik rekao na ovo ”anti”?).
I da, naravno, svatko može već od danas, od sutra biti što god hoće po vjeri, naciji, političkoj ili seksualnoj opredijeljenosti, ali ne može pritom osporavati nikome da i on bude bilo što od toga, ali, jednako tako, i da zna ili se sjeća što je tko bio prije toga. I da o tome ima mišljenje.
– Može i znati i sjećati se, samo da ne priča o tome! – nasmija se drug. – Njezina je krivnja što je pričala.
– Uz sve druge krivnje – dobaci Mido.
No ja se ne dadoh omesti nego nastavih:
– I ne samo nakon Daytona, i ne samo u SFRJ, i ne samo za NDH, i ne samo u Karađorđevićevskoj Jugoslaviji, i ne samo u Austriji, i ne samo od dolaska Osmanlija i ne samo od Kulina bana. I da povijest, kako je to sad moderno reći, nije švedski stol, pa da iz nje uzimaš samo ono što ti ide u prilog. A ostalo zaboravljaš ili, ako već ne možeš zabraniti, falsificiraš.
– I nisu važni pojedinci, pa ni potencijalna dogradonačelnica. Važan je princip, a ovdje od Gavrila ne sjećam se da je bio ikad ijedan princip – poantirao je Mido. – I šta se više držiš činjenica kô pijan plota!?