Published On: Sat, Jul 28th, 2012

Zašto se ušutio i Komšić oko Bokokotorskog zaljeva kojeg su Humo i Pucar dali Crnoj Gori

Rijetki se danas sjećaju izjava jednog bivšeg i jednog sadašnjeg člana Predsjedništva BiH, Harisa Silajdžića i Željka Komšića, koji su nakon izbora 2006. godine najavili kako će narediti novoformiranoj Vladi FBiH, tada s SDA premijerom Nedžadom Brankovićem na čelu, da pred Međunarodnim sudom pokrene proces arbitraže i povratka Sutorine, drugog izlaza na more BiH, ali i Igala i Njivica, koji danas pripadaju Crnoj Gori, piše Dnevni avaz.

Berlinski kongres

– Sada je prigoda da se sa Crnom Gorom na pregovarački stol postavi jedno staro, nejasno granično poglavlje: izlaz BiH na more u Bokokotorskom zaljevu kod Sutorine – izjavljivao je tada Komšić, ali šest godina kasnije njegovi prvi saradnici, poput Damira Bećirovića, savjetnika za medije, prvi put čuju za to!?

Komšić je 2006. izjavio i da je BiH u Jugoslaviju unijela ovaj teritorij kao svoj i da nikada o trampi tog teritorija za neki drugi nije proveden nikakav referendum među stanovnicima BiH, koji su jedini prema međunarodnim zakonima mjerodavni odlučiti o poklanjanju svoje obale. On je kazao da je lako dokazivo da Crna Gora danas gospodari našim teritorijem.

– I površnim poznavateljima povijesti poznato je da je BiH, nakon Berlinskoga kongresa 1878. godine, zadržala dva izlaza na obalu Jadrana, utvrđena mirovnim pregovorima u Požarevcu 1718.: jedan kod naselja Neum i drugi na ulazu u Bokokotorski zaljev, u predjelu zvanom Sutorina. Klek i Sutorina pripali su od 1918. Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. To je trajalo do 1921., kada je Vidovdanskim ustavom Jugoslavija podijeljena na 33 oblasti. Enklava Klek i Sutorina pripale su Mostarskoj oblasti – govorio je tada Komšić, što su prenijeli brojni mediji.

No, sve je ostalo samo mrtvo slovo na papiru, a da se zaista poštovalo međunarodno pravo, Bosna i Hercegovina bi danas imala dva izlaza na more – Neum i Sutorinu. Međutim, Sutorina je 1946. godine pripojena Crnoj Gori navodnim usmenim dogovorom nekoliko komunističkih moćnika s bh. i crnogorske strane. O tome nema pisanog traga, a kao autori ove trampe državnim teritorijem navode se Đuro Pucar Stari i Avdo Humo iz BiH, te Blažo Jovanović iz Crne Gore.

Mit o telefonskoj “prodaji” sedam kilometara morske obale Sutorine obogaćen je i navodnim blagoslovom Josipa Broza Tita i Vladimira Bakarića. Tada je, navodno, naša zemlja u zamjenu za Sutorinu i obližnja naselja uz obalu (Sušćepan, Prijevor, Ratiševina, Igalo, Njivice i Toplu) dobila planinski masiv Maglić, te Kruševo i Vučevo!?

Činjenica da nema pisanog akta o zamjeni teritorija između tadašnje dvije jugoslavenske republike niti je proveden referendum među stanovnicima BiH kao međunarodni mjerodavni institut za ovakvu “trgovinu” ostavlja nas na nejasnom poglavlju granica između dviju današnjih balkanskih država.

Avnojevske granice

Povjesničar mr. Fikret Midžić, direktor Arhiva Unsko-sanskog kantona i dobar poznavalac bh. izlaza na more, kroz povijesne činjenice potvrđuje da su Neum-Klek i Sutorina u Bokokotorskom zaljevu dobili svoje međunarodno priznanje na Bečkom 1815. i Berlinskom kongresu 1878. godine.

Nejasno poglavlje granica između BiH i Crne Gore

Midžić pojašnjava kako je povijesno, zbog opasnosti od Mletačke republike, Dubrovačka republika uspostavila dva teritorijalna koridora, Neum-Klek i Sutorinu, koje je 1718. mirovnim pregovorima u Požarevcu dala Turskom carstvu u čijem sastavu je bio Bosanski ejalet.

– Odlukom Bečkog kongresa Dalmacija dolazi pod vlast Austrije, koja nije osporavala Bosanskom ejaletu ove izlaze na more, jer je na Bečkom kongresu bio potvrđen osmanlijski legitimitet – kaže za Avaz mr. Midžić.

On nabraja i veliki broj karata koje pokazuju Neum i Sutorinu kao dva izlaza na more; kartu K-22 Antonia de Zanchia iz 1821. godine, Album plovidbenih karata Jadranskog mora milanskog Vojnogeografskog instituta s kartama K 23 i K 24, koje egzaktno pokazuju oba tadašnja bh. izlaza na more, kartu K-26 pukovnika Bernarda Kaboge… Midžić dodaje da su dva izlaza na more Bosni i Hercegovini priznata i avnojevskim granicama s kojima je BiH dočekala kraj Drugog svjetskog rata. U tim granicama je BiH i 1992. međunarodno priznata.

– BiH je nakon Drugog svjetskog rata na kartama prikazivana s izlazom na more u Boki Kotorskoj kod Sutorine – tvrdi Fikret Midžić.

Razdoblje od 1945. do 1947., kada se, očigledno, netransparentno trgovalo teritorijem BiH kod Sutorine, nije potkrijepljeno dokumentima iz kojih je vidljiv takav rasplet. Naime, u februaru 1945. godine sekretar Predsjedništva AVNOJ-a Mile Peruničić predložio je kao kriterij za granice BiH stanje određeno Berlinskim kongresom, i prema tom kriteriju Neum i Sutorina pripali su BiH.

Pisani tragovi

U svibnju 1946. sekretar Skupšine FNRJ uputio je dopis federalnim jedinicama da mogu izvršiti korekcije granica i o tome dostaviti prijedloge i dokumentaciju. Međutim, o eventualnim pregovorima između BiH i Crne Gore od 1945. do 1947. nema pisanih tragova.

S tim u vezi Midžić za Avaz otkriva i do sada neobjavljeni dokument – Zapisnik sa sjednice Predsjedništva Prezidijuma Narodne skupštine NRBiH od 2. veljače 1949., kojoj su prisustvovali članovi Vlado Šegrt, dr. Jakov Grgurić, Sulejman Filipović i Novak Mastilović.

– Oni jednoglasno donose odluku o ukidanju i spajanju te izmjeni granica područja mjesnih narodnih odbora Trebinjskog sreza i o određivanju granica grada Trebinja. Vlado Šegrt kao predsjednik Prezidijuma je svojim partijskim kolegama tada pročitao akt Vlade NRBIH broj 1535/48 od 31. siječnja 1949. kojim je predložena ova izmjena granica Trebinjskog sreza – ističe Midžić i dodaje da je Sutorina pripadala Trebinjskom kotaru u sastavu tadašnje Zetske banovine nakon 1929. i zadržala se u Trebinjskom srezu i nakon Drugog svjetskog rata.

Hercegnovski kotar

Prvi dokumentirani zapis o Sutorini u sastavu Crne Gore pojavio se u svibnju 1947. Zakonom o administrativno-teritorijalnoj podjeli Crne Gore.

Tada je Hercegnovskom kotaru pripala općina Igalo, a u koju su ušla naselja Sutorina, Sušćepan, Prijevor i Ratiševina.

Vlasnici zemlje bili iz Trebinja

Površina Sutorine, za razliku od Neum-Kleka od oko 32,87 kvadratnih kilometara, manja je i iznosi 24,11 kvadratnih kilometara. U vrijeme kada je Dubrovčanin Bernard Kaboga 1832. godine za potrebe Austrije pravio karte i vršio mjerenja Neum-Kleka i Sutorine, jer je Austrija imala namjeru kupiti od Turskog carstva oba izlaza na more, u Sutorini je bilo 155 kuća i 465 stanovnika.

Vlasnici zemlje bili su iz Trebinja i to: Hasan-beg Resulbegović, Hadžija Cvitić, Arslan Agić, Selimović, Dizdarević, Hadži-paša Alijagić, Kurtović i Omeragić. Na sutorinskom terenu uzgajani su vinova loza, pšenica, zob i kukuruz.(Dnevnik.ba)