- Advertisement -
‘Nitko ne želi odrasti jer je slika kojom danas opisujemo zrelost grozna, zastrašujuća skoro. O odrastanju se govori kao o kucanju na vrata doba kad odustajemo od snova i ideala te puštamo da svijet bude takav kakav jest.’
Kome se danas u Europi žuri odrasti, završiti školu ili diplomirati, tražiti posao na inertnom tržištu rada i zalud maštati da skupi dovoljno za spakirati kofere i napustiti roditeljski dom? Američka filozofkinja Susan Neiman u svojoj zadnjoj knjizi “Why Grow Up?” poručuje da ta petarpanovska ideja produžena, vječna djetinjstva nije novijeg datuma, već je puno starija, duboko ukorijenjena u zapadnoj civilizaciji.
U razgovoru za Globus kaže: “Nitko ne želi odrasti jer je slika kojom danas opisujemo zrelost grozna, zastrašujuća skoro. O odrastanju se govori kao o kucanju na vrata doba kad odustajemo od snova i ideala te puštamo da svijet bude takav kakav jest. U djetinjstvu, adolescentskoj dobi, ranim dvadesetima, ljudi stalno slušaju da su sad ‘u najboljem dobu svojeg života’, da im je ‘baš sad najbolje i najljepše’ i to je poruka koja im negdje ostaje upisana. Kad zagaze u te dvadesete polako shvaćaju da te priče o djetinjstvu nisu sasvim točne, da odrastanje ima prednosti. No, u našoj je kulturi prisutna gomila banalnih detalja i poruka koje stvaraju dojam da je odrasti, kamoli ostarjeti, neka jako loša stvar. Primjerice, odrasli drže da je kompliment kad im netko kaže da izgledaju mlađe.”
Nije oduvijek bilo tako. “To je krenulo s početkom prošlog stoljeća, želja za vječnim djetinjstvom kontinuirano je rasla posljednjih stotinu godina. Danas je svojstvena ljudima u Europi, Americi, ali nije tako prisutna u nekim tradicionalnijim kulturama, u drugim dijelovima svijeta. Te kulture nisu nostalgične za djetinjstvom i mladošću. To životno dob nije ono za čime se nježno, dirnuto osvrću. A i u ovom dijelu svijeta želja za produženim djetinjstvom traje tek zadnjih stotinu godina. U tradicionalnim kulturama i danas su najpoštovaniji i najviše su vrednovani odrasli ljudi. Njima se pridaje i najviše pažnje. U našoj kulturi krajem 19. i početkom 20. stoljeća, točnije od kad je otkriće penicilina smanjilo smrtnost djece, rađamo manje djece i više im posvećujemo pažnju. I tako smo zapravo okrenuli tu tradicionalnu dinamiku gdje je najveća pažnja u društvu pripadala odraslima. A to nije baš nužno dobro. Zašto ne želimo odrasti? Na osobnoj razini, mi smo, u isto vrijeme, i uplašeni i lijeni ili blokirani na tom putu prema zrelosti… Na razini društva, ljudi koji vode vlade zapravo ne žele odrasle građane, jer to za njih , iz njihove perspektive moći i upravljanja, znači samo više problema.”
Taj paradigmatski zaokret, kaže Susan Neiman, dogodio se u trenutku kad su generacije prvi put dobile mogućnost napraviti drugačije životne izbore negoli su ih imali njihovi roditelji. “Ljudi u 18. stoljeću još su živjeli životima nalik na živote ranijih generacija, njihovih roditelja, osim ako nije izbio poneki rati ili neka druga devastirajuća pojava. No, kad su ljudi dobili mogućnost da biraju u životu, da ne rade neminovno iste poslove koje su radili njihovi roditelji, da ne žive neminovno u istoj kući, pa ni u istoj državi kao što su živjeli njihovi roditelji, početkom 20. stoljeća, to je bio jedan od trenutaka kad je i odrastanje došlo pod znak pitanja.”
Kako odrasti? “Svaki nam dan ponavljaju koliko je važno vježbati, paziti na tijelo, da ostanemo što dulje zdravi i mladi. Pogledajte uokolo, ljudi opsesivno hodočaste u teretane, trče, bicikliraju. Oni koji ništa po tom pitanju ne čine – osjećaju se krivima. Zastrašujuće je da živimo u društvu koje ne ohrabruje da mislite. Zapravo je to jako opasno. Imate apsurdnu situaciju – svaki ženski časopis, svaki liječnik, svaki blog vam govori da se brinete o vlastitom tijelu. Ali ne radimo ništa slično za naš najvažniji organ – za mozak, ne spominju da bismo trebali provesti barem pola sata dnevno vježbajući i svoj mozak. To je jednostavno i svatko to može napraviti. Bombardirani smo raznim izborima koji se stavljaju pred nas, obično su vrlo trivijalni – koji ćeš mobilni telefon, kakav automobil, koje pahuljice za doručak… I dok smo zabavljeni i zaposleni birajući efemerne stvari, ne obraćamo pažnju na puno bitnije, krucijalne stvari. To su ona velika pitanja za koja mislimo da nisu u našim rukama. To su pitanja za odrasle, s kojima se, kao da nismo odrasli, odbijamo baviti – pitanja poput zašto trošimo silni novac na vojnu industriju, a nemamo dovoljno novca za obrazovanje ili za izbjeglice. Ako smo odrasli građani ne bismo ta pitanja smjeli izbjegavati. Jedini način da ljudi pristanu odrasti jest da odrastanje prestanemo prikazivati kao nešto nužno zastrašujuće, potpuno neatraktivno, da to odrastanje ne izgleda kao čin odustajanja, već rasta prema nečemu subverzivnom. Jako sam sretna što su neke od najentuzijastičnijih kritika i analiza moje knjige napravili mladih ljudi u 20-ima, koji misle da sam opisala i učinila odrastanje atraktivnijim no što su o njemu ranije razmišljali, čitali i slušali.”
Čemu se radovati u zrelosti? “Ljepota zrelosti je – sloboda. Zrelost donosi osjećaj da ste puno više svoji, puno više slobodni, samoopredijeljeni. U stanju ste vidjeti svijet kakav on zaista i jest. Ali, također i kakav bi on trebao biti. Manje vas je briga što drugi ljudi misle o vama.”
Susan Neiman je dojma da u svijetu postoji glad za filozofijom. “No, ne mislim da u ovom trenutku ljudi poput Agambena ili Žižeka donose jasne i uzbudljive ideje. Većina profesionalnih filozofa to danas ne nudi. Vidim neke interesantne mlade ljude koji bi mogli od njih preuzeti ulogu, to su ljudi iz područja sociologije i ekonomije. Kad danas tražim neke inspirativne radove gledam u ekonomiste i sociologe. U knjige poput ‘Kapital u 21. stoljeću’ Thomasa Pikettyja. Nitko nije očekivao da će 700 stranica debela knjiga francuskog ekonomista postati bestseler. Ali jest. To je silno bitna knjiga. Mislim da je najbolja vijesti u 2014. to da je Pikettyjeva knjiga dobila status bestselera. Piketty je na neki način kazao ono što mi svi znamo, ali on to radi istraživački, proteže na tri stoljeća i na 21 zemlju.”
Boji se, kaže, da globalni neoliberalizam ostavlja tako malo prostora za otpor da ćemo svi mi biti progutani od tog sistema. Jer, ne nalazimo prave načine otpora. “To je moj najveći osobni i politički strah. Imam troje djece, oni su odrasli ljudi, ono što preokupira i moju djecu danas je pitanje što može pojedinac napraviti, a da se kreativno i uspješno odupre sistemu, da ne bude pretvoren tek u konzumenta kapitalističke kulture koju ne zanima ni pitanje okoliša, ni klimatskih promjena, ni globalnih nejednakosti. To je strah da je u ovom svijetu u kojem živimo sve teže i teže pronaći pravi način individualnog otpora.”
Gdje je nada? Što nas može spasiti od daljnjeg nazadovanja? “Spomenula sam ljude poput Pikettyja. Nadu mi budi i papa Franjo. Interesantno je da sa sasvim različitih adresa i različitih perspektiva stižu slične poruke i ljudi odgovaraju na njih. To je nada u pet do dvanaest. Ljudi prepoznaju takve poruke jer one su jeka onoga što i sami dugo osjećaju i u što vjeruju. Poručuju ‘ne može više ovako, nešto se mora mijenjati’. Ti glasovi postaju sve glasniji. Zanimljivo je da je među njima danas puno ekonomista, jako važno ono što govore o nejednakosti.”
U razgovoru za Globus kaže: “Nitko ne želi odrasti jer je slika kojom danas opisujemo zrelost grozna, zastrašujuća skoro. O odrastanju se govori kao o kucanju na vrata doba kad odustajemo od snova i ideala te puštamo da svijet bude takav kakav jest. U djetinjstvu, adolescentskoj dobi, ranim dvadesetima, ljudi stalno slušaju da su sad ‘u najboljem dobu svojeg života’, da im je ‘baš sad najbolje i najljepše’ i to je poruka koja im negdje ostaje upisana. Kad zagaze u te dvadesete polako shvaćaju da te priče o djetinjstvu nisu sasvim točne, da odrastanje ima prednosti. No, u našoj je kulturi prisutna gomila banalnih detalja i poruka koje stvaraju dojam da je odrasti, kamoli ostarjeti, neka jako loša stvar. Primjerice, odrasli drže da je kompliment kad im netko kaže da izgledaju mlađe.”
Nije oduvijek bilo tako. “To je krenulo s početkom prošlog stoljeća, želja za vječnim djetinjstvom kontinuirano je rasla posljednjih stotinu godina. Danas je svojstvena ljudima u Europi, Americi, ali nije tako prisutna u nekim tradicionalnijim kulturama, u drugim dijelovima svijeta. Te kulture nisu nostalgične za djetinjstvom i mladošću. To životno dob nije ono za čime se nježno, dirnuto osvrću. A i u ovom dijelu svijeta želja za produženim djetinjstvom traje tek zadnjih stotinu godina. U tradicionalnim kulturama i danas su najpoštovaniji i najviše su vrednovani odrasli ljudi. Njima se pridaje i najviše pažnje. U našoj kulturi krajem 19. i početkom 20. stoljeća, točnije od kad je otkriće penicilina smanjilo smrtnost djece, rađamo manje djece i više im posvećujemo pažnju. I tako smo zapravo okrenuli tu tradicionalnu dinamiku gdje je najveća pažnja u društvu pripadala odraslima. A to nije baš nužno dobro. Zašto ne želimo odrasti? Na osobnoj razini, mi smo, u isto vrijeme, i uplašeni i lijeni ili blokirani na tom putu prema zrelosti… Na razini društva, ljudi koji vode vlade zapravo ne žele odrasle građane, jer to za njih , iz njihove perspektive moći i upravljanja, znači samo više problema.”
Taj paradigmatski zaokret, kaže Susan Neiman, dogodio se u trenutku kad su generacije prvi put dobile mogućnost napraviti drugačije životne izbore negoli su ih imali njihovi roditelji. “Ljudi u 18. stoljeću još su živjeli životima nalik na živote ranijih generacija, njihovih roditelja, osim ako nije izbio poneki rati ili neka druga devastirajuća pojava. No, kad su ljudi dobili mogućnost da biraju u životu, da ne rade neminovno iste poslove koje su radili njihovi roditelji, da ne žive neminovno u istoj kući, pa ni u istoj državi kao što su živjeli njihovi roditelji, početkom 20. stoljeća, to je bio jedan od trenutaka kad je i odrastanje došlo pod znak pitanja.”
Kako odrasti? “Svaki nam dan ponavljaju koliko je važno vježbati, paziti na tijelo, da ostanemo što dulje zdravi i mladi. Pogledajte uokolo, ljudi opsesivno hodočaste u teretane, trče, bicikliraju. Oni koji ništa po tom pitanju ne čine – osjećaju se krivima. Zastrašujuće je da živimo u društvu koje ne ohrabruje da mislite. Zapravo je to jako opasno. Imate apsurdnu situaciju – svaki ženski časopis, svaki liječnik, svaki blog vam govori da se brinete o vlastitom tijelu. Ali ne radimo ništa slično za naš najvažniji organ – za mozak, ne spominju da bismo trebali provesti barem pola sata dnevno vježbajući i svoj mozak. To je jednostavno i svatko to može napraviti. Bombardirani smo raznim izborima koji se stavljaju pred nas, obično su vrlo trivijalni – koji ćeš mobilni telefon, kakav automobil, koje pahuljice za doručak… I dok smo zabavljeni i zaposleni birajući efemerne stvari, ne obraćamo pažnju na puno bitnije, krucijalne stvari. To su ona velika pitanja za koja mislimo da nisu u našim rukama. To su pitanja za odrasle, s kojima se, kao da nismo odrasli, odbijamo baviti – pitanja poput zašto trošimo silni novac na vojnu industriju, a nemamo dovoljno novca za obrazovanje ili za izbjeglice. Ako smo odrasli građani ne bismo ta pitanja smjeli izbjegavati. Jedini način da ljudi pristanu odrasti jest da odrastanje prestanemo prikazivati kao nešto nužno zastrašujuće, potpuno neatraktivno, da to odrastanje ne izgleda kao čin odustajanja, već rasta prema nečemu subverzivnom. Jako sam sretna što su neke od najentuzijastičnijih kritika i analiza moje knjige napravili mladih ljudi u 20-ima, koji misle da sam opisala i učinila odrastanje atraktivnijim no što su o njemu ranije razmišljali, čitali i slušali.”
Čemu se radovati u zrelosti? “Ljepota zrelosti je – sloboda. Zrelost donosi osjećaj da ste puno više svoji, puno više slobodni, samoopredijeljeni. U stanju ste vidjeti svijet kakav on zaista i jest. Ali, također i kakav bi on trebao biti. Manje vas je briga što drugi ljudi misle o vama.”
Susan Neiman je dojma da u svijetu postoji glad za filozofijom. “No, ne mislim da u ovom trenutku ljudi poput Agambena ili Žižeka donose jasne i uzbudljive ideje. Većina profesionalnih filozofa to danas ne nudi. Vidim neke interesantne mlade ljude koji bi mogli od njih preuzeti ulogu, to su ljudi iz područja sociologije i ekonomije. Kad danas tražim neke inspirativne radove gledam u ekonomiste i sociologe. U knjige poput ‘Kapital u 21. stoljeću’ Thomasa Pikettyja. Nitko nije očekivao da će 700 stranica debela knjiga francuskog ekonomista postati bestseler. Ali jest. To je silno bitna knjiga. Mislim da je najbolja vijesti u 2014. to da je Pikettyjeva knjiga dobila status bestselera. Piketty je na neki način kazao ono što mi svi znamo, ali on to radi istraživački, proteže na tri stoljeća i na 21 zemlju.”
Boji se, kaže, da globalni neoliberalizam ostavlja tako malo prostora za otpor da ćemo svi mi biti progutani od tog sistema. Jer, ne nalazimo prave načine otpora. “To je moj najveći osobni i politički strah. Imam troje djece, oni su odrasli ljudi, ono što preokupira i moju djecu danas je pitanje što može pojedinac napraviti, a da se kreativno i uspješno odupre sistemu, da ne bude pretvoren tek u konzumenta kapitalističke kulture koju ne zanima ni pitanje okoliša, ni klimatskih promjena, ni globalnih nejednakosti. To je strah da je u ovom svijetu u kojem živimo sve teže i teže pronaći pravi način individualnog otpora.”
Gdje je nada? Što nas može spasiti od daljnjeg nazadovanja? “Spomenula sam ljude poput Pikettyja. Nadu mi budi i papa Franjo. Interesantno je da sa sasvim različitih adresa i različitih perspektiva stižu slične poruke i ljudi odgovaraju na njih. To je nada u pet do dvanaest. Ljudi prepoznaju takve poruke jer one su jeka onoga što i sami dugo osjećaju i u što vjeruju. Poručuju ‘ne može više ovako, nešto se mora mijenjati’. Ti glasovi postaju sve glasniji. Zanimljivo je da je među njima danas puno ekonomista, jako važno ono što govore o nejednakosti.”
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
wpDiscuz