BHTV napravila je prilog o sudbini Mehmeda Salčinovića iz Jajca. Prilog se bavi ljudskim pravom čovjeka kojem je kuća u Jajcu stradala tijekom srpske agresije. Potom je to isto Jajce oslobodio HVO. Naknadno je na mjestu te kuće kao i niza drugih kuća koje su bile ruinirane, podignut spomenik braniteljima HVO-a koji su poginuli braneći Jajce.
S jedne strane stoji pravo branitelja na dostojanstven spomenik, kao i pravna odluka Općine Jajce, očito loše donešena, s druge neupitno pravo Mehmeda Salčinovića da traži povrat svog vlasništva. Savršena priča za podizanje nacionalnih tenzija u Jajcu. Pogotovo ako je se dohvati BHTV. Miroljubiva. Multietnička TV.
Kome treba taj sukob sami prosudite.
Kuća Mehmeda Salčinovića bila je stara 200 godina, 12×11 m gabarita , veličine 450m2 sa 4 poslovna prostora. I velika je šteta za samu jezgru jajca, što je taj urbanistički kompleks narušen i uništen.
Nakon što su ruševine poslije rata iz centra Jajca počišćene jedan dio tog zemljištu zahvatio je spomenik braniteljima HVO-a. Ostali vlasnici čije su kuće tu bile, nagodili su se s općinom i dobili su obeštećenja. Mehmedu nije do tog. On novce ima jer je bio u Švedskoj. Iako je bio vojni obveznik i bio se dužan odazvati u obrani domovine. Zašto nije ne znamo. Mehmeda pere melankolija za domom. Išao je Mehmedu i biznis pred rat kaže. I žao mu kuće. Emotivno je jako vezan za nju.
Što je posve ljudski i u redu. I nitko mu to pravo ne smije sporiti.
S druge strane stoji emocija prema braniteljima nasuprot Mehmedove emocije.
HVO je dva put oslobađao Jajce No prema recentnijim prilozima BHTV-a Jajce nije oslobodio HVO nego ABIH. Iako se tog malo tko sjeća u Jajcu i okolici al dobro. Štaš sad. Povijest u BIH odavno je postala znanstvena fantastika.
Pravo i pravda su dvije različite stvari. Prilog govori o pravu. O pravdi ne progovara. I to je ono što bode oči. Ne Mehmedova borba, koja je ljudska, i građanska i razumljiva, nego način na koji se šuti o tome što predstavlja spomenik i način na koji je iskorišten u prilogu. Kamera snima imena poginulih. Dobiješ osjećaj da su krivci. Fokusira se na isječak stiha “Navik on živi ki zgine pošteno” te ironično prikazuje samo riječi “vječno pošteno” radeći tako negativnu propagandnu intervenciju na samom spomeniku, apsolutno ne poštujući žrtvu i spomen onima kojima je podignut.
Pravna borba Mehmeda Salčinovića u prilogu BHTV počinje poezijom. Dirljivom pjesmom “Mora” Abdulaha Sidrana, u kojoj se sin tragično obraća svojoj majci. Pjesma je teška. Suza stane u grlu. Ta šačica branitelja i ti koji su im podigli spomenik na trenutak vam se baš smuče. Dođe čovjeku da se upita kojeg su vraga ti Hrvati uopće ginuli. Kao da su poginuli samo da naštete Mehmedu. I kako je sve to bio tog nepravednog višeg plana. Dogovorit ćemo sa Srbima da nas napadnu i izgranatiraju centar, izbuše Mehmedovu kuću, potom ćemo osloboditi Jajce i namjerno poginuti a onda će nam naši napraviti spomenik tamo đe je Mehina aščinica. I eto osvojenog teritorija. Eto urote. Srpskohrvatskog dogovora. O osvajanju centra Jajca.
Nije baš nekako praksa da se u ovakvim prilozima u kojima je tema povrat prava vlasništva, utrpava tragična poezija i nabija emocija. No hajde. Recimo da je novinarka Edina sklona poetici i patetici. No ono što frapira je da ista ta novinarka koja je vidno “građanski” orijentirana i smetaju joj prefiksi B H i S ne pokazuje zrno empatije, niti pronalazi riječ, ili ne dao Bog pjesmu, za one kojih više nema u Jajcu jednako kao ni Mehine kuće.
Jer osim što su bili Hrvati bili su i građani BIH. Ništa manje vrijedni od ostalih. Njih su pomeli isti oni koji su pomeli i Mehinu kuću. Pa je čudno da ne zaslužuju i oni malo Sidranove poetike.
Je li normalno plakati za kućom a ne plakati za ljudima? I to ne bilo kakvim ljudima. Za gromadama Jajca.
Mehina kuća pala je pod zemlju točno kad i oni. Od istog metka su ubijeni. Jesu li oni trebali biti Mehine kuće ili jajačke bašte i avlije stare 200 godina pa da im BHTV posveti deset sekundi poezije? Jesu li krivi što su bili stari samo 30-ak godina?
Premda je Mehmed Salčinović poptuno u pravu i ima pravo na traženje pravde, što ne spori ni vlast u Općini Jajce, niti Hrvati u vlasti niti načelnik općine koji je Bošnjak, ono što šokira u prilogu jeste ta arogantna i gotovo bestijalna i potpuna bešćutnost prema onima koji su mrtvi, koji su umrli braneći Jajce. I Mehino vlasništvo.
Nema, niti je ikada bilo na BHTV-u priloga o tome kako je HVO dva puta oslobađao Jajce i kako je Jajce jedna od najuspješnijih povratničkih priča u BIH. Eto grad, kojeg je obranio fašistički HVO. To je najbolji dokaz stanja medija u BIH, i crtanja novije povijesti. Povijesti koja se crta galamom, hajkom , preglasavanjem, prevlašću u medijima, tiranijom.Svime samo ne činjenicama.
Čovjek se pita što je cilj ovog priloga i koji je Edini vrag? Podizanje nacionalnih tenzija u inače mirnom Jajcu, sada pred izbore kako bi se ojačala SDA u Jajcu? Ili tek samo micanje tog nekog tamo nebitnog spomenika?
“Meni to lično ne smeta, nek ga nose gdje god žele” – tim bešćutnim rječima g. Mehmed Salčinović najbolje je opisao kako on kao povratnik i građanin BIH izražava počast prema onima koji su mu obranili grad i domovinu. Netko će reći da je to od njega razumljivo, jer se bori za svoj plac, no i bez obzira na to, smije li se postaviti pitanje g. Salčinoviću, ne kao Hrvat Bošnjaku, nego kao građanin građaninu BIH gdje mu je taj nekakav osjećaj za ljudskost, pa i za patriotizam. U svakom gradu BIH povratnici, i oni koji nisu bili u ratu, imaju poseban pietet prema onima koji su bili, naročito prema onima koji su poginuli. Osim izgleda u Jajcu. U rečenici “neg ga nose kud god žele” pijeteta nema.
Ključna stvar dakle, koja razlikuje slučaj Fate Orlović od slučaja Mehmeda Salčinovića je tako jednostava. A novinarka ju ne vidi.
U dvorštu gospođe Orlović, podignut je objekt od strane one iste politike čija je vojska Fatu i protjerala a stotine njenih sugrađana poslala na ahiret. Mehmeda HVO nije protjerao. U Fatinom dvorištu stoji spomenik onih od kojih je trpila nasilje a u Mehmedovom dvorištu stoji spomenik onih koji su obranili Mehmedov grad, a Mehmedovoj rodbini i samom Mehmedu osigurali povratak. Vidi li časna novinarčica tu nekakvu antilogiku kada radi poveznicu između Konjević polja i Jajca? Ili joj treba crtati? Možda joj se trebamo ispričati što smo ovo primjetili? Možda je ovo fašizam što uopće pišemo? Otkud nam pravo?
Da njih nije bilo, njih čiji spomenik danas Mehmedu smeta, Mehmed bi danas tražio vlasnička prava u Republici Srpskoj. Sam Edin Hozan, načelnik općine Jajce lijepo kaže da je predmetni spomenik podignut zaslužnim ljudima Jajca i zaslužnim građanima BIH i nije mu drago da se oko tog radi spor. Predlaže obeštećenje kao razuman čovjek. Mehmed to odbija.
Mehmedu je potpuno nejasno da bi micanje spomenika nekog povrijedilo, niti razumije da bi micanje spomenika podiglo tenzije. Možda bi mu razumnije bilo da je ostao tu s njima. Recimo u rovu. Ali ne, on će kaže i platiti ako treba da se to nešto, taj spomenik makne.
Da je Jajce obranila ABIH i da je vlast u Jajcu na tom mjestu podigla spomenik šehidima bi li Mehmed tražio istu stvar ili bi mu isto bilo svejedno? Bi li bio ponosan što je spomenik šehidima baš na njegovoj zemlji ili bi isto tako hladno kazao, ja ću platiti, nek ga nose kud god žele? To je pitanje, koje je recimo novinarka mogla upitati Mehmeda. A nije. Ona čak naglašava u prilogu da se pitanjem HVO-a nije bavila, niti misli baviti. Živjelo novinarstvo BHTV-a.
Malo tko se od onih čija su imena upisana na spomeniku danas , i čiji je spomenik iskorišten u kadru priloga, ne bi mijenjao s gospodinom Mehmedom. A i s novinarkom BHTV-a.
Da oni hodaju kao povratnici po Jajcu, da snimaju priloge i da im je najveći životni problem što im je netko na njihovom napravio nekakav objekt. Samo da nisu mrtvi. Jako rado bi se zamjenili.
BHTV nije nikada suze pustila za tragičnom sudbinom i herojskim djelom jajačkog HVO-a. Nazvati herojskim, bilo koje vojno djelo, ili pobjedu HVO-a na BHTV ili FTV bilo bi pravo čudo. Slapovi bi krenuli uzbrdo. Premda je Jajce čista, neokaljana vojna priča u kojoj nije bilo sukoba Bošnjaka i Hrvata. Osim ako zaboravimo dio kada je Sefer presjekao put HVO-u iznad Bugojna kada su Hrvati iz pravca Livna krenuli pomoći HVO-u u napadnutom Jajcu. Koje je potom palo prvi put.
Što bi trebale učiniti obitelji branitelja koji su poginuli braneći i oslobađajući Jajce, pa i Saličinovićev plac?
Umjesto protesta i galame, trebali bi uraditi upravo ono što se od njih najmanje očekuje. Ne dati se isprovocirati. Biti dostojanstveni i ne nasjesti na provokaciju. Koja nije slučajno dignuta na razinu državne TV.
Ako bi imali toliko mudrosti i snage da pošalju dopis načelniku općine, kako njhovi roditelji i sinovi nisu ginuli za takvo Jajce, u kojem će se u njihovo ime bilo kome oduzimati imovina, te zatražiti od Općine Jajce, da maknu spomenik, sa imanja gospodina Salčinovića time bi svojim bližnjima, podigli najveći mogući spomenik. Dizanjem takvog spomenika, spomenika satkanog od ljudske geste, istina o herojskoj ulozi HVO-a u obrani Jajca bila bi vječna i neoboriva. A Mehmedova aščinica obnovljena na mjestu gdje je sad spomenik , najveći mogući simbol pravedne borbe HVO-a.
No teško da će se to dogoditi. Jer će cijela stvar poslužiti onome čemu je i namijenjena. Znaju s BHTV-a jako doro čemu.
Njih na toj medijskom bunkeru unitarnog nacionalizma, prava, žrtve, smisao BIH, suživot, oprost, kontekst, kultura sjećnja, razumijevanje šire situacije zanimaju točno onoliko koliko je to vidljivo iz njihovog priloga. Priloga, u kojem je ta državna novinarka u svom malicioznom novinarstvu uspjela čak i to što nitko do sada nije. Porediti slučaj Orlović s Mehmedovim. Bez iti malo srama.
A gdje maknuti spomenik HVO-a? Možda je za to najbolje pitati novinarku BHTV-a. Ili Krug 99. Oni bi bez sumnje mogli predložiti da je najboje maknuti ga skroz tamo iza brda. Jer tamo nije bilo kuća. Tamo gdje je veliki sultan El Fatih, naš dobročinitelj, svojedobno pokopao našeg strahovladara Tomaševića. I oslobodio nas tiranije. Donoseći nam slobodu s Istoka. Čisto da se spomenik ne vidi, da bude multikulturalan i tih. I da nikom ne smeta.
PoskokOnline