Published On: Sun, Aug 23rd, 2020

Zašto je zaustavljen projekt popisivanja hrvatskih žrtava komunističkog režima u Mostaru u Drugom svjetskom ratu i neposrednom poraću?

Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima (nacizma, fašizma i komunizma) obilježava se 23. kolovoza.

Bosna i Hercegovina kao kandidat za EU, donijela je nekoliko akata i deklaracija usklađenih sa Rezolucijama Vijeća Europe, i to „Rezolucija 1096 o „Mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih režima“, Rezoluciji 1481 o „Neophodnosti međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima“, te Rezolucija o „Europskoj svijesti i totalitarizmu“.

Niti jednu od ovih akata i deklaracija Bosna i Hercegovina ne primjenjuje u praski. To implicira da se društvo treba temeljito suočiti s posljedicama prošlosti te izbrisati, odnosno okončati svaku zaostavštinu totalitarnih režima. U dosadašnjoj historiografiji nedovoljno su istraženi zločini komunističkog režima, čiji je raspad uzrokovao krvavi rat na tlu bivše Jugoslavije. Grad Mostar u komunističkoj Jugoslaviji bio je sinonim „bratstva i jedinstva naroda“ te slovio kao uspješan jugoslavenski projekt. Međutim, prava pozadina tog projekta je puno složenija nego li se na prvi pogled čini. Komunistička vlast je uspostavljena revolucionarnim terorom u poraću 1945. u Mostaru u kojem je represija usmjerena na hrvatsko civilno stanovništvo. Problematika stradanja hrvatskog stanovništva u veljači i neposrednom poraću 1945. u Mostaru nedovoljno je istražena. Spomenica Mostara 1941.-1945., objavljena 1987., rađena je za potrebe komunističkog režima. Među najpoznatijim autorima tog režimskog žrtvoslova je povjesničar Karlo Drago Miletić. Spomenica obiluje faktografskim greškama, krivotvorinama i ima izrazito ideološki okvir, a najveći nedostatak Spomenice je taj što su zanemarene žrtve civilnog stanovništva nastale tijekom partizanskog osvajanja Mostara u veljači 1945. godine.

Teror OZN-e i KNOJ-a prema hrvatskom stanovništvu veljači 1945. u Mostaru

OZN-a i KNOJ su planski, provedbom metode razdavanja i likvidacije, počinili niz ubojstava mjesnog stanovništva u Mostaru. Prema izvješću 3. brigade bosansko hercegovačke divizije KNOJ u razdoblju od 29. siječnja do 24. veljače 1945. ubijeno je 91, zarobljen 150 i ranjeno 15 ustaša i škripara od te postrojbe.

U Spomenici Mostara 1941.-1945. zbog ideoloških razloga žrtve partizanskih zauzimanja Mostara su prešućene ili jednostavno se njima manipuliralo na način da za razlog njihovog ubojstva optuže neprijateljsku, odnosno poraženu stranu u ratu. Prema iskazu Ilije Šaravanje postrojbe 12. hercegovačke brigade 14. veljače u Rodoču ovladale zrakoplovnim uzletištem te pobili 32 civila hrvatske narodnosti. Ubačeni su u rovove koji su služili njemačkoj vojsci za obranu položaja na zrakoplovnoj luci. Šaravanja navodi da je među ubijenima nekoliko njegovih rođaka sa Slipčića i to: Ivan Bevanda, Pavo Hrapović, „Lazeta, Dogić…“ U području odgovornosti 13. hercegovačke brigade, 14. veljače, kad su te partizanske postrojbe potpuno ovladale Bunom, ubijeno je 12 žena i djece hrvatske nacionalnosti. Partizani su žrtvama vezali kamenje o vrat, nakon čega su ih bacili u Neretvu.

Međutim, drugi izvori precizno opisuju što se događalo tih dana 14. i 15. veljače za vrijeme borbi u Mostaru. Prema dostupnim iskazima, partizani su, nakon završetka borbe, uhitili Peru Blaževića i ubili u Sarajevu nekoliko dana kasnije. Zatim, partizani uhićuju i Iliju Blaževića te ga ubijaju u veljači 1945. godine. Također, Marko Cvitanović uhićen je 15. veljače pod optužbom da je radio za Ustaški pokret. Partizani su ga, prema jednom iskazu, nakon mučenja ubili sredinom svibnja 1945. godine. Prema istraživanju jednog poslijeratnog pripadnika službi sigurnosti, Cvitanović je ubijen u noći 14. veljače u Mostaru. Na Lučkom mostu u noći s 14. na 15. veljače ubijena je Ilka Jurišin. Nadalje, tih dana u veljači ubijeni su Ante Lasta „Anton“, Nikola Rozić, Ivan Fleger, Emin Voloder, Luca Ćorić i Ana Smoljan.

Prema dokumentaciji fonda Političkih zatvorenika za grad Mostar partizani su, bez suđenja, ubili domobranskog časnika – stomatologa Antu (August) Cipru koji je radio u vojnoj bolnici u Južnom logoru. Nakon ubojstva bačen je u Neretvu 14. veljače 1945. Pripadnik oružanih snaga NDH Jozo (Ivan) Cvitanović uhićen je 14. veljače 1945. Zajedno sa ostalim zarobljenicima odveden je u vojarnu Sjeverni logor. Partizani su ga ubili u ožujku iste godine. Prema istraživanjima povjesničara Ivice Šarca partizani su 14. i 15. veljače u Mostaru usmrtili Šćepu Miljka, Delmu Komadinu (r. Dugandžić), Anđela Arapovića, Stjepana Miljku, Stojana Markića, Ivana Zovku, Nikolu Krtalića, Mladena Bruka i Petra Matića. S druge strane, u Spomenici se, od ubijenih Hrvata, spominju njih trojica: Ivan (Pere) Zovko „Ivko“ za kojeg se navodi da je poginuo kao pripadnik 2. bataljuna 10. hercegovačke brigade u Ribnici (Slovenija), za Nikolu (Ivana) Krtalića navodi se da je poginuo od metka 1945. u Jasenici i za Mladena (Franju) Bruka ističe se da je „poginuo od zalutalog metka 14. februara 1945. u Mostaru“. Nameće se logičan zaključak kako je uređivačko vijeće Spomenice svjesno izostavilo pripadnike NOVJ-a kao glavne odgovorne za ubojstva dvojice civila Nikole Krtalića i Mladena Bruka, dok je u slučaju Ivana Zovka umetnuto da je ubijen kao pripadnik partizanskog pokreta, a ne kao civil. Primjeri krivotvorina i insinuacija navedenoj Spomenici mogli bi se nizati u nedogled, pa zauzeti i knjigu, no to bi daleko nadmašilo svrhu i već nadaleko premašenog prvobitno planiranog opsega ovog članka.

Po opsegu zločina i svirepim mučenjima nisu zaostajali pripadnici organizacije Mladi Muslimani. Jedan od njihovih istaknutih čelnika bio je politički komesar Hamdija Peco koji je na svirep način, mučio, mrcvario i naposljetku ubijao zarobljene njemačke vojnike u jednom bunkeru u Donjoj Mahali i kod Ančića pećine nad Neretvom.

Očigledno je broj ratnih zločina nakon zauzimanja Mostara bio u porastu, odnosno oteo se nadzoru. Tako u mjesečnom izvještaju od 16. ožujka komesara 26. dalmatinske divizije potpukovnika Dušana Koraća upućenom komesaru IV. jugoslavenske armije ističe „drugo pitanje koje su nametnule operacije u zapadnoj Hercegovini, a koje su ranija iskustva pokazala da se ne može računati rešenim a delomično su potvrdile i operacije na Mostaru, jeste odnos boraca prema narodu i njihovoj imovini. Postoji spremnost da se pojam „neprijateljski raspoloženo stanovništvo“ bukvalno shvati, i bez ikakvog laviranja dosledno postupi kao sa takvim. Ovo nas rukovodioce primorava da daleko opreznije prilazimo ovim pitanjima. Na Širokom Brijegu bilo je više i grubljih ispada i njima se moglo progledati kroz prste s obzirom na stvarno raspoloženje naroda, ali je ovo utoliko više otežalo sprečavanje ovakvih pojava u samom Mostaru, gdje je situacija bila drugačija“.

Samo jedan mali dio dostupne dokumentacije nam pruža uvid u odnos NOVJ prema političkim neistomišljenicima i ratnim zarobljenicima u veljači 1945. godine. Stvarni omjer stradanja hrvatskog stanovništva u Mostaru i gubitaka oružanih snaga NDH nakon završetka borbi za Mostar 15. veljače 1945. nije moguće precizno utvrditi. Pretpostavljamo se da su veliki likvidacija civila i ratnih zarobljenika u borbama za Mostar i u vrijeme uspostave revolucionarne vlasti na tek osvojenom području počinili pripadnici 2. i 3. bojne 5. brigade narodne obrane 1. hrvatske divizije KNOJ-a kao i pripadnici 3. brigade bosanskohercegovačke KNOJ-a za BiH.

Partizansko groblje u Mostaru

U razdoblju od svibnja do kolovoza 1945. Mostar je bio jedan od postaja križnog puta, a daljnje postaje prostirale su se do istočne Hercegovine, Crne Gore, Srbiji i Makedoniji. Partizani su u Mostaru organizirali niz logora, zatvora ali vojnih sudova za obračun sa političkim neistomišljenicima. Jedan od takvih logora bila je vojarna Zapadni logor u Mostaru. Na tom mjestu izgrađeno je partizansko groblje u Mostaru 1965. na mjestu nekadašnje vojarne zapadni logor, koja se nalazila na prostoru današnjeg stadiona NK Zrinski i Sveučilišta u Mostaru na padinama Bijelog Brijega. Po idejnom rješenju beogradskog arhitekta Bogdana Bogdanovića groblje ima 661 nadgrobni kamen, simbolična značenja, ispod kojih nisu posmrtni ostaci partizana, kako se ranije tvrdilo, nego prikriva pristup masovnim grobnicama koje su dokaz strahovite komunističke odmazde. Jedan od ciljeva bio je prikrivanje masovnih grobnica nastalih nakon 15. veljače 1945. na tom mjestu. OZN-a i KNOJ na tom mjestu, odnosno na biskupovoj glavici, lokalitet pored same vojarne, koristili su nakon 15. veljače 1945. kao poligon za smaknuća onih zarobljenika koji su dovedeni u vojarnu Zapadni logor. Riječ je o privođenju hrvatskih ratnih zarobljenika s križnog puta u zatvoru “Ćelovini“. Prema dostupnim iskazima dio zarobljenika je ubijen i bačenu jamu na kojoj je kasnije izgrađeno partizansko groblje, odnosno spomenik ispod kojeg se nalaze većim dijelom posmrtni ostatci poginulih njemačkih vojnika i pripadnika oružanih snaga NDH.

Teror OZN-e i KNOJ-a prema hrvatskim zarobljenicima Križnog puta u svibnju i lipnju Mostaru

Vojna oblast 29. hercegovačke divizije aktom br. 515/45 od 4. marta 1945. mijenja dosadašnji naziv Odjeljenje zaštite naroda Odjeljenja za BiH u Odjeljenje zaštite narod za oblast Hercegovine. Nadalje, dosadašnje sekcije Odsjeka dobivaju naziv Odsjeci odjeljenja a rukovoditelji sekcija dobivaju naziv šefovi odsjeka. Poraženim pripadnicima oružanih snaga NDH, hrvatskim zarobljenicima i mjesnom pučanstvu su sudili suci Srbi i Muslimani. Sud je kao svjedoke pozivao Srbe i Muslimane iz rodnih sela osuđenika, a njihov kredibilitet bio je upitan. Poznata su mjesta i kuće gdje su se prije svjedočenja sastajali svjedoci te usuglašavali svoje iskaze. Rodbina suđenika najčešće nije ni znala za suđenje pa nije niti bilo prigode za obranu i vjerodostojne svjedoke. Osuđenici na smrt vojnog suda 29. hercegovačke divizije ubijeni su u gradu ili na stratištima oko Mostara. Teško je utvrditi koliki je broj ubijenih Hrvata na montiranim sudskim procesima u režiji KPJ. U izvješću Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava detaljniji podatci navode se samo za jedno mostarsko grobište, i to tzv. jamu kod Bijeloga polja u koju su 9. srpnja 1945. bačena 153 zarobljenika iz Ćelovine. Na jednom od takvih montiranih sudskih procesa je osuđen 15. lipnja 1945. umirovljeni svećenik iz Stoca don Ivan Raguž na smrt strijeljanjem.

Prema zbirci preslika Krunoslava Draganovića u jami Varduša od Ljubinja prema Stoca ubijeno je i ubačeno oko 7.000 vojnika koji su dovođeni u kolonama iz Mostara. Masovna ubojstva vršena su pod zapovjedništvom kapetana OZN-e Deana Čapine iz Domanovića. Prema iskazu Ilije Šaravanje križari su u prosincu 1945. likvidirali Deana Čapinu u svatovima u selu Kruševu. OZN-a je za odmazdu uhitila 19 civila iz Kruševa i okolnih sela za Božić i navodno su ih poubijali na istom mjestu gdje je ubijen kapetan Dean Čapina. Među ubijenima su navodno Andrija Čule, dva brata Bobankića, Rozić i Ćulušić.
Jednu skupinu zarobljenika oružanih snaga NDH partizani su transportirali prema Nevesinju. Oni koji nisu stigli do tog odredišta ubijeni su i bačeni u jami Novakuša u Bišini. Veći dio hrvatskih zarobljenika transportiran je vlakovima i kamionima prema trebinjsko-bilećko-nikšićkim jamama i drugim stratištima. Prema iskazima partizana navodno su u Podveležju ubijani zarobljeni domobrani i bačeni u škripove. Drugu skupinu zarobljenika oružanih snaga NDH partizani su transportirali prema Nevesinju. Oni koji nisu stigli do tog odredišta ubijeni su i bačeni u jami Novakuša u Bišini. Nevesinjske i mostarske poratne vlasti pretvorile jamu u odlagalište smeća kako bi prekrili ratni zločin. Veći dio hrvatskih zarobljenika transportiran je vlakovima i kamionima prema trebinjsko-bilećko-nikšićkim jamama i drugim stratištima.

Prema dostupnim historiografskim izvorima u jedan je transport iz zatvora Ćelovina u Mostaru ukrcano 600 zatvorenika. Iz jedne od kolona kojom je iz Sarajeva stiglo u Mostar 740 zarobljenika, izdvojeno je, u Mostaru, samo njih 16 rođenih 1925. godine, dok su ostali odvezeni dalje. Kada je u Mostar stigla osječka kolona s 370 zarobljenika, izdvojeno je tek 7 mladića mlađih godišta, a ostali su također proslijeđeni u smjeru Trebinja. Poznanici i rodbina budno su pratili prolaz vlakova, kao i Hrvati koji su bili zaposleni na željeznici. Svjedok Ivan Raubic potkraj 1945. navodi kako je vidio, kraj Trebišnjice, 200 do 300 zarobljenih domobrana koji su vadili iz vode dijelove porušenoga mosta te u vagone, koji su odlazili prema Crnoj Gori, tovarili raznu robu. Vjerovali su da će, nakon završetka posla, biti pušteni kućama, no nisu se vratili domovima. Kasnije je u Vinkovcima, Raubic upoznao Franju Matića, lovočuvara rodom iz Hercegovine, koji je bio pripadnik 29. hercegovačke divizije, a poslije KNOJ-a. Po vlastitome svjedočenju Matić je kao pripadnik KNOJ-a čuvao domobrane koje je vidio Raubic, a koji su nakon završetka posla pobijeni u njemačkim rovovima na Bradini. Osim toga, Raubicu je ispričao i kako su domobrani koji su u Podveležju sjekli šumu također pobijeni i bačeni u škripove po Veležu.

Prema istraživanjima fra Krunoslava Draganovića, od sredine svibnja do kraja srpnja 1945., partizani su ubili 306 pripadnika oružanih snaga NDH iz Hercegovine na nepoznatim mjestima. Dostupni dokument postrojbi 3. divizije KNOJ-a navodi da su u vremenu od 1. siječnja 1945. do 1. listopada 1946. ubili 6.466 ustaša, četnika, domobrana Nijemaca, jataka, ratnih zarobljenika, švercera, dezertera, špijuna i zeleno-kadrovaca ranili 791 istih. Jedna od najvećih masovnih grobnica pobijenih s Bleiburga i Križnog puta nalazi se u Hercegovini, na lokalitetu Radimlja kod Stoca. Lokalitet Radimlja se sastoji od četiri ili pet jama gdje su partizani nakon Bleiburga i Križnog puta vršili masovna ubojstva. Prema procjenama na spomenutom lokalitetu je ubijeno, u poraću, 1.864 vojnika i civila iz istočne Hercegovine, ali i drugih mjesta. Kad je riječ o hrvatskom civilnom stanovništvu i vojnicima oružanih snaga NDH iz Mostara zasad je nemoguće utvrditi precizan broj ubijenih u veljači i neposrednom ratnom poraću 1945. godine. Upravo je ovo jedan od razloga zašto je nužno provesti institucionalno istraživanje komunističkih zločina u gradu Mostaru kako bi se na znanstveni način obradilo pitanje žrtava komunističkog režima.

Dr. sc. Hrvoje Mandić