Četvrtak, 28 ožujka, 2024

Zašto je Una najljepša u svakoj priči

Must Read

Bili smo negdje blizu Barstowa, na rubu pustinje, kada su droge počele djelovati. Sjećam se da sam rekao nešto kao: “Malo mi se vrti u glavi; možda bi ti trebalo voziti …”
I odjednom se iznad nas začuo strašan huk, nebo je bilo prepuno ogromnih slijepih miševa koji su škicala i nasrtali na auto koji je jurio oko 150 km / h ka Las Vegasu – početak je kultne knjige “Strah i paranoja u Las Vegasu” Huntera Thompsona, koji ću posuditi za početak svoje reportaže o nacionalnom parku “Una” Ako već slutite da mi je tamo bilo kao likovima iz spomenute knjige, grdno se varate. Ovaj početak samo je mali eksperiment kako priča djeluje na vas, jer nije bilo ni droge, ni straha, ni paranoje, niti Las Vegasa. Na nas i na ljude oko nas, narod iz kojeg potječemo, djelovale su i vijekovima djeluju samo priče.
Ljude sage opijaju
Bili smo, četvorica drugara i ja, zapravo na putu koji se nekada zvao put AVNOJ-a, u općini Ribnik, kada smo odlučili da napravimo pauzu u vožnji. Sjeli smo u lokalnu kafanu, u tijeku su još jutarnji sati, jer smo rano krenuli iz Banjaluke. Namjera nam je da posjetimo Martinbrod, Štrbački buk i Bihać, uživamo na rijeci Uni, te se vratimo natrag, preko Prijedora. Krenuli smo preko Manjače.Suviše toponima, vratimo se kavani. Sjedimo u dobrom raspoloženju i pričamo polumitska priču kako je jedan naš drugar prije desetak godina pijan prošao kroz kiosk.
“Kiosk je imao dvoja vrata, on je provalio jedna, prošao kroz trafiku i izašao na druga vrata. Bio je sav krvav.”
“Je l ‘ništa nije ukrao iz trafike?”
“Nije, ma to mu se nije dalo ići okolo”, kreće se kavansko-lovačka “šuplja”, kada jedan od drugara primjećuje da za stolom kraj našeg otprilike šezdesetogodišnji čiča krajnje nepristojno bulji u nas i zanesen pričom okreće glavu prema onom tko ima riječ . Utom inspiracija dobiva novu dimenziju, pripovijeda se još glasnije – specijalno za zainteresiranog “susjeda”.
“Ma, znaš li ti da je on na moje oči žlicom pojeo kilu brašna.”
“E, kada je to bilo?”
“Nakon što je sebi odsjekao prst zbog oklade”, ovakve budalaštine išle bi u nedogled, a čiča bi do podne sve upijao i vjerovao da ne krenusmo dalje. On mora da vjeruje i velikom bratu, različitih rialitija i vijestima, zaključili smo – priče, kafanske možda i najmanje, opijaju.
Jedan čovjek bratija
U podnevnim satima već smo bili u Martinbrodu i manastiru Rmanj. Priča u vezi s ovim manastirom datira iz 15. stoljeća i odnosi se na ktitorku Katarinu Branković, kćerku Đurđa Brankovića. Iz razloga jer je više puta spaljivan, kao i sve kod nas, njegov naziv regiji narodnoj legendi. Najviše pristalica ima teorija da je manastir dobio ime prema Katarininom rano preminulom sinu Hermanu, koje je u narodu ostalo da se izgovara kao Rmanj.
U svrhu rješavanja mnogih nedoumica, manastir uskoro treba da posjete arheolozi. Arhimandrit Serafim, kojeg smo tamo sreli, baš im se i ne raduje. On se društva koje ga je obišlo sjetio. Naime jednog od nas, ne mene, pošto sam na tom krštenju kumovao, Serafim je krstio prije četiri godine.Na naše pitanje koliko danas manastirska bratija broji ljudi odgovorio je: “Puno – broji mene.” Ovo svešteno lice je ona smirena i duhovna faca koja ulijeva povjerenje, normalan čovjek s kojim možete normalno popričati.
Nakon toga otišli smo do slapova u blizini manastira i kada smo se vratili, guma od auta bila je izduvana. Arhimandrit nam je posudio “sedamnaestku” – ključ koji nismo imali u autu da zamijenimo kotač, i hvala mu na tome.

Uvijek premalo očiju

Iako je Una nacionalnim parkom proglašena 2008, prije četiri godine, kada smo posljednji put posjetili mjesto gdje se Unac ulijava u rijeku Unu, nije bilo ni blizu toliko sređeno, manjkalo je drvenih ograda, klupa za odmor i onoga što bi turizam na lokaciji takvog kalibra zahtijevao. Dabome i ulaz je bio besplatan, a danas je dvije KM, dodajem, s razlogom. Iako je vodostaj rijeke u kolovozu najniži, ljepota slapova ista je onakva kakvu je Skender Kulenović opisao u eseju “Unski smaragdi”. Kada je iz rodnog Bosanskog Petrovca ​​krenuo na “nezamislivu stranu svijeta koja se zvala Bihać”, o svom prvom susretu sa Unom u djetinjstvu ovaj velikan književnosti rekao je: “Malo mi očiju da gledam, malo mi pluća da dišem.”
Dvadeset šest kilometara od Martinbroda prema Kulen Vakufu nalazi se Štrbački buk, niz slapova među kojima je najveći onaj od 24 metra. Tu ma koliko očiju i pluća čovjek donio – malo je. Ljudi iz nacionalnog parka prepoznali su potencijal ovoga mjesta, te iako još postoji sedam kilometara makadamskog puta do tamo, ulaz po osobi naplaćuju šest KM. Doduše, drvene staze koje omogućuju pristupačniji pogled na slapove zlata vrijede i za razliku od pruge s druge strane rijeke, koja odavno nije u funkciji, potpuno se utapaju u prirodni ambijent.
Una, pogotovo na Štrbačkom buku, rijeka je koja ostavlja bez daha i teksta. Ipak, tu postoji tekstualni zapis kako je rijeka dobila ime. Kada jedan izmoreni rimski vojnik kojeg više ništa nije moglo očarati prolazio pored ove veličanstvene rijeke, oduševljen je klekn
[envira-gallery id=”177534″]

Prije nego što smo svratite do Štrbačkog buka, razumije se, ožednili smo i ogladnili. Poslije one jutrošnje već nam je dosta bilo kafana i odlučili smo se na roštilj pored Une. U prolazu kroz naselje u blizini Ostrovice, tvrđave za koju se opet veže nova legenda i priča (a priča je identična onoj iz “Zidanje Skadra” – živa žena zazidana u zidine, dojenče malo ostalo kući, pa se i dan-danas iz tog sela vidi bijela pruga kao trag na stijenama), svratili smo do prodavnice po meso i piće. Ljubazni domaćin prodao nam je što smo htjeli i zbog razlike u našem i njegovom akcentu pitao nas je odakle smo.
“Iz Banjaluke”, odgovori jedan prijatelj.
“Eh, pa nema veze!”, Vrati domaćin ko iz topa.

Ljubazni domaćini

Taj odgovor dugo mi je zvučao u glavi i zaključio sam da “nema veze” manje ima veze sa ratom koji je završio prije dvadeset godina i za vrijeme kojeg smo svi koji smo krenuli na put bili djeca, a da je više povezan s tim što ljubazni i čestiti domaćin vjerojatno misli da mi u Banjaluci prolazimo kroz kioske, jedemo brašno, sječemo sebi prste, vozimo 150 na sat dok nam slijepi miševi skiče iznad glave. Mnogi ljubazni domaćini iz okoline Banjaluke tako misle o ljudima iz Bihaća, a za to su krive priče, definitivno najmanje kafanske, a najviše one u udarnim terminima u 19.30. Bilo kako bilo, usluženi smo i dočekani lijepo, kao što smo i izgledali, roštilj smo zapalili iu relativno oblačnom danu skočili u vodu hladniju od Vrbasa, kakav je gornji tok Une, u koju ostajemo zaljubljeni.
Priča, pak, još nije gotova. Navečer autom “sišli” smo do Bihaća. Jedan od nas, to možda namjerno zaboravih da pomenem, rođen je u tom gradu. Pokazivao nam prstima “da nisam kao klinac otišao odavde, ovdje bih igrao nogomet, ovdje bih završio školu, ovdje bih pio, ovdje bih ovo, ovdje bih ono …”.
“Hej, pa mi se u tom slučaju ne bi ni znali”, odgovorio sam.
Dan je ostao poprilično ispunjen, u jednoj bišćanskoj kafani (noć je pa se po drugi put za taj dan već može u kafanu), čaše su bile do pola pune, a ne do pola prazne, i bilo je već vrijeme za povratak u Banjaluku. Prešli smo 400 kilometara pričajući i slušajući razne priče, a Una kao i svaka rijeka, samo ljepša i jedinstvenija od ostalih, što bi rekao Branko Miljković, “i dalje protječe i ne govori ništa.”
 

- Advertisement -

14656 COMMENTS

Subscribe
Notify of
guest

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

14.7K Komentari
Oldest
Newest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
- Advertisement -
Последний

LJUDI VAŽNI ZA POVIJEST HRVATA U BIH: Ličanin Marko Mesić

Potomak je ugledne i junačke ličke obitelji. Rodio se u Brinju 1640. godine. Godine 1670. bio je župnik u...
- Advertisement -

Ex eodem spatio

- Advertisement -
WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com