Borila se u dva balkanska i u Prvom svjetskom ratu, nacistički kolaboracionist Nedić umalo ju je streljao 1941…
Tijekom posjeta francuskog predsjednika Emmanuela Macrona Srbiji u srpnju ove godine, Macron je između ostalog položio vijenac na grob Milunki Savić, veteranki balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata. U povijest je ušla kao možda i najodlikovanija vojnikinja ikad, pa je bilo i logično da Macron oda počast takvoj vojnikinji u savezu Antante u Velikom ratu 1914.-1918.
Kurir je sada objavio članak o njoj koji je izvorno u travnju 1971. napisala novinarka Ljiljana Banićanin. Kurir navodi da je reportaža prvi put objavljena tek 24 godine poslije, 9. prosinca 1995., a kao razlog zašto članak nije objavljen 1971. navodi da ga je tada “uredništvo zaustavilo jer je navodno procijenilo da je tekst nacionalistički” zato što veliča srpsku junakinju.
Objašnjenje zvuči vrlo sporno zbog nekoliko povijesnih činjenica o Milunki Savić. Njen ratni put niti danas nije sporan, pa je o njenim fascinantnim junačkim pothvatima u nekoliko ratova ove godine o njoj pisao i Express. Nadalje, činjenica je i to da je Milunka Savić kao razvojačena u Kraljevini SHS odnosno Kraljevini Jugoslaviji radila kao čistačica.
S uspostavom marionetske kolaboracionističke vlade Milana Nedića, koji je na području Srbije u Drugom svjetskom ratu bio kvisling nacista, kada je Nedić jednom prilikom na svečani banket između ostalih pozvao i nju, ona je poziv odbila, zbog čega su je uhitili i na 10 mjeseci zatočili u zloglasni koncentracijski logor Banjica. Tek s oslobođenjem 1945. i uspostavom socijalističke Jugoslavije, Milunka Savić dobila je boračku mirovinu kao veteranka Prvog svjetskog rata.
Pred kraj života, početkom 70-ih, šira javnost doznala je za njen ratni put, te su joj tadašnje vlasti 1972. dodijelile stan u Beogradu, jer je do tada živjela u maloj oronuloj kući na Voždovcu. Ostala je upamćena i po tome da se samo jednom udavala, da se razvela čim je rodila svoju prvu kći, te da je potom, kao samohrana majka, posvojila još tri kćeri; najmlađu Zorku u Dalmaciji.
Da bi u takvim okolnostima 1971. godine itko odbijao objaviti članak o takvoj ženi, zato se čini kao vrlo čudno objašnjenje, pogotovo uz opasku o “nacionalističkim” konotacijama njenog života. U krajnjoj liniji, u članku se navodi da su novine i ranije pisale o njoj, još i prije 1971. Intervju, odnosno reportaža nastao je tijekom posjeta novinarke Milunki Savić u njenoj kući na Voždovcu.
“Na ispucalim zidovima jedine sobe ima samo nekoliko fotografija. Na jednoj Milunka Savić kao mladi vojnik s raspletenim kosama, na drugoj u uniformi s ordenjem. Zatim su tu još dvije slike s vojnih svečanosti i u jednom okviru nekoliko obiteljskih fotografija. Na zidu se vide tragovi skinutih okvira.”
“Odjevena u dva debela džempera, duge vunene čarape, vunene dokoljenke i povrh svega umotana u zimski pokrivač – tako nas je dočekala Milunka Savić, nekadašnja žena-bombaš, najhrabrija žena-ratnik u Prvom svjetskom ratu, četiri puta ranjena, nositelj Karađorđeve zvijezde s mačevima, dvije Legije časti, francuskog Ratnog križa s palmom, Albanske spomenice i mnogih drugih odlikovanja.”
“Sva odjeća na njoj je već odavno izgubila boju od dugog nošenja i pranja. Zatekli smo je u dvorištu ispred njene kuće u Osmoj novoj 25, na Voždovcu. Upravo se probudila i krenula za proljetnim suncem. Kako se sunce pomjera, tako i ona ide za njim, ali ne skida debele džempere.”
“Iako joj je osamdeset godina, kreće se odsječno, a kad nas je pozdravila, rukom je zamahnula kao vojnik kad namjerava otpozdraviti. To dvorište od jedva desetak četvornih metara jedini je svijet Milunke Savić. Iz njega već dvije godine ona nikuda ne izlazi.
‘Da mogu, išla bih nekud, bilo gdje, al’ sam nemoćna, pa ne smijem ići, a nema ko da me vodi’, kaže Milunka Savić.
Kad nas je uvela u kuću, odmah je iznijela bilježnicu u kojoj je pisalo: ‘U slučaju da se nešto dogodi Milunki Savić, odmah javite Mileni Stankov, Milki Tomić i Višnji Minkov na ove adrese…’
‘To su moje kćeri’, kaže Milunka.
Ona sad živi s najmlađom kćeri, četrdesetšestogodišnjom Zorom, koja je kao dijete preležala tešku bolest, zbog čega sada ima problema s invaliditetom. Na drugom komadu papira piše: ‘Ako nekome trebaju podaci o Milunki Savić, obratite se njenim drugovima iz rata Tomi Vojinoviću i Aci Petroviću…’
‘Jedino me oni još nisu zaboravili’, kaže Milunka Savić. ‘Drugi ne znaju ni da sam živa. Ranije su bivši ratnici dolazili da me vide, ali su već gotovo svi poumirali.’
‘Dolazili su grdni ljudi da me vide, pa kad pođu, ponesu i slike.’
‘Evo, mama, ovo si ti, a ovo su tvoji drugovi vojnici’, skinula je Zora onu sliku s vojnih svečanosti.
‘Daj da vidim, nisam se dugo gledala. Da ste došli prije šest godina, bili su oni još živi. Zoro, a gdje mi je ona slika sa zastavom?’
‘Ne znam, mama, odnio ju je onaj oficir što je dolazio.’
‘A moje ordenje?’
‘I to su ti odnijeli. Dolazio jedan čovjek, pa kaže: Daj, baba, ja ću ih sve lijepo očistiti i urediti. I više se nije pojavljivao.
‘U posljednjih godinu dana otkako mi se ovako pogoršalo zdravlje, odniješe mi sve, i dokumente i novine u kojima su o meni pisali. Pokupili su mi svu moju ljepotu. Sad mi je ko da sam umrla kad sam ostala bez svega toga.'”
“U predsoblju je kuhinja, šporet s dimnom cijevi. To je sav kuhinjski namještaj. Na zidovima su uokvirene slike djece.
‘To su moji unučići. Imam četiri glavna unučeta i osam od mojih sestara’, kaže Milunka.
U maloj smočnici na polici se nalaze turšija i dvije banane. Tu je i gomila starih, poderanih kaputa.
‘Imam pet kaputa, sad sam ih spremila za pranje’, objašnjava Milunka. ‘Imam dosta i haljina, ali su sve stare.’
Pritom otvara jedini ormar i pokazuje dvije ili tri izblijedjele haljine i opranu posteljinu. Milunka Savić mjesečno dobiva 34.710 dinara mirovine, 17.000 dinara invalidnine i 1000 dinara kao nositelj Karađorđeve zvijezde. Bolesna kći je dobivala novčanu socijalnu pomoć, ali joj je prije nekoliko godina ta pomoć ukinuta.
‘Nama dvjema je dovoljno. Ponekad pretekne, a ponekad usfali. Nikad za jelo nisam mnogo marila, ali bi moglo biti bolje. Dovoljno nam je za krumpir i grah, a kad netko dođe, uvijek nam nešto donese, bilo jabuke ili kavu. Glavno da nismo gladne. Pomagale su mi kćeri, ali one imaju djecu, a novca malo. Prije nekoliko dana dolazio mi je zet, pa pita: ‘Bih li ti trebao kako pomoći?’ A ja kažem: ‘Evo, preboji mi sobu.’ I sad smo razmjestili stvari, ali ne znam kad će doći.’
Šporet u predsoblju je hladan. Ne lože ga, jer Milunka i Zorka uglavnom jedu suhu hranu.
‘Jabuke i kruh, ili šljive i kruh”, kaže Milunka.
Za te tri prostorije u oronuloj kući i drveni zahod u dvorištu Milunka plaća 52.000 dinara godišnje. Ispred kuće nema ulice, nego samo ugažena staza. Predviđeno je da tuda prođe moderan put, a onda će rušiti i Milunkinu kuću. Dvorište je zasađeno cvijećem i uredno okopano. Zorka stalno nešto čisti i pere.
‘Poručili su neki ljudi da će doći, pa moram urediti kuću’, kaže Zorka. ‘Pogledaj, mama, kako sam lijepo oprala sve krpare. Sad ti je sve čisto.’
Milunka i Zorka žive sasvim odvojene od svijeta: bez novina, jer Milunka ne vidi čitati, a Zorka je nepismena.”
Milunka Savić umrla je 5. listopada 1973.