Mrzim toplotu. Ovih dana sanjam da sam na otocima Svalbard sjeverno od Norveške, na pola puta do Sjevernog pola. Ali pošto sam zaglavio kući, sve što mogu je uključiti klima uređaj i čitati… o toplotnom valu i globalnom zatopljenju, naravno.
A to je velika tema za čitati o njoj. Temperature iznad 50C više nisu neke vijesti, redovno se mjere u polumjesecu od Emirata do južnog Irana, u dijelovima Indije, u Dolini smrti, a sada saznajemo da je budućnost mnogo mračnija i da ne prijete samo pustinjskim područjima. U Vijetnamu su zbog nepodnošljive vrućine mnogi farmeri odlučili spavati preko dana, a raditi noću.
Najnaseljenija regija u svijetu – sjeverna kineska ravnica od Pekinga do Šangaja, u kojoj se proizvodi hrana i gusto je naseljena – postat će neuvjetna za život ako se nastavi globalno zatopljenje.
Uzrok će biti smrtonosna kombinacija toplote i vlažnosti izmjerena kao temperatura “vlažne kugle” (WBT). Kada WBT dostigne 35C, ljudsko tijelo se ne može ohladiti znojenjem, a čak i ljudi u dobroj tjelesnoj formi, sjedeći u hladu, umiru u roku od šest sati.
Pa šta se događa?
Postajemo sve više svjesni krajnje neizvjesnosti našeg opstanka: razarajući zemljotres, veliki asteroid koji udara Zemlju, smrtonosni toplotni val, i sve je gotovo.
Gilbert Keith Chesterton je napisao: “Odnesite natprirodno i ono što vam je preostalo je neprirodno”.
Trebali bismo potvrditi ovu izjavu, ali u suprotnom smislu, ne u kojem je namjeravao Chesterton: treba prihvatiti da je priroda “neprirodna”, ekscentrična predstava nasumičnih poremećaja bez unutrašnjeg sklada. Ali se toga događa više, mnogo više.
Zbog globalnog zatopljavanja postajemo svjesni da smo mi, uz svu našu duhovnu i praktičnu aktivnost, na najosnovnijem nivou, samo još jedna živa vrsta na planeti Zemlji. Naš opstanak zavisi od određenih prirodnih parametara koje automatski uzimamo zdravo za gotovo.
Lekcija globalnog zatopljavanja jeste da je sloboda čovječanstva bila moguća jedino uz pozadinu stabilnih prirodnih parametara života na zemlji (temperatura, sastav zraka, dovoljna opskrba vodom i energijom, i tako dalje): ljudi mogu “činiti što žele” u onoj mjeri u kojoj ostanu marginalni, tako da ozbiljno ne uzbune te parametre života.
Budući da naša sloboda da rastemo kao vrsta počinje utjecati na svijet, odgovor prirode onda ograničava našu slobodu. “Priroda” samo po sebi postaje društvena kategorija.
Znanost i tehnologija danas više ne ciljaju samo na razumijevanje i reprodukciju prirodnih procesa, već i na stvaranje novih oblika života koji će nas iznenaditi; cilj više nije samo dominirati prirodom (kakva jeste), već stvoriti nešto novo, veće, jače od obične prirode, uključujući i sebe.
Ovdje je primjer opsesija umjetnom inteligencijom, koja ima za cilj stvaranje mozga jačeg od ljudskog. San kojim se vode tehnološka dostignuća je pokretanje procesa bez povratka, procesa koji bi eksponencijalno reproducirao sam sebe i nastavio samostalno.
Prema tome, pojam “druge prirode” je danas relevantniji nego ikada, u oba njegova glavna značenja. U prvom, doslovnom, kao vještački proizvedena nova priroda: čudovišta prirode, deformirane krave i drveće, ili – pozitivniji san – genetski manipulirani organizmi, “poboljšani” u pravcu koji nam odgovara.
Potom “druga priroda” u standardnijem smislu autonomizacije rezultata naše vlastite djelatnosti: način na koji nas naša djela obmanjuju sa njihovim posljedicama, način na koji stvaraju čudovište s vlastitim životom.
Upravo ovaj užas nepredvidivih rezultata naših vlastitih radnji izaziva šok i strah, a ne moć prirode nad kojom nemamo kontrolu.
Proces koji ugrožava nestanak kontrole više nije samo društveni proces ekonomskog i političkog razvoja, već i sami novi oblici prirodnih procesa, od nuklearne katastrofe do globalnog zatopljenja i nepredviđenih posljedica biogenetskih manipulacija.
Možemo li uopće zamisliti šta može biti nepredvidiv rezultat nanotehnoloških eksperimenata: novi oblici života koji se poput raka reproduciraju van svake kontrole?
Stoga ulazimo u novu fazu u kojoj je samo priroda koja se “pretvara u dim” (prema riječima Marxovog Komunističkog manifesta): glavna posljedica ovih znanstvenih otkrića u biogenetici je kraj prirode.
Ovo nas primorava da damo neočekivani smisao Freudovom djelu Unbehagen in der Kultur – nezadovoljstvo, nelagoda u kulturi.
S najnovijim razvojem, nezadovoljstvo se premješta sa kulture na samu prirodu: priroda više nije “prirodna”, pouzdana “čvrsta” pozadina naših života.
Sada se pojavljuje kao krhki mehanizam koji u svakom trenutku može eksplodirati u katastrofalnom pravcu.
Razmišljajući o toplotnim valovima i gubeći se u teorijskim spekulacijama, na kraju sam zaboravio na mizernu stvarnost nepodnošljive toplote.
Ukratko, uhvatio sam se u zamku onoga što je Freud nazvao fetišističkim odbacivanjem: ja znam vrlo dobro (koliko je ozbiljna opasnost), ali ipak je ne mogu shvatiti sasvim ozbiljno, u biti i ne vjerujem da se to može dogoditi.
Možda nas, nažalost, samo šok stvarne katastrofe može probuditi. A onda ćemo postati svjesni apsurda borbi između naših nacija država, igara Amerike na prvom mjestu i Brexita, kada se naš čitav svijet polahko raspada, a samo nam veliki kolektivni napori mogu dati nadu.