Poskupljuje gorivo!? Ta vijest u Hrvatskoj ne bi proizvela ni šamar, ali Pariz je zbog toga danima nalikovao na Damask. Sukobi policije i prosvjednika, stotine privedenih, devastirani spomenici i gusti dim koji se izvijao u nebo vodili su prema pitanju klizi li to Francuska u građanski ili klasni rat. U Londonu, Berlinu, Oslu ili Stockholmu nema ovakvih prizora, o Hrvatskoj da se i ne govori.Kako kaže novinar HRT-a Hrvoje Zovko, Francuzi prosvjeduju na ulicama a Hrvati na Facebooku; u Hrvatskoj bi zbog poskupljenja goriva bila formirana Facebook grupa “Recimo ne poskupljenju benzina”, na njoj bi retoričke zube naoštrila omanja grupica građana i na tome bi sve stalo, no u Francuskoj je izbila revolucija žutih prsluka.
Relacija je otprilike onakva kakvu je Marx sredinom pretprošlog stoljeća koristio opisujući razlike Nijemaca i Francuza – Nijemci dižu revolucije u duhu, spekulativno, kao filozofi, a temperamentni Francuzi izvode ih u životu. Francuska revolucija, građanski rat, bio je jedva malo manje krvav od Oktobarske revolucije. U Francuskoj je i 1968. bila gadna, prožeta masovnim nasiljem, ali nije bilo mrtvih. Kao ni sad. A kako god čudno zvučalo – socijalne i ekonomske razlike i napetosti u Francuskoj su, kako proizlazi iz svjedočenja Hrvata koji tamo žive, dramatičnije nego kod nas. Uza sve im, naime, treba pridodati i rasni moment.
“Kriza je počela ranih 90-ih pa su se tad izvukli. Cijelo se vrijeme priča da su reforme neophodne, prije svega reforme državne uprave, ali to nikom nije uspjelo. (To nije mogao ni De Gaulle). Vrhunac krize bio je 2008., no država je tad pokrila gubitke banaka, a menadžeri se povukli s vrtoglavim zlatnim padobranima… Na kraju nitko od ključnih ljudi nije odgovarao jer su imali političku zaštitu. Nicolas Sarkozy je ostavio svinjac, pogodovao je poslodavcima. Zaštita radnika se smanjila, povećao broj radnih sati. Srednja je klasa polako ali sigurno propadala”, kaže nam Zagrepčanka koja je u Parizu živjela dva desetljeća.
O razmjerima propadanja govore podaci: plaće se nisu povećale u zadnjih deset godina, troškovi života su porasli, kupovna moć srednje klase je u tih 10 godina pala za oko 10 posto.
“Tijekom velike krize 2008. puno je ljudi propalo”, nastavlja naša sugovornica, “mali i srednji poduzetnici su nastradali, konstantno se zatvaraju pekarnice, mesnice i obrti tog tipa. Prosječna plaća je oko 1500 eura, znači obitelj s dvoje djece ima oko 3000 eura. S takvim prihodom nemaju pravo na pomoć, a s tim novcem vrlo je teško preživjeti mjesec. Srednja klasa više si ne može priuštiti godišnji odmor, odlaske u kino i sl. Naime, Francuzi su – i tu je važna razlika u odnosu na naše stanje – vrlo rijetko vlasnici nekretnina. Neki ih porezi kolju.”
“Bračni partneri su”, nastavlja naša sugovornica, “u boljoj poziciji od djece, ali ako je nasljedstvo veće od 80.000 eura, plaćaju skoro 50 posto poreza! To je krucijalna razlika. Stan u Parizu, čak i uz zaštićenu najamninu, obitelj s 4 člana plaća više od 1000 eura u relativno lošem kvartu. Režije u Francuskoj još su jeftinije nego kod nas iako su rasle oko 20% u zadnje tri godine. Hollande je uveo porez na bogatstvo, ISF, pokušao je provesti reforme državne uprave, ali nije imao kapaciteta za takvo nešto. Nakon njega dolazi Macron i ukida ISF kako veliki kapital ne bi otišao iz zemlje, premda su glavni kapitalisti ostali pod pritiskom javnosti. Manu obećava da će kapitalisti ta sredstva uložiti u zapošljavanje. BDP raste, srednja klasa propada i dalje. Napravio je pakt sa sindikatima, ne dira državnu upravu, daje državne poticaje velikom kapitalu, kao što je bilo s Agrokorom. I na tome sve puca. Gorivo je bilo samo okidač… ”
Anton Divić s marsejskog sveučilišta na Facebooku je dao zgodan opis geneze bunta, koji ima dublje korijene. Postoje, naime, dvije Francuske – jedna uglavnom bijela, otmjena, bogata, koja postaje sve bogatija, i druga, koja siromaši i često je imigrantska.
“Petog studenog u 9 sati, neka dva tjedna prije početka pobune žutih prsluka protiv Macronove neoliberalne politike, u centru Marseillea došlo je do spontanog urušavanja tri stambene četverokatnice. Dvije zgrade su se srušile u roku od nekoliko sekundi, treća je srušena nekoliko sati kasnije jer je predstavljala opasnost. Osam ljudi poginulo je u svojim krevetima, u agoniji kakvu teško možemo zamisliti”, piše Divić.
“Jedna od zgrada bila je u gradskom vlasništvu. Reakcija gradskih vlasti, onih koje su svojom nebrigom dopustile da dođe do ovog užasa, bila je mlaka ili nikakva. Ulica u kojoj se ova drama odvila, Rue d’Aubagne, nastanjena je većinom imigrantima i stanovnicima afričkog podrijetla. Jako živa i živopisna ulica, kojom sam u zadnjih par godina prošao bezbroj puta, dio je jednog od mnogih marsejskih radničkih kvartova u centru grada koji gradskim vlastima predstavljaju ogroman trn u oku. Jer, jebiga, svako mjesto u kojem ljudi nesmetano žive svoj život predstavlja neiskorištenu investiciju i propalu priliku za gradnju hotela i Zara trgovina… ”
Na zadnjem u nizu prosvjeda, nastavlja isti autor, za pravo na dostojanstven smještaj, ali i kontra policijskog nasilja, sudjelovalo je 15-ak tisuća ljudi. Na pokoji projektil CRS-kornjače odgovorile su jurišanjem na povorku i ispucavanjem rijeka suzavaca, što je bilo dočekano otporom i gradnjom barikada na glavnim gradskim ulicama. Kulminiralo je paljenjem božićnog sajma, policijskog auta, pljačkanjem trgovina, i smrću jedne 80-godišnjakinje koja je u svom stanu preminula od posljedica suzavca.
Dvadesetak prosvjednika, u medijima prozvani “razbijačima” (“casseurs”, termin koji francuski mediji jako vole koristiti), uhićeni su, a većina u vrlo kratkom postupku osuđena na zatvorske kazne do dvije godine. Uzroci su, međutim, mnogo dublji i proizlaze iz neliberalne politike “predsjednika bogatih” Macrona, koji od početka svog mandata ne prestaje udarati na standard najsiromašnijih slojeva francuskog društva u korist onih najbogatijih.
Ono što puno ljudi smatra “pravim nasiljem”, puno većim od nekoliko zapaljenih auta u bogataškim kvartovima, politika je koja je dovela do toga da devet milijuna ljudi živi ispod praga siromaštva, 200.000 bez krova nad glavom, dok se korporacijama opraštaju dugovi i porezi u visini od 80 milijardi eura, a razlika između bogatih i siromašnih drastično raste. Zvuči poznato? Da, zvuči poznato, mogli bismo odgovoriti Diviću. Pitanje je, uostalom, bilo sasvim retoričko.
“Ne bi trebalo protestirati protiv poskupljenja goriva”, odgovara naša sugovornica, bivša stanovnica Pariza, pa objašnjava:
“Trebamo zahtijevati bolji javni transport, bolju željezničku povezanost, više biciklističkih staza…. Tako nekako je glasio post moje prijateljice od neki dan. Apsolutno se slažem da povod demonstracijama žutih prsluka nije ispravan. Štrajk se, međutim, pretvorio u borbu potplaćenih i nezadovoljnih. Za prava se treba boriti, nije Francuska bez razloga zemlja s pristojnim socijalnim uvjetima. Negdje se netko zgražao da šta se ima buniti obitelj s dva auta. Prvo, oni voze stare jeftine aute, a ako ne žive uz prugu, jedino autom mogu do posla. Pravosuđe funkcionira, administracija je silno zapetljana, ali si kroz nju zaštićen. Penzije su jako loše, ali imaju različite pogodnosti. Kvaliteta bolničkih usluga, hrane, polako pada, ali sve je to još znanstvena fantastika za naše uvjete. Liječenje je fenomenalno. Kronične i fatalne bolesti su pokrivene 100%, zubari skupi. Lijekovi besplatni ili jeftini i dostupni. Škole puno bolje od naših, ali i oni pucaju. Prosvjedima su se pridružili učenici. Nikako da privedu kraju obrazovnu reformu, koja je k tome i loša. ”
Treba li prosvjedovati? O tome, dakako, svatko mora donijeti vlastiti sud; odluka o tome ovisi i o socijalnoj poziciji, pojedinca i mase, odnosima bogatih i siromašnih, perspektivama, i tako dalje.
Kako god bilo, Macron je poruku shvatio – čini se da će Francuska ipak usvojiti zahtjeve prosvjednika. Neki će zbog toga odležati koju godinu u zatvoru, ali će drugi imati jeftinije gorivo. No bez žrtve ne bi bilo ničeg. Moć se širi u prostoru sve dok ne naiđe na neku drugu, suprotnu, veću moć. Drukčije ne ide.
Boris Rašeta