U svom eseju objavljenom na Al Jazeeri, Esad Širbegović, pisac i analitičar iz Ciriha, upozorava da Evropa klizi prema novom genocidu. Kroz poricanje genocida u Srebrenici, relativizaciju Holokausta i šutnju o dešavanjima u Gazi, Evropa, kako tvrdi, normalizira genocidno nasilje. Širbegović kao ključni primjer navodi nedavni nastup austrijskog nobelovca Petera Handkea na ORF-u, gdje je ovaj koristio izraz Brudermord – bratoubistvo – da bi opisao Srebrenicu, negirajući da se radilo o genocidu. Autor tvrdi da ovakva retorika ne samo što umanjuje zločin, nego i služi kao mehanizam da Njemačka i Austrija reinterpretiraju vlastitu odgovornost za Holokaust.
U nastavku, Širbegović prenosi tezu da evropska šutnja pred izraelskim djelovanjem u Gazi nije puka pasivnost, već nastavak logike poricanja, priprema terena za novi genocid. Iako se tekst bavi globalno važnim temama, iz njega izbiva nešto još važnije: domaća istina koju autor ne želi da vidi – Grabovica.
Šta je bila Grabovica?
U noći 8. na 9. septembra 1993., vojnici Armije RBiH, konkretno pripadnici Zulfikarove jedinice, upali su u hrvatsko selo Grabovicu, gdje su ubili 33 civila: žene, djecu i starce. Najmlađa žrtva imala je četiri godine. Ubijeni su samo zato što su bili Hrvati. Nije bilo borbi, nije bilo vojnog otpora – samo hladno, etnički motivirano čišćenje.
Zločin je registriran, poznat, dokumentiran. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osudio je pojedine zapovjednike zbog nesprječavanja zločina. Ali – nije podignuta optužnica za genocid.
No ako koristimo iste moralne i političke standarde koje Širbegović primjenjuje na Gazu – onda je Grabovica genocid. Sustavno ubijanje civila jedne etničke grupe s ciljem da se zastraši, potisne, izbriše njihovo prisustvo – sve to Grabovica ima. I još nešto što Gaza možda nema: zločin je bio direktan, bez ikakvog vojno-političkog opravdanja.
Zašto Grabovica ne postoji u Širbegovićevoj slici svijeta?
Odgovor je neugodan, ali jednostavan: jer su žrtve Hrvati, a počinitelji Bošnjaci. U narativu koji dijeli svijet na čiste i nečiste, na kolonizirane muslimane i cinične evropske sile, nema mjesta za složenost. Priznati Grabovicu značilo bi priznati da i žrtva može biti zločinac. A to ruši političku moralnost cijelog teksta.
Gaza da, Grabovica ne?
Širbegović tvrdi da se u Gazi odvija genocid. Iako za to još nema presude, on se ne ustručava koristiti tu riječ. Ubistva civila, etnička motivacija, šutnja svijeta – sve su to elementi koje on vidi kao znak genocida. S druge strane, Grabovica, koja sadrži iste (ili jasnije) elemente – prešućena je. Jer ne odgovara narativu.
To je dvostruki standard.
Ako je kriterij za genocid: etnički motivirano ubijanje civila od strane državne sile, onda Grabovica to jest. Ako čekamo pravne presude, onda Gaza nije. Ne može i jedno i drugo – osim ako nismo ideološki pristrani.
Ivan Ivanji i moralna nelagoda
Zanimljivo je i to što autor ne komentira izjavu Ivana Ivanjija, preživjelog logoraša iz Auschwitza, koji je javno rekao da ga vrijeđa korištenje termina genocid za Srebrenicu, jer smatra da to umanjuje ono što su prošli Jevreji. Iako je ta tvrdnja sporna i pogrešna s pravnog stajališta, ona dolazi iz ličnog iskustva i ima određenu težinu. Ali za Širbegovića – Ivanji nije politički koristan. Ne uklapa se ni kao saveznik ni kao protivnik. Zato ga zaobilazi.
Grabovica je genocid koji se ne računa jer su žrtve Hrvati. Zato je nema u tekstovima onih koji se najglasnije bore protiv negiranja genocida. Jer njihova savjest je selektivna, a empatija uvjetovana etničkim kodom. Širbegović ne vidi Grabovicu jer bi morao vidjeti i nešto drugo: da nema naroda koji je samo žrtva, niti naroda koji je samo zločinac.
Ako ćemo braniti sjećanje i istinu, moramo to činiti dosljedno. U protivnom – činimo istu onu nepravdu koju pokušavamo osuditi.
Ivan Urkov l POSKOK
wpDiscuz
