Mislili smo da je prošlo vrijeme kada će bar zrelomisleći ljudi prestati u javnost plasirati nedozrele misli. Utoliko je nevjerojatnije da uvaženi novinar Darko Pavičić, koji je napisao toliko zrelomislećih tekstova, dopusti sebi objaviti članak naslova i sadržaja „Odlikujući kardinala Kuharića Pantovčak se upucava Crkvi“.
Contra factum non argumentum. Pa pođimo od činjenice da je još u povodu 15. obljetnice Tuđmanove smrti predsjednik Foruma hrvatske sloge i Udruge pravnika Vukovar 1991. Zoran Šangut bio uputio Hrvatskome saboru prijedlog za ustanovljenje odlikovanja koje će nositi ime prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. To je kasnije predložio i Hrvatski generalski zbor. Kako to nije tada bilo učinjeno, valjalo je čekati novu prigodu, nadnevak koji će biti prikladan tomu. A to 20. obljetnica smrti predsjednika Tuđmana nedvojbeno jest.
Predsjednica Republike najavila je u povodu obljetnice rođenja predsjednika Tuđmana 14. svibnja ove godine u njegovu rodnom Velikom Trgovišću ustanovljenje takvoga odlikovanja te je u lipnju ove godine uputila inicijativu Vladi za donošenje potrebnih zakonskih izmjena kojima bi se to omogućilo. Vlada je u listopadu pokrenula postupak izmjena Zakona o odlikovanjima i priznanjima, a Hrvatski sabor ih je izglasao. Činjenica što se sve to događa u godini predsjedničkih izbora i činjenica da obljetnica Tuđmanove smrti pada u vrijeme predsjedničke kampanje nemaju nikakve veze sa smislom, sadržajem i značenjem spomenute inicijative, kojom se dr. Franjo Tuđman na najvišoj simboličkoj razini svrstava u red povijesno zaslužnih hrvatskih državnih poglavara. Odluka o odlikovanju nije dakle mogla biti donesena ni prije, ni poslije 10. prosinca ove godine – nadnevka 20. obljetnice Tuđmanove smrti, jer bi sve drugo, s državničkog i povijesnog aspekta, bilo deplasirano.
A zašto je odlikovan kardinal Franjo Kuharić? To je zapravo retoričko pitanje. Tko bi drugi od Hrvata više zaslužio da bude prvi odlikovan Veleredom predsjednika Franje Tuđmana? Ima li Darko Pavičić bolju ideju? Kuharićevo ime pojavilo se u tome smislu mnogo ranije od donesene Odluke i nitko je, koliko nam je poznato, nije sporio. Zašto je on sada spori, iako i sam naglašava da Franjo Kuharić nije sporio Tuđmanove zasluge kad se i nije u svemu s njime složio (kao ni Tuđman Kuharićeve) i da mu je prije smrti podijelio sakramente, te, dodajemo, biranim riječima oprostio se od njega na zadušnici u Katedrali? Nota bene, Franjo Kuharić i Franjo Tuđman nisu bili antipodi, nego su, svaki s pozicije svojih ovlasti i autoriteta vodili hrvatski (i) vjernički narod. Darko Pavičić dobro zna da je Franjo Tuđman u vjeri nalazio utočište i snagu za svoje državničko djelovanje, kao što zna i to kako nitko više od Kuharića nije pripremao hrvatski narod za vrijeme slobode i upućivao ga u Kristov nauk praštanja i ljubavi prema neprijatelju. A koliko je to bilo važno u Domovinskom ratu, ne treba objašnjavati. O kakvom se onda „upucavanju“ može govoriti?
Stoga na njegovo naizgled simpatično pitanje na Kuharićeva usta „A zakaj baš ja?“ treba odgovoriti: „Hvala, sa zahvalnošću primam!“ – jer je to jedino logično i pravedno. Nije li naposljetku izraz kršćanske poniznosti primiti priznanje od drugih koji su u nama prepoznali dobro? Inače bismo i raj Bogu morali odbiti, kaj ne?
Samo, eto, treba zahvalnost znati prepoznati. Izbori će proći, svatko može navijati za koga hoće, no treba se držati činjenica i imati poštovanja.
wpDiscuz