Prevrtljivost države doista je opasna kada se radi o Kosovu koje je postalo (zbog iste) albansko.
Izlazak Srba, to jest podrška Republike Srbije izlasku Srba na kosovske izbore, predviđene za 3.novembar ove godine, jedna je od tri bitne stavke na temelju kojih će EU ocjenjivati spremnost Republike Srbije da u konkretnim slučajevima o kojima se pregovaralo – bude konstruktivna. Drugim riječima, Srbija ovaj put mora na neki način uvjeriti Srbe (s naglaskom na Sever) da izađu na te izbore.Tako smo obećali našim europskim partnerima u ovom poslu.
Piše: Ana Radmilović za Balkanmagazin
Uvjeravanje i ucjenjivanje
Umjesto zgražanja nad pojedinim sudionicima u ovom uvjeravanju, koje više liči na ucjenjivanje Srba na Sjeveru (mislim da se svatko tko se ikada bavio ovom temom sreo s razmišljanjima i osudama i etiketiranjima ljudi koji su na te izbore izlazili 2009, upravo od strane ovih koji sada agituju; ništa novo, agitatori bili – agitatori ostali), pokušaću objasniti zašto se bojim da će Srbi na Kosovu loše proći nakon ove priče.
Prva i najvažnija činjenica, kako god to zvučalo, jeste ta da Srbi, za razliku od druge strane – ovdje Albanaca – nisu plemenski ustrojeni i da ih je nemoguće utjerati u jedan tor, to jest uvjeriti ih da svi treba ili bojkotuju neke izbore ili da se svi na njima pojave. Tako nešto kod Srba nije bilo izvedivo ni pred Boj na Kosovu i – pokušaću da ne skliznem u rasizam – to pokazuje jednu razvijenost, svijest pojedinca o tome da on nije dužan ići kud i stado, što će reći da ta poslovična srpski nesloga ne znači samo svađalački duh i gramzivost i nesabornost, nego znači i jednu civilizacijsku tekovinu, koja odluku, na kraju, ipak prepušta pojedincu, a ne plemenu. To je, razumije se, lijepa civilizacijska stanica – ali ne kada je vlak stao na ovoj stanici i boga pitaj kakav će ga ludi skretničar, i gdje, nakon ovoga usmjeravati.
Koliko god tanki ili nespretno sročeni bili argumenti onih Srba s Kosova koji ne žele da se odazovu na poziv nijedne od dvije države od kojih ovise – oni danas upravo dokazuju tu civilizacijsku tekovinu gdje ja mogu reći:
“Nek država traži od mene da radim što god hoće, ja neću”. Sve dok se ne radi o kaznenom dijelu, a to već nije stvar države, nego onoga što bi trebalo da je iznad nje. Osim u totalitarnim društvima. A država uvijek pokušava biti i taj sud viši od nje, i da zaposjedne pravo više i čak od tog, zapisanog.Naravno, kao i sada – kada ona sama polako klizi u polje izvan zakona jer se služi ucjenama. To zvuči u ovom konkretnom slučaju ovako:
“Tko propagira neizlazak Srba na kosovske izbore – taj ne sluša državu, dakle taj je njezin neprijatelj, dakle taj je kriminalac”.
PAMETNIJI uskače U NOVE VOZOVE
Kod naroda gdje postoje i samosvjesni pojedinci to teško prolazi i mnoge su se mučne stvari događale.Bilo je inadžija koji su uzvikivali “Živio drug Staljin”, pa su to uzvikivanje platili glavom. Bilo je, ne baš davne 2009. godine, onih Srba s Kosova koji su južno od Ibra rekli: “U redu – uzimam kosovsko državljanstvo, glasam na kosovskim izborima, sjedim u kosovskom parlamentu”. Država Srbija ih je na ovaj ili onaj način, izravno, neizravno, prostački, uvijeno … nazivala izdajnicima i plaćenicima. Sada država Srbija ćuti o tome. Bili su to drugi dani, netko drugi je bio na vlasti, naši dragi Srbi s Kosova o kojima mnogo brinemo, nisu shvatili da se vremena mijenjaju. I da pametni, brže bolje, uskaču u nove vlakove.
Nedosljednost države čija se politika mijenja od vlasti do vlasti, prema ambicijama jednih ili drugih pojedinaca, bit će i ovaj, kao mnogo puta do sada, od velike pomoći Albancima. Moglo je da se radi o bilo kojem drugom, mi uporno ponavljamo istu stvar. Kada su kosovski Albanci u pitanju, ta “ista stvar” koja se zove prevrtljivost i nedovoljna jasnoća politike koja ne ume da samu sebe da objasni onima od kojih nešto hoće (ovdje – Srbima sa Kosova, uglavnom sa Sjevera); dakle ta prevrtljivost države zaista je opasna kada se radi o Kosovu koje je postalo (zbog iste) albansko.
Imamo, dakle, već u startu dva velika problema dok vodimo bitku da što više Srba s Kosova izađe na kosovske izbore. Prvi, navedeni, jeste naša civilizacijska ljestvica gdje ja mogu reći da volim Staljina i da baš neću (ili hoću) da izlazim na nekakve kosovske izbore, jer (ne) smatram Kosovo državom. Drugi je prevrtljivost i nedovoljna jasnoća državne politike koja mi prvo nije objasnila zašto da ne izađem na izbore jedne paradržave, a sada me uvjerava da na njih moram izaći. Samo u plemenskom ili totalitarnom društvu se može tako voditi jedna nacionalna politika.
BRANE SE OD JEDNE SILE
I što će se dogoditi? Na kosovske izbore će (posebno na Sjeveru) izaći kao kandidati neki ljudi za koje nitko nije čuo, ili je čuo, ali ti nemaju nikakav kredibilitet. Malo tko će uopće htjeti glasa za takve predstavnike. Priština će, nakon male izlaznosti a s punim pravom – iz sporazuma koji podrazumijeva i izbore – postaviti svoje kandidate. I tko će onda predstavljati vlast na Sjeveru? Nikogovići, nemam drugu riječ, koji neće imati autoritet, ali će imati moć.
Koferi u kućama i stanovima Srba sa Sjevera odavno su spakirani. Predugo smo ih lagali da će biti podjele Kosova, pa da će oni biti i ostati dio Srbije, pa da je važno da ne budu izdajnici i da ne priznaju kvazidržavu Kosovo … Predugo, da bismo sada preko noći mogli im objasnimo da nismo tako mislili, nego smo morali lažemo – jer drugačije ne umijemo da vodimo zemlju. I predugo da bi se u njima stvorio inat koji kod Srba s Juga već uveliko postoji, inat da baš eto namjerno neće pa neće da odu s Kosova; ali neće propustiti nijednu priliku da ukažu na nepravdu nad Srbima; neregularnosti rada Euleksa ili Kfroa; da svoje “predstavnike” nazivaju janičarima. Ali da su sve vrijeme svjesni činjenice da je granica Merdare jedan Berlinski zid između Srbije i Kosova, da su ih pokrali i jedni i drugi nekakvim zamjenama tablica na toj granici, da su od Srbije odavno odbačeni i proglašeni za izdajnike. Da ih u Nišu i Kraljevu nazivaju Šiptarima. Gorka istina, ali istina.
I kako sada netko misli da će se Srbi sa Sjevera koje smo podržavali u patriotizmu da bismo ih na kraju navukli na tanak led i proglasili kriminalcima, kako taj netko misli da će se oni sada preko noći navići na ovu “novu realnost”? I tko im je uopće objasnio, razgovijetno i jasno, kakva je ta realnost koja ih čeka – dok mnogi od njih još uvijek ne shvaćaju da most na Ibru više nije granica između njihovog srpskog sjevera i kosovskog, šiptarskog juga?
Da se ne lažemo, pričali su. Slutili. Znali. Prije godinu, dvije, tri, četiri … možda odmah po samoproglašenja kosovske neovisnosti. Javno, naravno, nisu smjeli govoriti. Onima koji su govorili bila su paljena kola, bilo je ruiniranja objekata, hotela i svačega je bilo. I oni koji su to radili, to jest naručivali to nasilje (oni koji su to radili nisu imali pojma), također su znali što će biti na kraju. Jedino što nisu znali kada će do tog kraja doći. Sada znaju, ne djeluju spremno da brane svoje: “Ne”, nisu dovoljno radili na argumentaciji, nemaju najbolje odnose s medijima, ne znaju kako da objasne zašto to: ne na kosovske izbore. I nisu krivi, pa čak ni za nasilje. Nisu maloljetni i nisam ja tu da ih aboliram, ali da su bili pujdani od strane države – jesu. I to mnogo. I to se vodilo kao lojalnost. Sada im se smijemo, oni ništa ne razumiju, oni dolaze u Beograd kao blesavi, čekaju ispred zgrade vlade, oni su umislili da su nekakav faktor.
(Da se netko ne bi pitao kako su to znali a nisu znali – podsjetit na nadu. Ne samo da umire posljednja nego je i osjećanje koje čovjeku dopušta da produžava agoniju, ne poduzimajući ništa. Ne pričam o drugoj po važnosti kršćanskoj kategoriji, pričam o samozavaravanju.)
Naravno, nije do njih. Brane se od jedne sile zastarjelim, krupnim riječima, brane se staromodno, kao neko ko je zatečen. I malo ih je. Nije do njih, ne koče oni (niti imaju snagu i moć) nikakve procese i nikakve stabilizacije, ne koče ništa. Samo služe za to da država Srbija, spomoću oštrih odgovora i šamara koje daje njima, dokazuje svoju lojalnost sili. I država Srbija to radi revno iu začudnom jednoglasju. Nek je Bog na pomoći svakom građaninu koji živi u takvoj državi, zanimalo ga Kosovo ili ne – neka mu Kosovo posluži kao primjer.