Zarije Seizović: Odluka Visokog predstavnika, doprinos pomirenju ili raspirivanju etno-resentimenata

Visoki predstavnik nadalje konstatuje da se, prema stavu Vijeća za provedbu mira (2015), „ratni zločini i zločini protiv čovječnosti počinjeni u toku oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini ne smiju zaboraviti ili poricati te da se u preambuli Ustava Bosne i Hercegovine, koja čini sastavni dio Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, izražava odlučnost da se osigura puno poštivanje međunarodnog humanitarnog prava. Visoki predstavnik, pozivajući se na pravomoćne presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i pravomoćne presude Odjela za ratne zločine Suda Bosne i Hercegovine, navodi kako smatra da „pomirenja ne može biti bez priznanja zločina i odgovornosti te da govor mržnje, veličanje ratnih zločinaca i revizionizam ili otvoreno negiranje genocida, zločinȃ protiv čovječnosti i ratnih zločina utvrđenih pravomoćnim sudskim odlukama ugrožavaju vladavinu prava i predstavljaju direktnu prepreku miru, pomirenju i izgradnji povjerenja i na kraju ugrožavaju izglede za sigurnu, mirnu budućnost Bosne i Hercegovine“.

Konačno, izražavajući zabrinutost zbog toga što istaknuti pojedinci i javne vlasti u Bosni i Hercegovini i dalje poriču da su akti genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina bili počinjeni tokom oružanog sukoba, što pojedinci i organi vlasti javno dovode u pitanje legitimitet presuda koje su donijeli Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju i Sud Bosne i Hercegovine i da pojedinci i organi vlasti slave ili veličaju osuđene ratne zločince, Visoki predstavnik ovom odlukom, koja će stupiti na snagu 8 dana po objavljivanju u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine, vrši izmjene i dopune KZBiH.

Sadržaj novih rješenja u KZ BIH 

U Krivičnom  zakonu Bosne i Hercegovine u članu 145a, iza stava (1), dodaju se novi stavovi od (2) do (6), koji glase: “(2) Ko javno podstrekne na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv skupine osoba ili člana skupine određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, ako takvo ponašanje ne predstavlja kazneno djelo iz stava (1) ovog člana, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

Dio koji je izazvao najviše reakcija je stav 3. koji propisuje da „[ko] javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravomoćnom presudom u skladu s Poveljom Međunarodnog vojnog suda pridruženom uz Londonski sporazum od 8. augusta 1945. ili Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog kaznenog suda ili suda u Bosni i Hercegovini, a usmjereno je protiv skupine osoba ili člana skupine određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, i to na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv takve skupine osoba ili člana takve skupine, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina“. Dalji stavovi preciziraju teže oblike (djelo izvršeno tako da se javnosti učini dostupnim zabranjeni sadržaj putem letaka, slika ili drugih materijala, inkriminira oblik djela izvršen na način kojim se može poremetiti javni red i mir ili je prijeteće, zlostavljajuće ili uvredljivo, propisujući strožu sankciju – najmanje tri godine zatvora.

Rukovodeći se i dešavanjima da su osuđeni ratni zločinci bivali odlikovani, da se javnim institucijama daju nazivi prema imenima osuđenih ratnih zločinaca, Visoki predstvnik inaugurisao je stav 6. koji normira situaciju kada neko „dodijeli priznanje, nagradu, spomenicu, bilo kakav podsjetnik ili bilo kakvu privilegiju ili slično osobi osuđenoj pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, ili imenuje javni objekt kao što su ulica, trg, park, most, institucija, ustanova, općina ili grad, naselje i naseljeno mjesto, ili slično, ili registrira naziv po ili prema osobi osuđenoj pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, ili na bilo koji način veliča osobu osuđenu pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin. I u ovom slučaju, propisana kazna je stroža kao i u prethodnom stavu istog člana.

Pravno-političke konsekvence odluke – stvarne i pravne zablude

Prije svega, treba navesti da Visoki predstavnik nije donio nikakav Zakon o zabrani negiranja genocida (kako se krivo predstavlja javnosti oba bh. entiteta, u svakom iz drugih razloga), nego je donio odluku o izmjenama i dopunama postojećeg KZ BiH, dodajući nove stavove u postojeći član. Kao što se i moglo očekivati, najviše pneslaganj i osporavanja validnosti ove odluke došlo je od političkog establišmenta Republike Srpske, u čemu je prednjačio srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik. Razloga za to ima mnogo. Najvažniji je taj da postoji pogrešna percepcija koja se godinama i u svekolikom neznanju običnih ljudi održava u životu, a to je pogrešno shvatanje koncepta individualne krivične odgovornosti. Naime, sve vrijeme, od kada je osuđen general Vojske Republike Srpske Radislav Krstić do danas, u srpskom narodu se smatra da je to presuda cijelom narodu, koji je, izvodi se zaključak, kolektivno kriv za zločin, konačno shvatajući da presuda pomenutom generalu i kasnije određenom broju ljudi iz iste etničke zajednice, predstavlja obilježje jednog naroda kao „genocidnog“. Neznano velikom broju nesuvislih izjava u tom smislu doprinose i izjave doskora političkih anonimusa a sada visokopozicioniranih političara susjedne Srbije koje su na fonu izjava političara iz Republike Srpske. Ovakvo shvatanje, naravno, nema uporišta niti u pravu ni u realnosti. Sud je, kao jedini nadležan organ, utvrdio individualnu krivičnu odgovornost određenih lica, imenom i prezimenom, određenih i matičnim brojem i nizom drugih oznaka i ta presuda nema nikakve veze sa etničkim korpusom kojem osuđeno lice pripada. Isto važi i za osuđenog Bošnjaka ili Hrvata. Identična, potpuno kriva percepcija odlikuje i političke elite i običan svijet u druge dvije etničke skupine u BiH. Prisjetimo se samo kad je, u to vrijeme predsjednica Republike Hrvatske, ljutito uskliknula kako ne priznaje presudu Haškog tribunala kojom su osuđeni neki od Hrvata iz Bosne (sic!). Ova izjava uništila je preostale mrvice ionako profanisane „državničke“ figure hrvatske predsjednice, a po sebi, ovakva izjava šefa države u svim civiliziranim zemljama predstavljala bi skandal bez presedana. Jednostavnim rječnikom rečeno – šef države ne priznaje odluku suda, čime dovodi u pitanje princip vladavine prava. Za nepovjerovati. Da ne pominjemo mnogobrojne istupe političara u sva tri naroda BiH, u kojima se osuđeni zločinci karakterišu nevinima ili čak „herojima nacije“.

Ove izmjene KZ BiH, pravno, izjednačavaju sve negatore bilo kojeg od ratnih zločina i u praktičnoj ravni znače da niti jedan Bošnjak, Hrvat ili Srbin, ne smije javno negirati navedene zločine, jer bi se time izložio krivičnom gonjenju i kazni. U izlivima bijesa prednjače (ili su možda jedini) političari i obični ljudi iz Republike Srpske jer ispravno razumiju da je genocid najteži oblik ratnih zločina, ali se, bez ikakvog logičkog i pravnog osnova, svi smatraju za njega odgovornim. Bošnjaci i Hrvati i njihove „političke elite“, ugodno uljuljkani u bar decenijsko medijsko bombardovanje kako će, navodno, biti donesen zakon o zabrani negiranja genocida, nisu smatrali da ih se to tiče, što je, naravno, pogrešno, jer takav zakon nije donesen, a nametnute izmjene se itekako tiču i Bošnjaka i Hrvata. Novo stanje sada im trebaju objasniti njihovi političari i mediji pod njihovom kontrolom i/li uticajem.

Epilog

Izmjene su nametnute neposredno pred odlazak Visokog predstavnika, pa ostavljaju gorak okus istinske snage njegova autoriteta – je li se bojao to učiniti ranije? Ili se rukovodio odlukama Vijeća za provedbu mira? Tražio povoljan politički trenutak? Ključno pitanje je da li izmjene doprinose pomirenju? Odgovor je, svakako i bezuslovno, ne, u praktičnoj ravni, dok u idealno-tipskoj, teorijskoj, u ozračju ispravno shvaćene namjere izgradnje boljih društava na Balkanu, ove izmjene bi doprinosile pomirenju. I pored ispravne intencije „međunarodnog zakonodavca“, istinsko i iskreno pomirenje se neće skoro desiti. Naprotiv – odluka samo produbljuje među-etnički politički jaz između, prije svega, Srba i Bošnjaka. Sasvim je jasno da se nikakvim nametnutim rješenjima ne može izmijeniti dominantan politički narativ i javni diskurs kojim se negira genocid i drugi ratni zločini, ali se može uticati na prevenciju i to represivnom dimenzijom – prijetnjom sankcijom. Isti ljudi koji su vodili rat, iste političke partije koje su vodile rat, ne mogu „voditi mir“ i to je jasno već 25 godina.

Za kraj navešćemo samo dva hipotetička primjera primjene nametnutih zakonskih rješenja. Prvi bi bio primjer nekog skupa demobilisanih boraca koji tvrde da je njihov vojskovođa ili saborac nevin. U tom slučaju, tužilaštvo bi imalo neoborive dokaza za podizanje optužnica za najmanje 200-300 ljudi. Drugi primjer je program elektronskog medija koji, pretpostavimo, negira ratne zločine. Hoće li krivično biti gonjen odgovorni urednik medija, hoće li medij snositi odgovornost za govor mržnje. Hoće li nadležni sud osuditi te ljude a prema optužnici nadležnog tužilaštva? Ako se to zaista bude dešavalo, i sud i tužilaštvo trebaju desetine novih tužilaca i sudija jer je potencijalni optuženi svaki građanin BiH.

Šta je rješenje? Samo novi ljudi, novi naraštaji političara (uz opravdanu sumnju u njihovu skorašnju pojavu na ekstremno toksičnoj bh. političkoj sceni) mogu iskreno doprinijeti primjeni mehanizama tranzicijske pravde, od kojih su, možda najvažniji, priznanje, izrazi iskrenog kajanja i prihvatanje sudskih presuda čiji sadržaj predstavlja krvlju ispisanu recentnu povijest Balkana. Bez svježe političke krvi, ustajala ratna krv nikada neće biti oprana rukama onoga ko iskreno vjeruje da se, u oružanom sukobu, ljudi dijele samo na „krive“ i „nevine“ te da je, u sferi krivičnog prava, svaka druga podjela artificijelna i neodrživa.

Zarije Seizović l buka.com