Divna smo zemlja. Topli ljudi. Ne moraš plaćati kartu u tramvaju. Imaš komad pizze za 10 kuna. Čisto čudo da nijedna kapljica iz tog emigrantskog vala koji traje već dvije godine nije poželjela ostati u Hrvatskoj. E pa, ne može više tako. Za ljubav je možda potrebno dvoje, ali tko bi to dočekao. Za deportaciju je dovoljan jedan. Sirijku Ulu Austrijanci su lansirali u Zagreb. Snađi se, djevojko!
Crnokosa cura, metar i šezdeset, 40 kila, sjedi na klupi na Zrinjevcu, pored nje plastična kutija s kolačima i gitara u plavoj futroli. Ula Assi. Prisiljena na Hrvatsku. Prisila koja se danas, sutra možda pretvori u ljubav. Nemam pojma. Trebalo bi pitati ekipu iz dogovorenih brakova kako to ide psihološki. Saznao sam da je deportirana kod nas i odmah mi je zaigralo srce. I mene su deportirali iz Nizozemske jednom davno. Skužili su da mi je istekla studentska viza, ali ne bi ni to da me nisu ćopili s malom pivom na javnoj površini. Ulin krimen je ipak nešto dublji. Nije ostala u Damasku koji su razorile bombe.
Studeni prošle godine. Ula s obitelji bježi iz Sirije preko Turske i Grčke. Spavali su posvuda, pokrali su ih za lovu pri prijevozu brodom, sjedili su u busu i po tjedan dana. Završila je u Innsbrucku. Osam mjeseci. Taman se zaljubila, našla posao i odlučila nastaviti studij kad im je austrijska policija rano ujutro upala na vrata i odvela nju i njezinu obitelj u zatvor. Nisu dobili nikakvu obavijest dva dana ranije, što je zakonska dužnost. ‘Bilo je vrlo ponižavajuće kako su nas tretirali. Uzeli su nam sve dokumente, putovnicu, novac i objasnili da ćemo ih dobiti nazad od hrvatske policije. Hrvatska policija je bila puno ljubaznija.’
Imigrantima nije padalo na pamet zadržavati se u Hrvatskoj. Nije da ostavljamo dojam uspješnog društva i mirišemo na perspektivu. Uostalom, kako mi je objasnila, svi žele ići tamo kamo već imaju rodbinu i prijatelje. Kod nas sve što mogu je živjeti u hotelu u Dugavama, dobiti besplatan prijevoz, zdravstveno i zabranu rada na godinu dana. Idealni deal. E da, Hrvatska ti širokogrudno daje mjesečni dohodak. 100 kuna. Ludnica.
Ovo je zemlja za posjet. Za odmor. Ne toliko za život i rad.
Kako smo se dogovorili unutar EU-a da ćemo pripustiti određenu kvotu ljudi u tu očiglednu hrvatsku bajku, tako se i Ula probudila jedno jutro u Zagrebu i pitala se sva ona egzistencijalna pitanja po kojima smo poznati. Gdje sad, što sad, kako dalje, čemu, zašto. Ništa metafizičko nije nam strano. ‘Okruženje u koje su nas smjestili je bilo zastrašujuće. Previše muškaraca, krađe, netko ti otvara vrata usred noći i šulja se okolo’, kaže mala crna Sirijka. Tražili su neki drugi smještaj. I napokon – bingo. Ejna iz Bosne sa stanom u Španskom uzela ih je pod svoj krov. Ula se pokušala osamostaliti i naći si sobu: ‘Imala sam nekoliko razgovora i kada bi saznali da sam iz Sirije, prestali bi se javljati na telefon.’ Najbolji smo. Srećom, udomila se u hostelu gdje volontira i kaže mi o Hrvatskoj sljedeće:
‘Ovo je zemlja za posjet. Za odmor. Ne toliko za život i rad. Srela sam puno ljudi svih generacija. Ili odlaze iz Hrvatske ili ostaju i rade za kikiriki. To nije život. Ne mislim da ste siromašna zemlja, ali moglo bi biti puno bolje od ovog. Zapravo, Hrvatska me podsjeća na Siriju prije rata. Ako si siromašan, ostat ćeš siromašan. Ako si povezan s ljudima na vlasti, bit će ti dobro. Puno poreza koji guše inicijativu. Ljudi generalno nisu previše sretni, ali guraju nekako. Vidim puno praznih prostora po centru. Nema nikog tko bi pogurao inicijative, oživio ih.’
U Austriji, veli Ula, postoji puno više poslova koje možeš raditi. Više specifičnih studija koje možeš završiti. Cura se bavi arhitekturom interijera. Htjela bi to proširiti kroz magisterij i doktorat. Ne vidi opciju za svoj stručan razvoj kod nas. Austrijanci, nastavlja, više vode računa o vremenu, o kvaliteti poslovanja, životnom stilu, hrani. Super za Austrijance, ali sad smo kod purgera i Sirijka ne želi izgubiti ni sekunde. Preneražena očajnim pričama nekih izbjeglica, snimit će dokumentarac o nekolicini ljudi iz Dugava. Kaže mi, stvarno trebaš otići tamo, tome je teško povjerovati.
Izbjeglištvo demoralizira ljude, to je totalni gubitak dragocjenog vremena
Izbjeglištvo je sve samo ne promjena životne lokacije. To je erozija ličnosti i, kako Ula efektno kaže – totalni gubitak vremena. Ima sada 26. Zadnje tri godine protekle su joj u čekanju: ‘Izgubila sam već toliko vremena umjesto da se bavim onim što me zanima. Dosta mi je. I znam da ću biti tretirana kao izbjeglica kamo god da dođem. Ljudi ne razumiju… Sirijski rat je umjetno stvoren. Ljudi koji su tamo živjeli nisu ni siromašni, ni neobrazovani, niti su beskućnici. I kada su bili prisiljeni doći u Europu bez ičega, to nije zato što smo životinje. Ponašaju se prema nama kao da nismo ljudi koji su prije imali život i zapali u neizdrživu situaciju.’
Europa postaje ksenofobna. A strah proizvodi agresiju. Uli nije jasno kako nitko ovdje nije ništa naučio iz recentne povijesti. Europa je već prošla kroz nacionalistički period i svi znamo kako je završilo, veli. Želi cura putovati, želi studirati, želi raditi. Svira bubnjeve i gitaru. Nedostaje joj Damask, njegova stara duša koja se više nikada neće vratiti. Iranci su pokupovali pola grada. Zemlja u kojoj je odrasla više ne postoji. Sve koje je je ikada poznavala ili su iselili ili su poginuli.
I onda za nagradu budeš deportiran u Hrvatsku. Kuži cura. Gdje ćeš se adekvatno pobrinuti o izbjeglicama kad ni sa svojima ne znaš što bi.
wpDiscuz