Published On: Čet, stu 22nd, 2018

ZAKON MEDIJSKI JAČEG: Sloboda govora u društvu jednakih i jednakijih

Pisati i govoriti o medijima u BiH je teži zadatak nego pisati o proteklom ratu. Pisati i govoriti o medijima, posebno sarajevskim, a ne biti dio niti jednog kruga ili grupice znači javni linč, osudu, presudu i prezir.

I sada mi u ušima odzvanja dobronamjerni savjet prijatelja koji mi je prije četiri godine rekao da i ne pokušavam otvoriti „Pandorinu kutiju sarajevskih medija“ jer će me „živu sahraniti“.

_______piše: Sanja Vlaisavljević l mediaonline.ba

Kao zagovornik kulture dijaloga u javnom i medijskom prostoru nisam prihvatila savjet jer sam smatrala licemjernim prihvatiti ulogu one koja će kritiku upućivati preko ograde, žmireći na sve gori i strašniji govor mržnje i ulice u nekim sarajevskim medijima.

Bio je to početak jednog poslijeratnog odstrijela svim raspoloživim oružjima. Izgleda da je geografski položaj Sarajeva, kotlinski položaj, odredio i njegove raspone komunikacije.

Dijaloga nema izvan kotline, a ukoliko nekoga i uključe u dijalog on je ili radikal ili žrtva uredničkog iživljavanja.

Sredine nema. A možda i ima. Bila bi to sredina sastavljena od dva-tri čovjeka (nebošnjaka) koji pokrivaju teritorij ostatka BiH, posebno teritorij RS i zapadne Hercegovine. Tih par ljudi su moralna vertikala i denuncijatori sveg zla na teritoriji s koje dolaze.

Višegodišnja posvećenost istraživanju medijskih narativa otkrila je brojne nepravilnosti, neprincipijelnost, nedosljednost kao i perfidni nacionalizam koji dolazi upravo sa onih adresa koje nastoje promovirati građanski koncept BiH.

Upravo zato, fokus mog istraživačkog interesa je okrenut prema retorici takozvanih građanskih medija.

 

Kasnije ću objasniti zašto „takozvanih“.

Kritizirati medije koji već u svom nazivu imaju bilo kakav etnički predznak je pomalo besmisleno jer su programski ciljevi ovih medija unaprijed jasno definirani u nacionalnom smislu.

No u isto vrijeme postoje javni servisi i privatni mediji koji trebaju djelovati kao građanski korektiv nacionalno orijentiranih medija.

Ovakvo obrazloženje nije naišlo niti na najmanje razumijevanje onih čiji je medijski proizvod bio podvrgnut analizi.

Postavilo me i u poziciju „plaćeničkog kolumniste“, „režimskog autora“, „nacionaliste“ i čovjeka koji je izdao „pravu stranu“.

Dakle, nastojanje da se u javnosti otvori jedna sasvim nova, do tog trenutka nezabilježena vrsta kritike i kritičke analize medijskog diskursa u BiH, dobilo je sasvim jasnu kvalifikaciju.

Postala sam preko noći: klerofašista, lažov, plaćenik, nacionalista, braniteljica genocidne, advokatica Dodika i Čovića, frustrirana plaćenica, kingkongova plavuša, čudo bosanskog humora, sljedbenica gebelsovske politike, bestidnica, kolaboracionista, šizofreničarka, homofobka, nervnoslomašica, prostitutka, reisova hanuma, hostesa, blesa koja sjedi u mapetovskoj loži cijelu godinu i kusur u magazinu Dani, izdajnica građanske kulture…

Ove kvalifikacije su stigle upravo iz braniteljskih redova građanske kulture i građanskog ustrojstva BiH.

Ove kvalifikacije ne potpisuju anonimni forumaši nego ko-je-ko sarajevske medijske scene.

Mogućnost obrane od bestijalnih napada jednostavno nije postojala niti postoji, što otvara još jedan poguban aspekt medijske scene: izostanak druge strane.

Druga strana ili neistomišljenik se tretira kao nečovjek kojem treba oduzeti i minimum dostojanstva.

Još jedan fenomen odmah treba analizirati. Šta znači „režimski medij“?

Kakav režimski medij u zemlji bez ikakvog režima?

Iskustvo pisanja u Glasu Srpske i Dnevnom Avazu su mi djelomično dali odgovor na pitanje šta su „režimski mediji“.

Za osporavatelje moje odluke da surađujem sa ovim medijima nije bilo sumnje da su to takvi mediji.

Prvi je „zločinački projekt“, a drugi „tajkunsko, mafijaško, nacionalističko glasilo“.

Istina danas moji gromoglasni kritičari ovaj drugi nazivaju „korporativnim novinarstvom“ kojemu se pridružuje Oslobođenje kao „korporacijska novina“.

Glas Srpske je zadržao epitet zločinačkog i nacionalističkog projekta. Ništa bolja situacija nije niti sa portalom Poskok ili RTRS-om koji također imaju epitete režimskih ili nacionalističkih medija.

Činjenica da već geografska lociranost medija određuje njihovu negativnu konotaciju budi sumnju u pravu prirodu ovih kvalifikacija. Pogotovo jer one dolaze isključivo iz Sarajeva. Ove kvalifikacije nerijetko prerastaju u prave izljeve govora mržnje.

I evo da konačno odgovorim zašto oslovljavam sarajevske medije „takozvani građanski mediji“.

Iza toga se krije skupina sarajevskih medija potpuno zatvorenih u granice kotline.

To su mediji koji zagovaraju „demokraciju, multikulturu i građansku kulturu“ viđenu isključivo očima onih koji je zagovaraju.

U tim medijima nema predstavnika drugih naroda izvan kotline.

Za njih je drugi potpuno nebitan, čak i kada je riječ o ključnim pitanjima za opstanak ove krhke tvorevine zvane BiH.

Možda je najbolja ilustracija temeljnog stava ovakvih medija sažeta u sljedećem stavu:

„Fascinantna je glupost s kojom se, u domaćim okvirima, u javnom prostoru, pa čak i u ruiniranim ostacima nekadašnjih ‘nezavisnih medija’, istrajava na podilaženju nacionalistima i na uvažavanju njihove retorike i na pretvaranju neupitne potrebe balansa između individualnih ljudskih prava i onemogućavanja njihove zloupotrebe od strane dominantnih kolektiviteta, u potpuno prihvatanje nacionalističkih standarda i zahtjeva. Svojevrsnu bezuslovnu kapitulaciju! I kolaboracionističku saradnju sa kleronacionalistima u obračunu sa onima koji te standarde odbijaju.“ (Samir Šestan, On line Žurnal).

Kleronacionalisti i fašisti su upravo svi oni koji ne misle kao glasnogovornici građanske kulture locirani u Sarajevu.

Na žalost dok god su članovi drugih, nebošnjačkih kolektiviteta u poziciji stalne obrane vlastitog integriteta, prinuđeni da stalno i iznova dokazuju svoj patriotizam i antifašizam, do tada će i mediji i njihovi akteri biti takozvani građanski, jer onemogućavaju drugima osnovno ljudsko pravo na slobodu izražavanja, mišljenja i govora.

Ovo uskraćivanje slobode govora je jedno najtežih pitanja u BiH. Čak i kada pročitate naslov nekog skupa koji govori o medijima, govoru mržnje ili slobodi govora, samo sa žaljenjem možete konstatirati da na takvim skupovima sudjeluje skupina istomišljenika i da su primjeri koje navode i koji im služe kao okvir za raspravu primjeri koji se odnose na medije koji ne plasiraju njihove stavove.

Dovoljno je pratiti spisak pozvanih i prisutnih kada ovakve skupove organiziraju dvije sestrinske udruge: „BH Novinari“ i „Vijeće za štampu“.

Odmah upada u oči izostanak medija iz RS ili zapadne Hercegovine, a ukoliko se pojavi neki medij onda je riječ isključivo o vrlo selektivno uručenim pozivima.

Na takvim skupovima nikada nema niti su ikada dobili poziv da prisustvuju novinari Glasa Srpske ili Poskoka.

Želim vjerovati da i novinari koji rade u tim ili za te medije također mogu ponešto reći o novinarstvu, slobodi govora ili govoru mržnje.

Prije bilo koje riječi o govoru mržnje u bh. medijskom prostoru želim podsjetiti na „The Media Self-Regulation Book“ (OSCE/FOM; OEBS) i poglavlje „Usvajanje etičkog kodeksa novinara“.

Na pitanje za koje novinare vrijede etički kodeksi eksplicitno je navedeno da vrijede za novinarstvo općenito i da su u interesu javnosti, te da:

„ Iako kvalitetno novinarstvo može biti naklonjeno određenom stavu, ono mora jasno razgraničiti činjenice, komentare i mišljenja za razliku od ‘propagandističkog novinarstva“, prerušenog ‘misionarskog novinarstva’ ili tabloidne štampe, koji služe specifičnim ciljevima ili interesima. Svi dobri novinari trebaju stalno imati na umu etički kodeks.“

Još jedan jako važan članak se nalazi u ovoj publikaciji, a posebno je interesantan za rastegljivost pojma govor mržnje.

Na pitanje: „Zašto se kodeksi razlikuju od zemlje do zemlje“, dobivamo odgovor koji umnogome pomaže da shvatimo i zašto govor mržnje treba možda mnogo šire definirati u BiH nego drugdje.

„Kao prvo, novinarske tradicije se razlikuju od zemlje do zemlje. Kao drugo, neke zemlje djeluju ili reagiraju sporije od drugih kada se radi o pisanju i korigiranju etičkih smjernica. Kao treće i najvažnije, postoje različita osjetljiva pitanja u svakom društvu, bazirana na prirodi demokratije i na društveno-kulturno-etničko-religioznom kodeksu ponašanja. Ovaj senzibilitet se često reflektuje i u sadržaju informacija.“

S obzirom da se u bh. medijima često čuje kako internet nikako ne spada u domenu Regulatorne agencije za komunikacije, nije loše napomenuti samo još jedan odgovor na pitanje mogu li postojati različiti kodeksi u okviru iste zemlje.

„Razlike između štampanih medija, radiostanica, televizijskih stanica i internet sajtova su jednako velike kao razlike u medijskim sadržajima. Svako glasilo može razviti sopstveni etički kodeks u skladu sa svojim potrebama.“

Što znači govoriti o jeziku mržnje u BiH?

Govoriti o jeziku mržnje u bh. medijima je možda najveći izazov koji se postavlja pred one koji odluče da o tome govore.

Postoji čak i bojazan da sami upadnu u zamku jezika mržnje. Ili da postanu meta sijača jezika mržnje.

Puno je oprečnih stavova o tome što sve može spadati u ovu kategoriju komuniciranja i izražavanja, no jedno je sigurno i oko toga ne bi trebalo biti sumnje:

Govor mržnje je usmeni ili pisani govor koji se svodi na javno izazivanje ili prouzrokovanje mržnje prema određenoj skupini (ili pojedinoj osobi) zbog nekog njezinog određenja u svrhu stvaranja netrpeljivosti, razdora, diskriminacije i nasilja i/ili raspaljivanje već postojeće mržnje s time što se ona kroz javni govor mržnje razvija, jača i produbljuje.“

Ako slijedimo ovu opću definiciju, onda je sasvim jasno da bilo koji oblik javnog izražavanja koji implicira nesigurnost života bilo koje osobe ili skupine spada u kategoriju jezika mržnje.

Pa u čemu je onda problem sa prepoznavanjem jezika mržnje u bh. medijima, sankcioniranju tog jezika i, konačno, zašto je šačica onih koji ukazuju na tu pojavu izvrgnuta javnom podsmjehu i ruglu?

Sjećam se javne debate o govoru mržnje (23.3.2009.), prve i posljednje takve na koju sam pozvana, a koju je organizirao sarajevski Medija centar i stavova tadašnje direktorice Sektora za emitiranje RAK koja je ocijenila „kako je u našem društvu postalo suviše olako tvrditi da je nešto govor mržnje. U tom smislu je i RAK primijetio histerično i ultimativno traženje od njega da zatvori, ukine, ili zabrani neke medije. Takvi zahtjevi često dolaze od nekih intelektualaca i političara.“

Tadašnja direktorica je još dodala i ovo: „Ko su ljudi koji imaju pravo da tako olako nešto govore da je govor mržnje? Tipični govor mržnje je ono što se desilo u vezi sa Queer festivalom. Televizija OBN je tada kažnjena zbog objavljivanja SMS poruka koje su sadržavale govor mržnje, poput: Svi u akciji protiv gay bolesnika, zapalimo ih.”

Termini krava, kriminalac, ublehaš… u posljednje vrijeme se često nazivaju govorom mržnje.

Takvi termini nisu profesionalni i primjereni, ali nisu jezik mržnje. Govor mržnje smo imali na radio stanici koja je građane jedne nacionalnosti pozivala na okupljanje i kamenovanje povratnika.

RAK se ne može i neće baviti cenzurom iako nas mnogi žele vidjeti kao cenzore.“, veli tadašnja direktorica Mijatović. U pravu je Mijatovićka, riječ „krava“ nikako ne implicira govor mržnje, ali kada uz krava dodamo da krava koristi nacionalističku retoriku ili da je takva spremna na ubijanje ili da zajapurena sikće kao da želi nekoga ubiti, onda to više nije neprimjeren jezik nego huškački i jezik mržnje.

Međutim, kritički govoriti o ovoj (tabu) temi znači izgubiti svaku mogućnost sudjelovanja u debati ravnopravnih strana, jer vas samo uklone sa spiska. Nema vas više na spisku za pozive jer ćete samo praviti probleme ako dođete. A to što se bavite godinama kulturom dijaloga i argumentiranom raspravom, manje je bitno.

Je li govoriti o govoru mržnje u bh. medijima ujedno znači zahtijevati i cenzuru?

Govoriti o govoru mržnje u BiH i bh. medijima, prema tumačenjima slobodarskih novinara-gerilaca, mahom sarajevskih, znači zahtijevati cenzuru. No, to nije ništa drugo nego izvrgavanje ruglu zahtjeva za uklanjanjem sve prisutnijeg govora mržnje u bh. javnom i medijskom prostoru da bi se eto uveo, kako oni tvrde, „salonski bečki jezik“.

Upravo ovakav stav bismo mogli nazvati neozbiljnim igranjem sa pojmom govor mržnje i ignoriranjem sve prisutnije upotrebe ovog oružja riječima, kojim se nastavlja rat završen prije 18 godina.

Zahtjev za promptnim reagiranjem regulacijskih tijela na sve prisutniji jezik mržnje u medijima ne može nikakvim logičkim vratolomijama biti identificiran sa zahtjevom za cenzuru.

Cenzura je kontrola onoga što bi ljudi mogli da kažu ili čuju, čitaju ili pišu, vide ili rade. U najvećem broju slučajeva, ova vrsta kontrole dolazi od vlada ili različitih privatnih grupa. Cenzura može obuhvatiti: knjige, novine, magazine, filmove, radio i televizijske programe, govore ili umjetnost.“ (World Book; Volume 3, 1994.)

Zahtjev za uklanjanjem jezika mržnje ne znači ukloniti temu o kojoj se govori ili piše nego ukloniti jezik kojim se izražava mišljenje, a koji može imati za posljedice: „da ponizi, zastraši ili potakne na nasilje ili predrasude protiv osoba ili grupe na osnovu njihovog spola, rase, dobi, nacionalnosti, seksualnog opredjeljenja, hendikepiranosti, moralnih ili političkih ubjeđenja, socijalno-ekonomskog statusa ili profesije.“

Stoga, ukoliko vlada ne donese odluku kojom traži ukidanje izvjesnih sadržaja, programa, magazina, knjiga ili bilo kojeg drugog javnog oglašavanja onda ni na koji način ne možemo govoriti o cenzuri.

Ili, da budemo krajnje benevolentni prema tvrdnji da je zahtjev za ukidanjem jezika mržnje u medijima ujedno zahtjev za cenzuru. Jeste, zašto ne bio!

Kontrolirati javni govor koji ugrožava život bilo koje zamislive osobe je čak i plemenit cilj.

Ali, reći ovakav stav u sarajevskom kontekstu je sasvim nepoželjno i unaprijed je osuđen na ignoranciju.

Nažalost, stav dojučerašnje direktorice sektora za emitiranje koja danas obavlja još značajniju međunarodnu funkciju koja se odnosi na brigu o medijima – u kojem tvrdi: „Mi ne kontrolišemo i ne cenzurišemo.

Regulacija ne znači cenzuru i ne znači kažnjavanje, iako imamo mehanizme koje smo iskoristili u svakom trenutku kada su elektronski mediji prešli granicu profesionalnosti i počeli da se bave poslom, koji bih ja prije nazvala anarhijom, nego slobodom izražavanja.“ (Oslobođenje, 28.3.2009.) – samo baca sjenu na istinsku opredijeljenost ovog tijela da doprinese uspostavljanju reda u bh. medijskom prostoru.

Tvrdnja da RAK ne cenzurira je neutemeljena, kako to prešutno priznaje i sama bivša direktorica. Te stoga RAK i jeste i nije cenzor, malo je regulator ali nije baš isključeno i da je samo nadgledač rada medija. Ili, da ponovo pozovemo u pomoć riječi današnje predstavnice OSCE za medije: „Regulatorna agencija za komunikacije regulira rad medija.“, ma što to značilo.

Regulatori medija i govor mržnje

U Sarajevu je 17.11.2011. održana konferencija o borbi protiv govora mržnje u jugoistočnoj Europi pod nazivom „Živjeti zajedno“ (organizator Udruga BH Novinari, Vijeće za štampu i Vijeće Europe).

U izjavi za medije povodom tog skupa OSCE predstavnica za slobodu medija sa sjedištem u Beču, onome Beču gdje koriste salonski jezik, Dunja Mijatović izjavila je ponovo potpuno kontradiktornu tvrdnju koja glasi: „Protiv govora mržnje se ne može boriti represijom, ne može se boriti zabranom. Boriti se može pravnom regulativom, otprilike sudskom praksom. Europski sud za ljudska prava je npr. mjesto gdje se slučajevi mogu pratiti i na taj način primjenjivati na lokalne sudove. Govor o tome da postoji govor mržnje samom društvu predstavlja veću opasnost od govora mržnje…“

Što nije u redu sa ovim tvrdnjama?

Ako prihvatimo tezu da se protiv govora mržnje ne može boriti represijom (represija, lat. kaznena mjera, sredstvo prinude, suzbijanje) nego „pravnom regulativom“, onda nije jasno što to u stoji u pravnoj regulativi ako ne represija tj. kaznena mjera. Sud se ne poziva na moral i moralnost, na prag tolerancije prema izrazima koji mogu biti neprimjereni, nego upravo na kaznene mjere uz pomoć kojih se neka pojava suzbija.

Dakle, ako sa najviših instanci koje se bave regulacijom upotrebe jezika u medijima imamo ovako kontradiktorne i logički nespojive stavove, onda je zasigurno prostor za upotrebu jezika mržnje u BiH velik i nesputan.

Treba istaći još jedan stav povodom konferencije o govoru mržnje koji je također iznijela Dunja Mijatović:

„Mislim da je veoma bitno ono što je jutros ministar Bariša Čolak rekao da mi svi kao društvo moramo više raditi na izgradnji svijesti da se podigne prag tolerancije za govor koji je možda provokativan, kritičan i koji je možda i nešto što boli, ali ne može spadati u govor mržnje…“

U zemlji tri konstitutivna naroda i „ostalih“, u zemlji konstitutivnih manjina, svaka izgovorena riječ ima dvostruko veću „težinu“ nego u sredinama koje su etnički relativno homogene.

Konstitutivni narodi su u isto vrijeme i konstitutivne manjine. Dovoljno je preći svega nekoliko kilometara, od jednog naseljenog mjesta do drugog pa uvidjeti kako jedna konstitutivna većina postaje manjina.

Upravo zbog ovoga je veoma važno imati istančan osjećaj za jezik koji se upotrebljava u medijima. Jezik u medijima nije ništa drugo nego lakmus papir za stupanj demokracije u jednom navodno multikulturnom društvu kao što je bh. društvo.

Posebnu odgovornost za fer i korektnom, odmjerenom upotrebom jezika imaju javni servisi.

Mijatovićka je ovim povodom dodala još i sljedeće: „Razlika između govora mržnje i nekog govora koji bi se mogao nazvati neprimjerenim je velika. Tu nema one tanke linije koju se spominje kao mogućnost prelaska iz regulacije u cenzuru. Govor mržnje je vrlo eksplicitan, čak i opipljiv. Od govora mržnje se prepadnete, on unosi nemir i strah u ljude i takav govor je nešto što može da se vidi u mnogim odlukama koje smo donijeli, a koje se tiču pozivanja na nasilje.“ (Oslobođenje, 28.3.2008.)

E nažalost, ta tanka linija u društvu kao što je bh. društvo je jako značajna za upotrebu jezika mržnje i o njoj treba uvijek i nanovo voditi računa.

Konferencija o govoru mržnje ne manjka ni danas. Isti organizatori, isti gosti. Isti uvodničari. Isti primjeri.

Hoće li biti da je baš sve to izraz istinskih demokratskih nastojanja da se javno raspravlja o jednom od najtežih pitanja u BiH. Međutim te konferencije nisu ništa drugo nego salonsko koketiranje sa donatorom na kojima se govori očekivano, a ne realno, i na kojim nikada nema onih čiji mediji su primjer „govora mržnje“ ili „neslobode medija“.

Javni emiteri i govor mržnje

Posebnu odgovornost za medijsko izražavanje imaju javni servisi koji sve više postaju mjesta obračuna sa neistomišljenicima. Eklatantan primjer upotrebe kako huškačkog tako i govora mržnje je donedavno bio javni servis Federacije.

To je medij koji je isljeđivao, presuđivao i kažnjavao neistomišljenike uredničkog kolegija. Posebno opasna zamka leži u retorici zagriženih „antinacionalista“ sarajevskog kruga koji izražavaju mnogo dublji prezir i govor mržnje prema takozvanim nacionalistima nego što se može naći nacionalističkih ispada kod samih takozvanih nacionalista.

Tu pojavu bih nazvala perfidnim građanskim nacionalizmom koji obrušavajući se na nacionaliste, uglavnom Srbe i Hrvate, doprinosi rascjepu kako medijskog prostora tako i zemlje u cjelini.

S tim u vezi bih se pozvala na izjavu Tanje Topić povodom objavljivanja publikacije „Balkanski medijski barometar“ (Fridrih Ebert Štiftung): „procesi u BiH zadnje dvije godine su retrogradni i u smislu slobode medija, slobode izražavanja i istraživačkog novinarstva vraćaju se unazad…“ (Oslobođenje 28.2.2012.).

A u ovom priručniku stoji: „Javni RTV servisi generalno pate od nedostatka profesionalizma, od političkog uplitanja u uređivačke odluke, kao i od nedostatka društvene svijesti o specifičnoj ulozi koju treba da imaju javni emiteri…“.

Zašto se o javnom servisu Federacije šutilo godinama, kao o nekom otuđenom centru moći. Upravo je javni servis Federacije bio eklatantan primjer nepoštivanja profesionalnih kodeksa i upotrebe jezika mržnje i huškačkog jezika.

Primjeri klipova: Vidimo se u Bileći, Aj Karmela, kao i dojučerašnje stalno huškanje u magazinu „60 minuta“ protiv legitimno izabranog srpskog, ali ništa manje i hrvatskog političkog rukovodstva, više je nego očigledan primjer upotrebe jezika mržnje kojega nažalost RAK nije htio prepoznati.

Nije htio, nije smio ili je nešto treće bilo posrijedi. Kako god, ali jedno je sasvim izvjesno: nažalost, javni servisi ne služe svojoj svrsi i nisu servisi svih građana podjednako.

Ima još jedna jako važna pojava posebno izražena na javnom servisu Federacije i nešto manje na BHT.

Riječ je o perfidnom govoru mržnje koji se ogleda kroz distribuciju informacija i postavljanje priloga posebno u informativnim emisijama.

Recimo u dnevniku emitiranom 27.2.2012. godine na FTV mogli smo vidjeti prilog o prvoj posjeti našoj zemlji hrvatskog premijera Zorana Milanovića.

Na zakazani ručak nije došao lider SDP. Novinarka nam tim povodom pušta dugi prilog u kojem lider SDP iznosi svoje brojne opservacije o Milanovićevoj posjeti i volji preko 4 miliona građana BiH koji su glasanjem izrazili svoja politička opredjeljenja, sugerirajući  gledateljima da nikakvog smisla nema Milanovićev zahtjev da Hrvati nisu samo puki zbroj građana nego konstitutivan narod kojeg treba da zastupaju oni političari kojima su Hrvati dali svoj glas.

I dakako sada neko može osporiti valjanost ovog primjera, ali nažalost ovim primjerom nije pokazana loša uređivačka politika, nego osporavanje volje jednog naroda, a što za posljedicu može imati revolt i nasilje.

Zar treba stalno podsjećati da je riječ o najosjetljivijem političkom pitanju Hrvata u BiH?

Ništa manje porazan primjer nam je prezentirao mladi novinar Darjan Babić kojem je u eter otišao dogovor sa Zlatkom Lagumdžijom o prilogu koji je ovaj novinar trebao da napravi o njemu. A sve to na javnom servisu na kojem nema mjesta za hercegovačke Hrvate.

Nedavno nas je i BHT počastila pričom o patriotizmu. Još jedna gotovo tabu tema u javnom prostoru. Očekujući goste is cijele BiH gledamo dvoje Sarajlija Bošnjaka i jednog uznemirenog Srbina iz Banjaluke.

Ma o kojem javnom servisu svih građana govorimo? Koju poruku šaljemo svima koji su tu večer gledali emisiju? Patriotizam je ono što kotlina prezentira i ništa drugo.

Nažalost, dok god nema gostiju iz svih dijelova zemlje, ali ne uvijek šačice jednih te istih koji se slažu oko svega, nego istinskih neistomišljenika, nema ni javnih servisa po mjeri svih građana ove zemlje.

Dok god nema dnevnika iz studija u Banjaluci, Mostaru, Grudama, Bijeljini, Sarajevu, nema ni javnih servisa. Imati par voditelja ili urednika koji govore srpski ili hrvatski jezik nikako ne znači distribuirati informaciju u interesu srpskog ili hrvatskog naroda, posvetiti jednaku pažnju pitanjima koja se odnose na ove narode, nego samo loš paravan kojim treba maskirati multikulturalnost ovih medija.

Sarajevski medijski krug

Posebnu odgovornost za distribuciju govora mržnje ima Sarajevo i sarajevski medijski krug. Zašto? Zato što je Sarajevo glavni grad BiH i ima najveće breme odgovornosti za uspostavljanje klime uvažavanja i razumijevanja, kao i povezivanja političara, javnih ličnosti i intelektualca, podjednako kao i građana u cjelini.

Svjedoci smo sve većeg i češćeg gnjeva koji izlazi iz Sarajeva. Svjedoci smo i sve češćoj pojavi internetskog govora mržnje izraženog ne samo kroz forume nego i kroz autorske tekstove angažiranih na portalima.

U Sarajevu je prije tri-četiri godine pokrenut on-line magazin „Žurnal“ koji je sebe nazvao „jedinom slobodnom teritorijem“, da bismo svjedočili novom, još nezapamćenom talasu mržnje prema onima koji su oslovljeni kao „klerofašisti“.

RAK, ne želi ni da čuje za svoju odgovornost prema internetskim medijima, iako sasvim jasno u kodeksu o audiovizualnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija navedeno da odgovaraju za sve elektronske medije, tj „pružatelje medijskih usluga“, „koji snose uredničku odgovornost za odabir audiovizualnog ili radijskog sadržaja, način organizacije i prezentacije sadržaja“.

Ovakvo ignoriranje portala kao sve prisutnijeg medija omogućava nekontrolirano širenje jezika mržnje koje se od inicijalnog objavljenog sadržaja prenosi na forume koji su često, sve češće, poprišta najgorih obračuna i poziva na odstrel. Jedan takav poziv za linč je dugo stajao na portalu Sarajevo-x.com a odnosio se na direktora RTRS, Dragana Davidovića sa jasnim pozivom na ubojstvo.

Da li je iko reagirao na to? Nije. Da li se oglasila udruga novinara BH Novinari. Ne, nije. Nisu se oglasili niti kada su nedavno članovi ekipe RTRS-a tokom radnog zadatka u sarajevskom naselju Grbavica odvedeni u policijsku stanicu na ispitivanje. Da li je moguće da je Sarajevski medijski krug nijem na neprijatnost koju su njihove kolege iz RS doživjele?

Nisu, nisu oni nijemi ni na šta, ali ne smatraju da treba reagirati kada su ovi novinari u pitanju. E to je porazno ne samo za medije, nego za društvo u cjelini. Da li je iko reagirao kada je novinarka Mirjana Kusmuk bila pozvana na saslušanje u Banjalučki sud.

Nažalost, opet tišina. Čuo se jedan glas koji kaže da bi reagirao u bilo kojem drugom slučaju, ali da u tom ne može jer je novinarka „režimska novinarka“. I dakako nije to izjavio nikakav „ekstremista“ nego uglednog propagatora „građanske“ BiH i „slobode izražavanja“.

Novinarske udruge

Nažalost, netrpeljivost i huškački jezik su se mogli prepoznati i u nekim novinarskim udrugama kao što je udruga BH Novinari iz koje su još u travnju 2009. godine istupili novinari iz RS sa obrazloženjem: „Gospođa Rudić već šest mjeseci bez konzultacije sa nama (novinarima iz RS) iznosi lične stavove… Odluku da istupimo iz udruženja BH novinari i ponovo aktiviramo Nezavisno udruženje novinara RS donijeli smo nakon što je Borka Rudić najavila održavanje javne debate povodom Dana medija u Sarajevu i Banjaluci. Na toj javnoj debati među imenima učesnika nema nijednog od tri člana UO BH novinara sa teritorije RS, kao ni jednog glavnog urednika ili novinara medija iz RS.“

Ovaj postupak novinara iz RS je sasvim opravdan i razumljiv, ali nažalost u Federaciji je dočekan kao svojevrsna separatistička gesta koja potpiruje netrpeljivost i mržnju. Nažalost, istina je bitno drugačija, jer je udruga BH Novinari upravo u tom trenutku bila u funkciji pojedinih medija iz Federacije, a prije svega: FTV, magazina Dani, te Oslobođenja, štiteći interese isključivo tih medija i novinara a difamirajući medije iz RS kao „režimske u kojima vlada apsolutni medijski mrak“.

Na javno priopćenje o izlasku novinara RS iz Udruge BH Dani, generalna tajnica šalje službeni e-mail dopis u kojem optužuje Miru Lolić-Močević i Mirjanu Kusmuk zbog „nekorektnog postupka budući da su poslali priopćenje medijima a da prethodno nisu obavijestile UO o namjerama, te da Udruženje nije tijelo u kojem moraju svi isto misliti, ali je svoje stavove potrebno iznijeti i obrazložiti pred kolegama…“

Ne treba dalje ulaziti u ovaj neprincipijelni i huškački odgovor iz BH Novinara imajući u vidu da su upravo članice UO BH Novinari zaobiđene pri konsultiranju za organiziranje javne debate u Banjaluci i Sarajevu, a što nas navodi na zaključak da krovne institucije koje se bave brigom o novinarima sa sjedištem u Sarajevu imaju krajnje neprincipijelan odnos prema medijima izvan Sarajeva.

NVO u službi medija

Nekako odmah nakon izlaska članica UO BH Novinari (30.6.2012.) grupa pro-lijevih NVO u službi suzbijanja nacionalističke retorike i govora mržnje, koje su primijetili isključivo kod političara iz RS, izdaje Priopćenje nevladinih organizacija: “Stop govoru mržnje“ u kojem „od nadležnih institucija traže da pod hitno sankcioniraju sinoćnji nastup i govor Šefa kluba poslanika SNSD-a u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, Dragana Kalebića na FTV-oj emisiji Pošteno.

“Kalabić je tokom emisije pokušao elaborirati bošnjačku genetsku kompoziciju sugerirajući da postoji genetska predispozicija po kojoj Bošnjaci mrze sve što ima veze sa manjim bh. entitetom… Također tražimo od SNSD da se javno ogradi od izjave svog člana, te tražimo da Drago Kalebić lično povuče ovu uvredljivu i huškačku izjavu“.

U potpisu su NVO sa sjedištima u Sarajevu, a za koje nije teško utvrditi da predstavljaju ogranke izvjesnih partija: ACIPS, CURE, Demokratski omladinski pokret, Pokret Dosta, Zašto ne.

No ova grupa NVO-a nije reagirala u slučaju iste emisije u kojoj je urednica direktno vrijeđala dostojanstvo gosta, tadašnjeg predsjednika logoraša RS, Petra Dokića, uvjeravajući ga, između ostalog, da on i „ne zna šta je rat u Sarajevu“ jer je „dobro živio u Hrasnici“, negirajući tako njegovo ratno stradanje. Treba naglasiti da je tema bila posvećena položaju Srba u Sarajevu i ratnim stradanjima u Dobrovoljačkoj ulici.

U tom periodu je, sjećam se, i Nikola Špirić, političar iz RS, često bio u sarajevskom magazinu Dani obučen u hitlerovsku uniformu, a drugi političari iz RS su također bh. javnosti predstavljani kao fašisti i u karikaturama (satirično) izvrnuti ruglu.

Tada je i Dušanka Majkić, političarka iz RS, doživjela najgore uvrede i prijetnje u Sarajevu i umjesto da bilo koji regulator koji se bavi elektronskim ili štampanim medijima reagira, dobili smo samo medijsko šikaniranje ili bolje reći poziv na linč ove političarke: „Dušmankin bijes“ (Global 45/2009) ili još brutalniji napad u Oslobođenju (3.12.2009.) u kojem Majkićka: „sikće; ima lice izobličeno sa dubokim podočnjacima; zgrčenim usjeklinama oko stisnutih usana i šaka bijelih od stiskanja u pesnice; lupa po naslonu fotelje i laže“.

Glavna i odgovorna urednica FTV, dakle odgovorna i za emisiju „Odgovorite ljudima“, u kojoj je učestvovala Majkićka, na sve to je rekla: „Neumjesno je o ovome pričati i nekome praviti besplatan marketing, pogotovo političarima koji gostuju na FTV, čijim novinarima gotovo svakodnevno stižu prijetnje. To je neusporedivo sa prijetnjama koje dobivaju naši novinari.“

Ne jednom nego u seriji emisija ponedjeljkom u političkom magazinu „60 minuta“ gledali smo pjevanje današnjeg direktora RTRS-a Dragana Davidovića i njegovo lice utisnuto kao biljeg na obraz Valnetina Inzka visokog predstavnika za BiH, nakon čega je neustrašivi novinar pozivao na uklanjanje Davidovića sa javne funkcije koju obnaša.

Ne jednom političko rukovodstvo RS je u istom magazinu predstavljeno kao fašističko rukovodstvo na čelu sa Hitlerom, počevši od spota „Vidimo se u Bileći“ pa sve do ranije emitiranog specijalnog priloga u kojem su Srbi prikazani kao genocidan narod od „nastanka do nestanka“, najprije u centralnoj informativnoj emisiji javnog servisa a potom u političkom magazinu „60 minuta“.

Također, nakon tragedije u kojoj je ubijen Vedran Puljić, navijač FK Sarajevo, a prije utakmice koja je trebala biti održana u Širokom Brijegu 4.10.2009. godine, javni servis Federacije je mladost Širokog Brijega u cjelini proglasio fašistima.

Nevladine organizacije, posebno one sa sjedištem u Sarajevu, ostaju potpuno nijeme na ove eklatantne primjere govora mržnje u medijima.

A ukoliko se i uključe u davanje javnog glasa o navedenim slučajevima, onda se radi o pristranim i politički obojenim komentarima.

I evo dok u RS ovih dana uvelike teče rasprava o zakonu koji se odnosi na govor mržnje, sarajevske NVO u nekoj slobodnoj koaliciji, a uz financijsku podršku moćnih donatora, odlučuju poslati reagiranje na nacrt zakona svim institucijama u RS, umjesto da vrše javni pritisak da se identična aktivnost počne provoditi u njihovoj sredini. Ali, nažalost, mnogo je profitabilnije prigovarati institucijama RS-a nego malo dekomodirati svoje pozicije u Sarajevu i zagovarati promjene baš tu kod njih.

Nažalost, ratne podjele umjesto da nestanu iz dana u dan danas postaju sve jače i veće. Posebno u medijskom NVO sektoru.

Dok god su različite vizije ratne prošlosti tabu tema i dok god imamo moralne sankcije i ekskomuniciranje osoba koje se odvaže na kritičko mišljenje, ne možemo govoriti o demokratizaciji bh. prostora. Nema demokracije bez različitosti. Bez drugog i drugačijeg. Bez slobode govora koja nije ograničena retorikom nekolicine iz Sarajeva.

O Autorici: Sanja Vlaisavljević je direktorica Centra za kulturu dijaloga iz Sarajeva i novinska kolumnistica.

E sada, najfascinantnije s ovim tekstom je to što je ovaj tekst napisan u proljeće 2013 godine. Danas je 2018-a. A mi smo znate ono društvo koje si tepa kako napreduje. Ako mislite da napredujemo, i da smo bolji nego prije 5 godina, pročitajte još jednom ovaj tekst, i kažite nam što je to drugačije danas u 2018-oj glede i unatoč medijskog i NGO režima u “slobodnoj i demokratskoj” BIH? (op. Poskok.info)