Published On: Ned, kol. 31st, 2014

Za slobodu žena nužna je zabrana surogat majki

Je li nam slučaj surogat majki s Tajlanda predalek? Je li vijest da su Australci od dvoje rođene djece – jer ‘kupili’ su jedno – odlučili izabrati samo dijete bez Downova sindroma – samo skandalozna crtica u medijima ili se moramo pitati o mnogo kompleksnijem modelu kupoprodaje ženskog tijela, jednom za seks, drugi put za rađanje… i propitati što se tu može i mora suštinski promijeniti?se
Početkom kolovoza, kad su tajlandske vlasti odlučile stati na kraj komercijalnom surogatstvu, svijetom se pročula priča o 21-godišnjoj surogat majci i njezinoj bebi Gammyju, dječačiću rođenom s Downovim sindromom i sumnjom u kongenitalnu srčanu manu. Gospođa Pattharamon Janbua je samo jedna od stotina Tajlanđanki koje su, zbog siromaštva i nedostatka prilika za ostvarenje dobrog života, pristale za novac rađati djecu dobrostojećim stranim kupcima. Njezino iskustvo došlo je u središte pažnje svjetske javnosti zbog činjenice da je australski par David i Wendy Farnell odlučio ne uzeti Gammyja niti za njega platiti, iako su na to pristali, kad su saznali da ugovorna majka nosi blizance. Sa sobom su u Australiju odveli njegovu zdravu sestricu blizanku. Za svoje kupce Gammy je očito bio tek ‘roba s greškom’. Samo zahvaljujući donacijama, dječačić je pregledan i liječen od upale pluća u privatnoj klinici, gdje je ujedno i otklonjena sumnja da ima srčanu manu.
U međuvremenu je promjena tajlandske politike spram komercijalnog gestacijskog surogatstva (rent-a-womb) donijela mnogo problema australskim parovima koji očekuju da im siromašne Tajlanđanke ‘isporuče’ ugovorene bebe. Ne samo da mnogi od njih možda nikad neće doći do tih beba, nego su neki već sad zadržani u Tajlandu radi stroge provjere ugovora koje su sklopili, s neizvjesnim ishodom te procedure. Zbog toga je Australija zatražila od Tajlanda odobrenje ‘prijelaznog razdoblja’ u kojem bi se tim ljudima pomoglo da što prije prođu proceduru i napuste Tajland. Čini se da vlasti u Tajlandu imaju dobre razloge za svoje postupanje, jer službene istrage nad uključenima u biznis surogatstva stalno donose nove zastrašujuće informacije. Između ostalog je otkriveno da je izvjesni Mitsutaki Shigeta, japanski biznismen, preko jedne klinike za in vitro opolodnju ostvario očinstvo nad sveukupno trinaestero djece. Javnost je također saznala da je biološki otac i nezadovoljni kupac malog Gammyja, David Farnell, višestruko optuživan za seksualno nasilje nad djecom, zbog čega australska socijalna služba sada provjerava sigurnost djevojčice koju su Farnellovi odveli iz Tajlanda.
Kao i dosad u Tajlandu, komercijalno surogatstvo dopušteno je u Indiji, Meksiku, Rusiji, Ukrajini i pojedinim državama SAD-a. U Kanadi i Velikoj Britaniji, primjerice, dopušteno je samo plaćanje troškova žene koja služi kao gestacijski surogat. Većina članica EU ga formalno zabranjuje. Tehnologija in vitro (izvantjelesne) oplodnje otvorila je tržište za proizvodnju i kupoprodaju žena i djece, a uz lobiranje njezinih zagovornika i uključenih privatnih interesa, uklonjen je dobar dio zakonskih prepreka prometovanju ljudskim reproduktivnim materijalom – ženama za rađanje, djecom za usvajanje, doniranim, kupljenim ili ukradenim fetalnim tkivima, smrznutim embrijima, spolnim stanicama itd. te za utvrđivanje roditeljstva i dodjelu skrbništva u spornim slučajevima. U većinom nereguliranim uvjetima tržišne humane reprodukcije, jedini pravi surogat zapravo su privatni ugovori o iznajmljivanju/prodaji ženskog tijela u svrhu nošenja trudnoće i rađanja i pristanci na tehnološki izvedenu oplodnju. Oni služe kao surogat zakonodavstvo koje najviše štiti interese kupaca i posrednika, nešto manje ‘proizvoda’, a ponajmanje ‘proizvođačica’.
U siromašnim dijelovima svijeta tu se pojavu naziva ‘farmama djece’, a na razvijenom zapadu ‘surogatnim majčinstvom’. Suprotno marketinškoj propagandi, glavni generatori potražnje i ponude farmi djece/surogat majčinstva u ovom globalnom, profitno orjentiranom, poslu nisu ni očajne a nepolodne, niti siromašne a velikodušne žene, već industrija reproduktivnih tehnologija pod pokroviteljstvom medicine i populacijske (anti)politike pod pokroviteljstvom država. Nekrofilna žudnja muškarca za kontrolom i dominacijom nad ženama i prirodom oduvijek stoji u pozadini nastanka i primjene populacijskih (anti)politika i reproduktivnih tehnologija, ali u uvjetima neoliberalne ekonomije, posredstvom njih, žene se u potpunosti razvlašćuje od upravljanja vlastitim tijelom. Njime upravljaju doktori, posrednici i kupci. U bogatim društvima oni kontroliraju žensku neplodnost i kreiraju potražnju za bebama/surogat majkama, a u onim siromašnim kontroliraju žensku plodnost i kreiraju ponudu beba/surogat majki. Kao i u drugim segmentima kapitalističkog sustava proizvodnje, i u poslu s farmama djece, odnosno surogat majčinstvom, najveći profiti ostvaruju se kad je potražnja velika, troškovi mali, a rizici zanemarivi.
Indija je vjerojatno najveće tržište humane reprodukcije, na kojem se obrće stotine milijuna dolara. Industrija je od 2002, kad je komercijalno gestacijsko surogatstvo legalizirano, eksplodirala: od početnih dvjestotinjak centara za surogaciju, danas ih u Indiji operira čak 1500. Prema jednoj računici, iznajmljujući svoje maternice, indijske žene godišnje proizvedu 25.000 beba. Ove brojke su tek procjene, jer se biznis odvija u nereguliranim uvjetima pa su i podaci o njemu nepouzdani. Uobičajena je praksa da trudne žene čekaju porođaj u kolektivnim smještajima, a nije rijetkost da ih na ugovornu trudnoću natjeraju muževi ili drugi članovi porodice. U pokušaju da se predstavi kao pravna država, Indija je prošle godine zabranila ugovaranje komercijalnog gestacijskog i inseminacijskog surogatstva inozemnim gej parovima i samcima. Ne treba sumnjati da će taj segment cvatuće industrije ‘reproduktivnog turizma’ biti uspješno ‘outsorsan’ u one dijelove svijeta gdje ima dovoljno jeftine reproduktivne snage i manje moralne hipokrizije koja se želi prikazati kao uvođenje reda na tržište.