Na Vukovar je padalo i 11.000 granata dnevno. Bitka za Vukovar najveća je i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu, vođena u drugoj polovici 1991. godine. Postrojbe Jugoslavenske narodne armije (JNA) potpomognute raznim srpskim paravojnim postrojbama 87 dana pokušavale su slomiti otpor šačice hrvatskih branitelja, u čemu su uspjele 18. studenoga, kada su započele i masovne likvidacije branitelja i civila.
Tijekom opsade grad je u potpunosti razoren. Bitkom za Vukovar zaustavljena je namjera vrhuške u Beogradu, Slobodana Miloševića i vojnog vrha JNA, za brzom okupacijom Hrvatske te je omogućeno da se u ostalom dijelu zemlje pripremi obrana od agresije. Također, vukovarski zločin, svirepost i nehumanost srpskih vojnih i paravojnih postrojbi imali su snažan međunarodni odjek razotkrivši pravo lice srpske agresije. Metropola istočne Slavonije 87 dana bila je pod krvavom opsadom. Protiv 30 tisuća opremljenih vojnika JNA borilo se tek 2.500 hrvatskih branitelja. Te ratne 1991. grad je napadnut sa zemlje, iz zraka, s Dunava, ali i od svojih stanovnika. Istih onih koji su do tada u njemu živjeli i radili te sagradili domove. Iako se Vukovar doista branio životima branitelja i njegovih sugrađana, padom grada, protjerivanjem i ubijanjem hrvatskog stanovništva, u nekoć mirnom i lijepom gradu na Dunavu prestao je život. Gradom su carevale ruševine, pustoš i tuga.
Vukovar nikad više neće biti isti.
Tragediju, egzodus i pokolj koji se tog studenoga 1991. događao na Ovčari, Veleprometu i u samom gradu nikakvo vrijeme nije uspjelo izbrisati, kao što nisu zacijelile rane i bol onih koji su u tim ruševinama izgubili svoje najmilije. Srpska strana je tijekom bitke angažirala 1600 tenkova i oklopnih transportera, 980 oruđa zemaljskog topništva te 350 protuzrakoplovnih topova sa 750 cijevi za djelovanje po zemaljskim ciljevima. Ukupan broj neprijateljskih vojnika na vukovarskom bojištu pred pad grada procjenjuje se na oko 80.000, a za zauzimanje Vukovara JNA je koristila čak 11 brigada operativne vojske, od čega devet oklopno-mehaniziranih, uz postrojbe Teritorijalne obrane Srbije i pobunjenih hrvatskih Srba te paravojnih dragovoljačkih postrojbi poput arkanovaca i šešeljevaca. Ukupan broj stradalih vojnika Hrvatske vojske procjenjuje se na oko 2.500, od čega je oko 900 poginulo tijekom samih borbi u Vukovaru, oko njih 600 ubijeno je nakon pada grada, a ostalih 1.000 je stradalo u borbama na širem području Vukovara.
Poginulo je oko tisuću i pol civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci. Beba se zvala Ivan Kljajić a poginuo je od krhotina velikosrpske granate dok ga je otac Pavle Kljajić držao u rukama. I on je ranjen u tom napadu i ubrzo je umro. Ranjeno je 2.500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece
Velikosrpski agresor je protjerao i prognao oko 22.000 ljudi. Osim toga, oko osam tisuća branitelja i civila je prošlo kroz srpske koncentracijske logore. Na stratištu Ovčari pobijene su brojne nedužne obitelji, ukupno 260 ranjenika i civila. Među njima i novinar Siniša Glavašević te tonski tehničar Hrvatskog radija Vukovar Branko Polovina. Tijekom vukovarske ratne kalvarije je ubijeno 86 djece, od čega je 54 djece bilo mlađe od 10 godina. U Vukovaru je pronađena masovna grobnica u kojoj su pronađeni ostaci više od 1.200 osoba.
U tri mjeseca u vukovarsku bolnicu zaprimljeno je oko dvije i pol tisuće ranjenika i izvršeno je oko tisuću operativnih zahvata. Na dan pada grada u bolnici je bilo 396 ranjenika i bolesnika.
Najmlađi ranjenik imao je šest mjeseci, a najstariji 88 godina, dok je u bolnici tijekom tromjesečne opsade Vukovara rođeno 16 djece.