Vojko V., jedno od trenutno najpoznatijih imena na našoj glazbenoj sceni, u intervjuu za Globus otkrio je štošta o sebi. Vojko, pravim imenom Andrija Vujević, dočekao je novinara Darka Hudelista u svom stanu na splitskim Lokvama, odnosno “majušnom studiju, veličine 14 kvadrata, u kojem je, u razdoblju 2015. – 2017., nastao njegov album “Vojko””.
– Vojko V. mi se predstavio kao prilično introvertiran čovjek, čak s nekim elementima anksioznosti. Dosta je šutljiv i govori veoma tiho, katkad na granici čujnosti. Djeluje skromno i samozatajno, nema u njemu baš ništa od izigravanja neke “estradne” veličine ili pop-zvijezde – dočarao je Hudelist svoj susret s glazbenikom koji je zaradio čak šest nominacija za Porin.
– Kad sam radio album “Vojko”, uzimao sam u obzir kome se obraćam. Nisam htio napraviti album koji će propasti, ni u kreativnom ni u komercijalnom smislu. Budući da neke pare mogu zaraditi jedino od koncerata, koncentrirao sam se na to da me razumiju svi, a posebno mlađa publika, koja jedina ima volje dolaziti na koncerte. Ja generacijski jesam milenijac, kako tvrdite, ali sam već od svoje 12. godine, tj. od malih nogu, na internetu, i informatički sam veoma potkovan.
A “generacija Z”, koja čini značajan dio moje publike – pa, vidite, ima kod nje nekih stvari koje ni ja sam više ne mogu pohvatati. Postali su preludi, preironični. Te najmlađe više ne zanimaju nikakve nove informacije iz glazbe, ne žele da im bilo tko popuje, moralizira ili govori kako se treba ponašati u životu. Oni su na izvoru tolikog mnoštva informacija da su im informacije izgubile vrijednost – kazao mu je Vojko V. kojeg je, kako Hudelist navodi, najviše zaintrigiralo upravo to pitanje o generacijskom aspektu njegove publike.
– Kod mladih više ne prolaze bendovi kao što je The Beat Fleat, koji baš govore o nekoj stvarnosti. Ono što ti mladi slušaju – to je lobotomija, bijeg od informacija, kojima su neprekidno bombardirani. Oni više nemaju vremena za formiranje mišljenja, kod njih misaoni proces jednostavno više ne prolazi.
Ti ljudi ne žele konzumirati nikakav preopterećujući sadržaj, kod njih se sve više razvija – tupilo. I kad sam radio ovaj album, trudio sam se imati balans između ove starije generacije, koja još uvijek želi čuti nešto konkretno u tekstovima, i ovih najmlađih koji žele pobjeći od bilo kakve informacije.
“Popaj” je primjer pjesme koja je totalna lobotomija, i koja, tekstovno, nema nikakva smisla… – kazao je glazbenik te dodao kako današnja generacija i pojmove kao što su “ljubav” i “strast” doživljava potpuno drukčije.
– Ti mladi više ne žele nikakav direktan izričaj ili direktnu emociju. Oni su u teškom nihilizmu. Starija je generacija, opet, toliko izlizala riječ “ljubav”, u smislu strasti prema ženi, da su ovi najmlađi na nju postali alergični.
Kod tih mladih jedino postoji strast prema provodu, partiju i drogama, tj. prema autodestrukciji. Više nisu aktualne pjesme “Mala, volim te”, nego – “Mala, ajmo se izbit i doživjeti žar”. Znači, tu se ljubavna strast nekako izmakla… – dodao je.
Vojko V. je priznao i da je, kao glazbenik, apolitičan i da mu je upravo zbog toga draže raditi glazbu nego tekstove.
– Lakše radim muziku nego tekstove. Kad sjednem raditi glazbu, mogu se osloboditi i raditi bez razmišljanja. Osjećam se puno slobodnije i ne moram razmišljati hoće li me netko sa sela, npr. iz Kaštel Sućurca, poslati u k…. Ljudi nisu svjesni da, u mom žanru, tekst funkcionira kad imate muzikalnost u njemu.
“Kako to” s mog albuma tipičan je primjer pjesme gdje imate tu muzikalnost u tekstu. Imate četiri stiha i frazu “Kako to” – i to se ponavlja oko sedam puta. Bitan je, dakle, balans između proznog i muzikalnog dijela. Prozni dio – to je sam tekst; a muzikalni dio – to je ritam, tj. kako su riječi podijeljene u stihove.
Zanimljv je bio i Vojkov odgovor na pitanje fascinira li ga beogradska folk-EDM-scena više od dalmatinske pop-glazbe, uključujući Olivera i TBF.
– Da, taj je žanr kudikamo moderniji od hrvatske pop-glazbe. Ali tu je najvažniji pristup. Beogradski je pristup besramniji. Kad se u Beogradu radi klupska glazba, ona uključuje eksces, litre alkohola, lake žene… To je svijet kluba. A u Hrvatskoj ako se i radi klupska glazba – ljudi se toga srame. A u Beogradu se, vidite, ne srame. A kod nas je sve u rukavicama, umiveno…
– Kod nas funkcionira ZAMP (sustav kolektivne zaštite autorskih prava – op. a.) i isplati se pisati za radio. A radio slušaju babe, starija publika. Zbog toga u Hrvatskoj postoji hrpa autora koji rade muziku za penzionere. A u Srbiji to uopće ne funkcionira – da ti dobiješ pare od radija. No tako je, vidite, i kod mene. Moja publika nije primarno na radiju, moja je primarna publika na You Tubeu! – poručio je Vojko V.