Vlastimir Mijović je poznati sarajevski novinar, publicista, komentator, između ostaloga i nekadašnji glavni i odgovorni urednik sarajevskog Oslobođenja, a potom kolumnista drugih dnevnih listova, kao što je npr. Dnevni avaz. Mijović, inače, vodi blog na kojem analizira političku situaciju u BiH, a počesto se bavi i istorijskim zgodama i nezgodama, iako za to nema nikakvo stručno znanje. Ne pokušavši negirati da i nestručnjaci u datoj i bilo kojoj drugoj oblasti mogu biti dobri poznavaoci istorijskih događaja ili materije koju nisu studirali, nekada i više nego proklamovani stručnjaci, teško je ne primijetiti da Vlastimir Mijović ne spada ni u jednu ni u drugu kategoriju. Novinarska sujeta je ogromna, pa i onda kada se, tobož analitički, okomi na Ivu Andrića, tvrdeći da nobelovac “krivotvori bosansku historiju kada, na bezbroj mjesta, zapisuje nepobitnu neistinu o tome da su čak sredinom 16. stoljeća ovdje jeli – Srbi!” “Samo prelistajte prvih stotinjak stranica romana ‘Na Drini ćuprija’”, upućuje nas istaknuti novinar i zabrinuti patriota Mijović, “pa će vam se sve samo kazati.”
______________ piše: Vuk Bačanovič l novi.ba
Kazaće nam se šta? “Živjeli su u Bosni hrišćani u tim godinama, dabome, ali se oni Srbima nisu nazivali još skoro tri stoljeća od trenutka u kojem ih je Andrić proglasio Srbima. Tek pod uticajem čuvenoga Ilije Garašanina i njegovoga spisa „Načertanije“, dakle nakon 1844. godine, u BiH kreću srpske bundžije sa zadatkom da, između ostaloga, ovdašnjim hrišćanima nametnu srpstvo kao veliku nacionalnu šubaru.”, poručuje Mijović, tako sarajevskonovinarski, bez i jednoga citiranog izvora, osim Načertanija koje nije pročitao, s obzirom da tvrdi da u njemu, “na Andrićevu sramotu”, stoji da u Bosni žive Bošnjaci “istočnopravoslavne, rimokatoličke i muhamedanske vjere.”
Na Mijovićevu sramotu, Andrić je čitao Garašanina, pa je, osim citata istrgnutih iz konteksta na opskurnoj stranicama kao što je bosnjaci.net da se u njemu govori o “sojouzu među Srbijom i ostalim susjedima Srbima”, u koje je Garašanin, u skladu sa nacionalno-prosvjetiteljskim idejama, 19. stoljeća, a prevashodno Vuka Stefanovića Karadžića, ubrajao Bosance, odnosno Bošnjake svih vjera. Upravo zato Garašanin tvrdi da Bošnjaci moraju prihvatiti ideju jedinstvene države sa Srbijom pod jednim suverenom, jer “ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva pod osobitim vladajućim familijama koje bi se nepremjeno tuđem i stranom uplivu predale.” Toliko o Mijovićevom poznavanju materije o kojoj govori. Istina, mileti sistem Osmanskog carstva je u mnogome doprineo formiranju srpskog identiteta isključivo kao pravoslavnog što je iz njega isključilo srodne etno-vjerske grupe katolika i muslimana u Bosni i šire.
A da je tome tako, Mijović je mogao provjeriti u Muzeju Stare srpske pravoslavne crkve u Sarajevu, gdje se čuva sultanov ferman iz 1728. o njenoj obnovi nakon požara i u kojem se, između ostalog, veli sljedeće: “Zapovjednik plemenitih zapovjednika, sadašnji bosanski beglerbeg Ahmed paša, neka su trajne njegove visoke osobine, poslao je na moju Portu sreće pismo i izložio ovo: Prije izvjesnog vremena u Sarajevu je na Varoši potpuno izgorjela stara crkva, koja pripada srpsko-pravoslavnoj raji, te je s mukom popravljen jedan dio. Pošto bi oni htjeli da je naprave na starom temelju i u prijašnjem obliku onako kak o je u šerijatskoj dozvoli, to se prilikom uviđaja i mjerenja na licu mjesta, da njen stari temelj ia u dužinu 23 aršina, u širinu 21, u visinu 13 aršina, te da ima osam prozora i tri vrata. Uvezi s tim on je dao prijedlog da se u smislu hureta koji se nalazi u njihovim rukama izvši popravak na starom temelju bez ikakvih proširenja i povisivanja.”
Nešto stariji od ovog dokumenta potiče iz 1713. kada članovi sarajevske pravoslavne crkvene opštine u pismu patrijarhu Mojsiju Rajoviću ističu da su jedno sa “ostalim narodom i zemljama našega jezika srbskoslovenskago”, a sama osmanska administracija ih je, kao i ostale vjernike pećke patrijaršije, nazivala “serb-milet”. Istorijske izvore, kada je u pitanju etnonim pravoslavnog naroda u Bosni, možemo, bez ikakvog diskonituiteta pratiti i do, za Mijovića famoznog 16. stoljeća, kada Putopisac i habsburški diplomata Benedikt Kuripešić, putujući po Bosni i Hercegovini 1530. zabilježio da u njoj, između ostalih žive i Srbi (Surffen), “koje oni (muslimani i katolici op. a.) zovu Vlasima (Wallachen), a mi ih zovemo Zigen (Ćići, Ćići) ili Martolozima. Jednake informacije 1650. bilježi Evlija Čelebija koji stanovnike u okolini Petrovca naziva Srbima, što čini i car Leopold 1685, spominjući u jednom od pisama hrišćane Srbe Bošnjake (Christianos Bosnenses Rascianos), a već 1688, ugarski izvještaji govore o ratovanju habsburške vojske u Bosni kojoj pomažu “dasiger Ratzen” (tamošnji Srbi). Leopold I i Josip I svoje privilegije pravoslavnom narodu daju sljedećim riječima: “Mi Leopold I. itd., itd. Časnom, Odanom, Nama ljubeznom Arseniju Čarnojeviću, Srbalja istočne crkve grčkoga obreda arhiepiskopu, episkopima, i svima drugim crkvenim i mirskim staležima, kapetanima, potkapetanima, najposle celom opštinstvu istoga grčkog obreda i naroda srpskog, po Grčkoj, Bugarskoj, Rasiji, Hercegovini, Dalmaciji, Podgorju, Jenopolju i ostalim sajuženim mestima.”
Nakon svega ovoga se postavlja pitanje da li polemika sa novinarima Mijevićevog kalibra samo dodatno daje na značaju ljudima koji, s pijedastala nezasluženog publiciteta, iznose gomile nesuvislosti i gluposti. Pa ipak, s obzirom na prostor i značaj koji se u BiH daje iznositelju tvrdnje kako je Ivo Andrić svojim knjigama “regrutovao u falange sa vječitim zadatkom da jednom ‘srpsku zemlju Bosnu’ vrate tamo gdje odvajkada pripada” (Mijoviću), onda je jasno da se mora učniti sve u svrhu sprečavanja ovakvih autora da čitaoce regutuju u falange koje će BiH vječno držati u okovima gluposti, neobrazovanosti i idiotizma.