Published On: Čet, lip. 8th, 2017

BIH – Jedno postkonfliktno društvo puno rana, s izrazitim osjećajem za selektivno provođenje pravde…

Armija BIH gađa ambulantu u Vitezu. Ambulanta je prema ratnom pravu zabranjena meta za granatiranje. Nitko nije suđen. Geler se odbija od zidova ambulante. Ubija 4-mjesečno dijete u susjednoj zgradi. Koje je danas trebalo biti čovjek. Nitko nije suđen. Majka trči s djetetom u naručju gdje? U granatirani ambulantu. Snima je novinar BBC-a i kaže “vidite što Hrvati rade Muslimanima”. Novinar nikada nije optužen. Dijete umire u rukama majke. Mali Vitežanin. U ovom slučaju Hrvat. Iako je mogao biti bilo koje nacije. Nikada istraga nije pokrenuta. Za potrebe izvoza istine boljeg i najdražeg nacionalizma, majka i njen umirući sin postaju pripadnici bolje nacije. Scena majke i njenog umirućeg djeteta zgražava zapadni svijet, koji se čudu ne može načuditi što čine Hrvati u Srednjoj Bosni. Pravosuđe BIH stoga i nema imperativ istražiti ubojstva viteške djece. Jer ona nisu ni ubijena. Ona, što se tiče selektivnosti pravde ove zemlje,  nikada nisu niti postojala. Može se ovaj uvod napisati tako da se dijete zove Ahmed, ili Nemanja. Nije isklučeno da se isto dogodilo u nekom drugom dijelu BIH, no ovaj tekst se bavi državnim sistemom pravde. Onim najvišim. I njegovim odnosom prema žrtvama.

 

Nije uopće sporno da će koncert u Mostaru biti iskorišten kako bi se produbila bol, i osjećaj nepravde, među žrtvama u BIH kojima je neki pripadnik HVO-a nanio zlo. Osjećaj nepravde je raširen širom BIH. To je naš najdominantniji osjećaj koji svi imamo. Gdje god se okrenemo žedni smo pravde.

Mnogi Bošnjaci bili su žrtve progona HVO-a, mnogima je sam spomen HVO-a sinonim za bol. Sukladno tome tvrditi da suosjećaš s nekim iz HVO-a i misliš kako je nepravedno osuđen, kopanje je po ranama onog drugog koji krivnju gleda kroz kolektiv ne kroz pojedinca.

Kako rekosmo bol, postkonfliktna rana, nije svojstvena samo Bošnjacima. Rane se vidaju širom BIH. Žrtve su širom BIH. Možda će i ova rečenica zvučati nekome bogohulno no ona je istinita: Vjerovali ili ne žrtve postoje i među Hrvatima. Pa čak, ako to uopće smijem reći, postoje  i među Srbima.  No pravo na zazivanje pravde i ukazivanje na nepravdu, pravo na potenciranje činjenice da se pravda provodi selektivno nemaju svi jednako. Jedni da, jedni to čine na dnevnoj razini. Jednima je dozvoljeno presuđenima davati ulice i ispaljivati počasne plotune ove države. Drugima je zabranjeno reći : Kazne koje nam dajete prevelike su u odnosu na vaše, procesi koje vodite protiv naših prebrojni su u odnosu na procese nad vašima. Primjetiti to znači biti fašist. Šutjeti znači biti lojalan državi. Koja te progoni. Koja ti daje obveze. Ne i prava. Jer tvoja je to država samo u polju obveza. Prava su samo za odabrane.

Tisuće obitelji danas traži pravdu. No pravda je u BIH privatizirana. Tužiteljstva se vode begovskim pravom nasljedstva nekoliko familija. Čijih, procjenite sami. Pravda je  potpala pod kontrolu  najboljeg nacionalizma u zemlji.

Kako? Tako što Pravda kuca na neke kuće i traži odgovore na pitanja, i na dokaze, dok neke druge uporno ne vidi. Kao da te kuće nisu tu. Kao da živimo u šerijatu u kojem postoje dimije, zimije, potlačena raja i viša povlaštena kasta.

Uzmimo primjer najgoreg zločina HVO-a u ratu u BIH – Ahmići. Počinitelji tog okrutnog životinjskog čina su osuđeni. Dakle govorimo o direktnim počiniteljima. Potom su osuđeni bojnici koji su im formalno zapovjedali. Onda voditelji pukovnija. Potom su osuđeni glavni zapovjednici  i političari na tom području a potom se sudi i generalima. Pored svega toga sudi se politikama. Čak i ekonomija poznaje zabranu dvostrukog oporezivanja, no pravda u BIH, kada se sudi “neprijateljima” zemlje ne poznaje sistem niti četverostrukog kažnjavanja. Potom se zaziva oduzimanje političkih prava na osnovu tih presuda. Hrvata je malo pa im treba uzeti prava. A malo ih je jer su sami sebe tjerali. Ta nismo ih mi tjerali.

Koliko god hrvatski politički vrh osuđivao taj čin u Ahmićima, koliko se predsjednik RH klanjao žrtvama u Ahmićima,  koliko i sami hrvatski sudovi sudjelovali u pronalaženju i kažnjavanju počinitelja ahmićkih “junaka” koji su se skrivali po RH, zbog zločina koji je izišao van van svakog pravila ratovanja ne preže se od pokušaja da se preko Ahmića osudi kompletna politika Hrvata u BIH.  S druge strane šuti se recimo na izjavu Nikolić Tomislava danu usred Bratunca kako će pripojiti Srpsku. Jer jačeg se poštuje. Nad manjim se sila oštri.

Prebacimo se sada na Dusinu. Zločin je to koji se dogodio par tjedana  prije Ahmića. Sami Bošnjaci, koji svjedoče o zvjerstvu nekih HVO vojnika tog ahmićkog jutra, spominju pripadnika HOS-a (vojnika Komšićevog Blaža Kraljevića) koji je još bio golobrad mladić i koji je, dok je izvodio ženu Bošnjakinju, svjedokinju ponavljao “Platit ćete za Dusinu”.  Neki tvrde da je zločin u Dusini bio nekima gorivo za zvjerstva u Ahmićima. Može li Dusina biti opravdanje za ono što je urađeno u Ahmićima? Naravno da ne.

No tko je osuđen za Dusinu? Tko optužen? Koliko zapovjednika leži zbog Dusine? Nitko. Detalje o Dusini imamo na ovom linku.

Za prvi masovni zločin nad Hrvatima u Lašvanskoj dolini još nitko nije odgovarao

Selektivnost u BIH ne ogleda se samo u pravdi. Nego i u medijima. Veliki mediji jedu male medije. Veliki nacionalizam progoni male nacionalizme. Veliki mediji stvaraju moralne vertikale i određuju tko je sijač mržnje a tko nije. Ako siješ mržnju u ime Sarajeva ti si dobar čovjek. Ako se opireš mržnji Sarajeva ma koliko dobar bio ti si loš. Jer nećeš u Borg.

Pisati o ovome također se smatra nacionalizmom. Ma koliko mi osuđivali one koji su uradili zločin u Ahmićima, ma koliko osuđivali rat, postaviti pitanje što je sa zločinima Armije BIH jeste danas čisti nacionalizam u BIH. No svi koji misle da BIH društvo može opstati kao društvo presuđenog HVO-a i VRS-a i amnestirane Armije BIH varaju se. Ništa neće tako koštati ovo društvo kao upravo selektivna pravda BH institucija prema njemu.

Isto jutro kada su se dogodili Ahmići, pola sata kasnije, počinje napad Armije BIH na Trusinu, selo u konjičkoj općini. Počinjeni su zločini nad civilima. Ubijeno je, nije bitno koliko ljudi. Ubijeni su ljudi. Recimo da je apsolutno nevažno što su bili Hrvati.  Civili su ubijeni. I ratni zarobljenici koji su se netom prije predali. Dakle imaju tretman kao civili.

Ališpago, koji se brani tek danas za zločin u Trusini još nije osuđen. Malo je kihao pa ga je uzorito sudstvo pustilo u banju. Niti njegov zapovjednik nije osumnjičen niti osuđen. Niti general koji je zapovjedao Ališpaginom zapovjedniku. Taj general, Halilović, ima čak i političku stranku. I prijeti novim ratom. Kao da je malo zla nanio ovom društvu. Ališpagi je Sarajevo 2011-e pripremalo koncert u Domu omladine. Trebalo je doći 30 izvođača. Hoće li od nas dobiti počasni plotun, od Oružanih snaga BIH kada umre, onako kako ga je dobio Delić Rasim, vidjet ćemo. Hoće li dobiti ulicu u Konjicu , onako kako ju je Delić dobio u Bihaću i to ćemo vidjeti. O odredu el Mudžahid ako kažete da su bili preteče ISIL-a u BIH što i jesu, saraj ljevica vas optužuje radikalom. Toliko o suočavanju sa zločinima. I građanskim vrijednostima. Građana. Kojima je džihad borac iz Sirije ili Irana bliži od poubijanih građana BIH. I djece Bosne i Hercegovine ma koje nacije bili. Građansko kažeš?

Nije li dakle ovo sve selektivna pravda, selektivno medijsko izvještavanje, i selektivan pristup zločinu na tlu Bosne i Hercegovine?

Trusina je jedan od najgorih zločina Armije BIH. Armija BIH ne trpi posljedice zbog toga, niti ima političkih optužbi. Nema sarajevskog generala koji leži za Trusinu. Nema optužbi za UZP. 475.000 Srba i Hrvata manje je na tlu Armije BIH i nema UZP-a. Od 19 mješovitih općina 16 ih je na tlu HRHB ali tu je bio UZP. HRHB je jedina ispoštovala daytonske odredbe o povratku protjeranih i rasljenih, no opet nema nagrade. Stižu samo optužbe. S etnički očišćenog patriotskog i antifašističkog dijela BIH.

Čest termin koji se koristi u emotivnom potpaljivanju najboljeg i najdražeg nacionalizma jesu ubojstva djece. Dijete s ovoliko il onoliko mjeseci, ime djeteta, slike po mogućnosti , mediji koji podižu osjećaj autoviktimizacije često koriste kao gorivo za isti cilj. Tako primjerice FTV kad izvještava o Tuzlanskoj kapiji, navodi starost djeteta, ime djeteta, ime njegovog ubojice, vojsku koja ga je ubila, dok kad se izvještava o Srbima i Hrvatima ubijanima u Konjicu, navodi se samo kako žrtve i danas traže pravdu. Nema imena žrtava. Nema opisa vojske koja ih je protjerala. Uradili su to vanzemaljci. To je taj građanski pristup. To je ta Kukićeva doktrina samoupravljanja javnim medijem FTV. Koja je od ideje medija napravila smeće od televizije.

I tako to traje već puno drugo desteljeće. Nameće se zaborav nad zločinima Armije BIH , i čuva se živo sjećanje na zločine HVO-a i VRS-a. Tako se BIH pretvara u društvo dviju zlih vojski i jedne dobre. Dobrih snajperista koji nikome zla nanijela nije. I na tome netko planira čuvati državu i graditi bolje društvo.

Poskok, jedan od onih koji je pokušao ukazati na tu dvostruku praksu, označavanja žrtve i agresora, možda jedini medij na prostoru BIH koji je kazao ne NGO fondovima, i NE sarajevskoj propagandi, medij koji je prvi osudio krivce i u redovima vlastitog naroda, i njihovo javno slavljenje, proglašen je neprijateljem sustava.

S druge strane, daidžluk,  fratri poput Mile Babića i slični miševi bismilah antifašizma prijatelji su sustava. Ti i takvi postaju oružje istog tog nacionalizma u miru. Oružje za selektivno tumačenje prošlosti. Takvi fratri, kad gazda zaželi pošalju ti “posvećeni” metak. Sveti metak. Metak za neposlušnog kaura. I bude mir na dunjaluku. I bude sretan dragi nacionalizam. A onda i ti budeš sretan. Jer pomilkio  te je gazda po glavi. Kao malog psa. Pa mašeš repom. Jer te  gazda ljubi. Pavlovljev refleks  klerojanjičara.

Postoji li išta odvratnije nego kada Novi zavjet, koji bi morao biti univerzalan, dok govoriš o dobru i moralu, ti pastire čovječiji koristiš za širenje  trulih ideja onog nacionalizma koji ti je pomeo svu pastvu iz crkve?

Ovo jutro dok gledam kako medijska huškarnica Metropole, sije ognjem i mačem po Mostaru i koncertu koji se u njemu ima dogoditi, gledam i najavu filma “Velika Hrvatska” koji će prenijeti sve TV kuće u Sarajevu. Radi se inače o filmu koji je davno urađen. No gospoda je u njemu previdila jednu stvar. Dok govore o rušenju Starog mosta, od strane Hrvata, prikazuju kadar u kojem se jasno vidi da granata dolazi s istočne strane. Pa molim bismilah Goebbelse da taj dio do večeras izrežu. Da se ne kompromitiraju.

Vraćam se na djecu. Djeca su najveća žrtva prošlog rata. Izbora nisu imala. Pobjeći nisu mogli. Zarobljeni u našem zlu i našoj međusobnoj mržnji, potpuno nevini, premali da mrze bilo kog, ostali su bez prava na život. Bez dijelova tijela. Bez roditelja. Njhov pogled, živ il mrtav trebao bi nam biti opomena, ne razlog za novu mržnju. No nas više boli dijete iz Alepa nego tisuće onakvih dječaka i djevojčica iz naše zemlje. Tisuće onih kojima smo iz vlastitog ludila oduzeli budućnost.

I dok danas čitamo o ahmićkim anđelima, djeci kojoj nije dana šansa da žive s nama kao ljudi u zajedničkoj zemlji, dok nas oblijeva stid zbog tog jer su toj djeci živote oduzeli “naši”, premda ti “naši” nisu naši niti kao takvi dehumanizirani i dijabolizirani mogu pripadati bilo kome, dobijam sljedeću poruku u inbox portala.

Pošiljatelj je momak iz Viteza, rođen nakon rata, Hrvat, čiji je brat, stariji, ubijen kao 4- mjesečna beba u Vitezu.

Poštovani, Ne razumijem zašto cijelo vrijeme potencirate kad se spominju Ahmići bebu od 3 mjeseca.  Ja suosjećam s njima jer je i moj brat ubijen kao beba. No za nju tj. za zločine u Ahmićima je odgovarao gotovo cijeli politički vrh Hrvata. U istoj općini u Vitezu je početkom sukoba Armija BiH bacila granatu na ambulantu! u Vitezu. Poginule su 3 osobe među njima i moj brat koji je imao 4 mjeseca koji se nalazio u stanu u blizini ambulante, ali geleri od granate se odbili u stan. Moj brat nije jedini koji je ubijen. U Vitezu je ukupno poginulo 21 dijete!
Također moja mama je  u snimci koju je objavio BBC predstavljena pogrešno. Snimka prikazuje moju majku kako nosi brata u tu granatiranu ambulantu i novinar kaže “vidite što Hrvati rade Muslimanima”.

 

Dakle, imamo u Vitezu 4 mjesečno dijete, imamo 21-o ukupno ubijeno dijete. 10.6. na dan ubojstva viteške djece, ako nam pošiljatelj dopusti objavit ćemo cijeli razgovor s njim. O tome kako nad ubojicom viteške  djecom nikada nije primjenjeno načelo opće pravde, nego načelo selektivne sarajevske pravde. Pravde koja ne kuca na sva vrata. Pravde kojoj su jedna vrata draža od drugih.  I o tome zašto on  i dalje želi živjeti u Vitezu.

Zašto smatram da je ovo jedan od najslikovitijih slučajeva nepravde  prema Hrvatima u BIH?

Armija BIH gađa ambulantu. Ambulantu gospodo!

Ambulanta je prema ratnom pravu zabranjena meta za granatiranje. Geler se odbija od zidova ambulante. Ubija 4-mjesečno dijete. Ni krivo ni dužno.  Koje je danas trebalo biti čovjek i imati svoju djecu. Majka trči s djetetom u naručju gdje? U granatiranu ambulantu. Nema ngdje drugo.

Snima je novinar najjače svjetske medijske kuće BBC-a i kaže “vidite što Hrvati rade Muslimanima”. Dijete u cijelom tom zlu umire u rukama majke. Mali Vitežanin. U ovom slučaju Hrvat.Iako je mogao biti bilo koje nacije. Njegov otac taj dan je ranjen. Saznaje da mu je sin mrtav. Možda je u bolnici gledao izvještaj BBC-a? I svoju ženu kako se spašava od HVO-a. Kako trči prema bolnici, u prilogu  kreiranom za potrebe izvoza istine boljeg i dražeg nacionalizma. Onomad kad su  majka i njen umirući sin iz Viteza postali pripadnici bolje nacije. Scena majke i njenog umirućeg djeteta potom zgražava zapadni svijet, koji se čudu ne može načuditi što čine Hrvati u Srednjoj Bosni. Pravosuđe BIH stoga i nema imperativ istražiti ubojstva viteške djece. Jer ona nisu ni ubijena. Ona nikada nisu ni postojala. Njihov nestanak otvara pitanja. Pitanja traže odgovore. A odgovori kvare fasadu Potemkinove istine koju je osmislio nadmoćniji nacionalizam.

I sad se vraćam na početak teksta. Ima li , dakle , brat ovog 4-mjesečnog djetea, koje je ubijeno u Vitezu  povikati u nebo, usred koncerta u Mostaru: “Nepravda stanuje u BIH! Sude nam selektivno, sude nam na principu huškanja” ili je svaki njegov plač neutemeljeno vrijeđanje žrtve onog drugog naroda? Ma koliko on sam suosjećao, kako reče, sa obitelji iz Ahmića kojima su također ubijena djeca?

Ako kaže, da njegov ubijeni brat nije bio Bošnjak, nego Hrvat, i da ga nije ubio HVO nego Armija BIH vrijeđa li on time svoju braću po žrtvi – obitelji Bošnjaka čija su djeca ubijena u Ahmićima, ili tek samo traži isto što i oni? Pravdu. Ono što u BIH odavno ne stanuje.

Odgovor na to pitanje upravo bi htio čuti ne samo od Ahmićana nego od svih onih obitelji u BIH koji su na sudovima dobili pravdu, i čije su ubojice djece  procesuirane.

Ivan Šušnjar l Poskok.info

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer