Prije trideset godina, slobode željni istočni Nijemci srušili su Berlinski zid. Njegovi politički arhitekti iz istočnog lagera zvali su ga “antifašistički zid”. Sagradili su ga duž podijeljenog Berlina kako bi zaštitili od bijega u “fašizam” Nijemce iz idilične komunističke Istočne Njemačke.
Rušenje Berlinskog zida simbolično je označilo početak kraja komunističkih poredaka u Europi. U Poljskoj su se već, u partijski kontroliranim uvjetima, održali prvi višestranački izbori. Promjene u istom smjeru započele su Mađarska i tadašnja Čehoslovačka.
A u tadašnjoj Jugoslaviji i Hrvatskoj? Najtvrdokornija jezgra Komunističke partije okupila se u SK pokret za Jugoslaviju, pod okriljem JNA, s nakanom da održi i režim i državu pod prijetnjom vojne sile.
Komunistički aparatčik Slobodan Milošević bio je rezervna opcija za ostvarenje projekta “velike Srbije” u slučaju da raspad Jugoslavije postane neizbježan.
Hrvatski komunisti pod vodstvom Ivice Račana još uvijek su kalkulirali kako bi bilo lijepo organizirati višestranačke izbore unutar jedne, komunističke partije.
Tek u prosincu 1989., kada su se rumunjski demonstranti već počeli približavati dvorima rumunjskog diktatora Nicolaea Ceausescua, Račanovi su komunisti odlučili ipak dopustiti višestranačke izbore – s više stranaka.
___________piše: Višnja Starešina I Slobodna Dalmacija
Danas možemo vidjeti da je jednostavnije bilo srušiti Berlinski zid nego u Europi s druge strane zida izgraditi slobodna društva. Iz više razloga. Ljudi naučeni živjeti u neslobodi ne prihvaćaju jednostavno pravila i odgovornosti života u slobodi ili olako shvaćaju slobodu tek kao zamjenu privilegiranih kasta.
A nije moguće niti izgraditi sustav slobode s ljudima koji su bili tvorci i kontrolori neslobode. Tome i u Hrvatskoj svjedočimo.
Na institucijama stvorenim za održavanje i kontrolu totalitarnih sustava – od obrazovanja, akademske zajednice i kulture do pravosuđa i cjelokupne javne uprave – nije moguće sagraditi slobodno demokratsko društvo.
A i srušeni Berlinski zid propuštao je duh i umreženo djelovanje tek djelomično i tek naoko razvlaštenih komunističkih elita i na drugu, zapadnu stranu. I taj duh posljednjih godina sve više maršira Europom.
Opet je zaogrnut plaštem antifašizma, ovaj put umjesto revolucije koristi zapadne institute neoliberalnog društva i plete mrežu nove kontrole mišljenja i govorenja pod egidom političke korektnosti.
Upravo ta živost i nostalgičarsko veličanje komunističkih sustava bili su razlog da trideset godina nakon rušenja Berlinskog zida novi saziv Europskog parlamenta 19. rujna ove godine donese Rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe.
U njoj se vrlo jasno ne samo nacistički i fašistički, već i komunistički sustavi definiraju kao totalitarni i vrlo se izravno pozivaju države članice EU-a da istraže svoju komunističku prošlost i da kazneno progone zločine komunističkog režima.
Rehabilitacija komunizma
Rezolucija je u Hrvatskoj gotovo prešućena iako su u Strasbourgu za nju glasali i HDZ-ovi i SDP-ovi zastupnici. Jer, ono što je politički nepristojno u Strasbourgu ili Bruxellesu, veliki je trend u Hrvatskoj – rehabilitacija komunizma kao pomalo iščašenog, ali nikako totalitarnog sustava.
A sve to kako bi se i na razini načela učvrstila dominacija starih komunističkih elita u upravljanju Hrvatskom. Otvoreno je to činila Milanovićeva vlada.
Perfidnije je to nastojao učiniti Andrej Plenković. Da su kojim slučajem usvojeni zaključci koje je pripremilo njegovo vijeće za suočavanje s totalitarnim sustavima, a kojima se željelo amnestirati komunizam i njegova obilježja iz društva totalitarnih sustava – Hrvatska bi danas imala preporuke o europskom sjećanju suprotne slovu i duhu rezolucije Europskog parlamenta.
Taj hrvatski trend proizvodnje ljepše komunističke prošlosti na neki se način simbolično prelama na liku karikaturalnog, ali moćnog komunističkog aparatčika Mike Špiljaka, po zanimanju postolara, o kojem su se i za vrijeme komunizma potiho pričali vicevi.
Sjećam se vica koji smo prepričavali nakon što je sredinom osamdesetih Špiljak bio u posjetu američkom predsjedniku Ronaldu Reaganu. Protokol ga je pripremao za susret: nakon što mu Reagan kaže “Aj em Ronald Regan”, on će reći “Aj em Majk Spajk”.
Ali Mika nije to mogao upamtiti pa su mu to napisali s unutarnje strane šešira, da samo pročita kad skida šešir. No u tremi, uzeo je krivi šešir. I nakon što se Reagan predstavio “Aj em Ronald Regan”, naš Majk je, čitajući iz šešira, uzvratio: “Tovarna klobukov Škofja Loka.”
Mnogo godina kasnije saznala sam da je tvorce vica saslušavala Udba, a neke je zbog vica poslala i u zatvor. Zbog državnog terorizma pod Majkovim političkim pokroviteljstvom, njemačko je pravosuđe osudilo na doživotnu robiju bivše šefove Udbe Josipa Perkovića i Zdravka Mustača.
A u današnjoj Hrvatskoj, Majkovi rođaci, s akademskom legitimacijom pišu, a mediji promoviraju hagiografije o – Majku državniku. Dok neokomunističko postolarstvo dominira hrvatskim institucijama, ne tješi osobito što i snažna Njemačka, koja je provela drastičnu lustraciju i uložila neizmjeran novac u bivši DDR, trideset godina nakon pada Berlinskog zida – ima problema s komunističkom nostalgijom