Published On: Thu, Oct 22nd, 2015

VIELEN DANK HERR BODO WEBER Političari eskiviraju Treći entitet dok nevladini instituti uredno rade protiv njega

jos nije kasno

Geehrter Herr Bodo Weber,

Vielen Dank, dass Sie die Webseite Poskok lesen, zitieren und unsere junge Intellektuelle aus der westliche Herzegowina unterstützen. Wir möchten Ihnen mitteilen, dass Sie bei uns Ihre Erklärungen gerne abgeben können. Nicht nur an klix oder radiosarajevo. Oh, und wir sind nicht nur Kroaten die die Dritte Entität möchten, sondern auch Leute aus ganze Bosnien und Herzegowina, d.h. auch Bosniaken/Muslimen.

Freundliche Grüsse, Poskok.info

Odnos Hrvatske prema Bosni i Hercegovini gadna je tema, isto kao i ekonomske reforme. U toj zemlji pola milijuna Hrvata čini oko 15 posto stanovništva i predstavlja najmanji konstitutivni narod u zemlji. Ali, po mnogo čemu, taj narod je najveći trn u oku domaćim političarima u Hrvatskoj, značajnom broju bošnjačke i srpske elite u BiH te tzv. nevladinim institutima koji iz Berlina i Sarajeva prozivaju intelektualce, državne institucije i političare koji zadnjih godina otvoreno podržavaju legalne hrvatske predstavnike u BiH.

Tako su u zagrebačkom Hotelu Dubrovnik Institut za razvoj i međunarodne odnosei Friedrich-Ebert-Stiftung priredili okrugli stol „Angažiran susjed – hrvatska vanjska politika prema Bosni i Hercegovini“. Uz Zlatka Dizdarevića i Melitu Mulić gost konferencije bio je i Bodo Weber, analitičar Democratization Policy Councila (DPC). Na ulazu u dvoranu gosti su dobili primjer još neobjavljene publikacije DPC-a, koju su napisali Kurt Bassuener i spomenuti Bodo Weber iz Berlina.

_______Piše: Ivan Pepić/blog.vecernji.hr

Taj draft iz, kako piše na naslovnoj stranici, Berlina-Sarajeva sadrži oko 13 stranica, a naslovljen je „Hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini od članstva u EU“.

U uvodnom dijelu, hrvatska politika prema BiH definirana je kao šizofrena i nejasna.Stipe Mesić, Ivo Sanader i Jadranka Kosor prihvatili su udaljavanje od „agresivne nacionalističke politike 1990-ih“. Prvi je Hrvatima u BiH poručio da je njihov glavni grad Sarajevo, Sanader je pomoć Hrvatima usmjeravao preko institucija Federacije BiH, a Kosor je u dogovoru sa SDP-om smanjila mandate za predstavnike dijaspore s dvanaest na tri.

Ivo Josipović je, kažu Bassuener i Weber, do sredine 2012. bio aktivan prema BiH te je podržavao retoriku konstitutivnih naroda. Na njega je utjecala savjetnica Romana Vlahutin angažirajući se za aktivnu politiku prema susjednoj zemlji. U tekstu se navode izvori MVEP-a i Ureda Predsjednika, bez da se navedu točna imena aktera. Prema jednom od tih izvora Josipović je politiku prema BiH sredinom 2012. prepustio ministrici Vesni Pusić. Navodno je počeo prezirati predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića, izjavivši u internom razgovoru kako bi „svi lideri hrvatskih političkih stranaka u BiH vjerojatno zajedno imali oko 30 godina zatvora zbog kriminalnih aktivnosti“. Međutim, Pusić nije lobirala prije važnih sjednica nego bi dolazila „na gotovo“, što je natjeralo Veliku Britaniju i Njemačku da same preuzmu inicijativu i gotovo isključe MVEP iz procesa donošenja odluka o sudbini susjedne zemlje.

Bosna i Hercegovina je u međuvremenu postala karika i premijera Zorana Milanovića. On se već na početku mandata sukobio s bosanskohercegovačkim ministrom vanjskih poslova Zlatkom Lagumdžijom, koji nije prihvatio poziv na doručak u Sarajevu.

Weber izražava čuđenje zašto je Milanović bio u Mostaru kad su se diljem BiH palile zgrade. On tvrdi da su prosvjedi iz veljače 2014. bili multietničkog karaktera jer su građani bili frustrirani. Ako jesu, kako to da danas ne gori diljem BiH? Ili se danas živi znatno bolje nego prije 18 mjeseci pa nikom ne pada napamet paliti zgrade? Weber, kao ni mnogi drugi, ne želi priznati da prosvjedi nisu bili multietnički te da je njihov cilj već nakon dva-tri dana bio isključivo rušenje kantona u FBiH. Vrijedi ući u arhivu BHRT-a i izvući snimku dnevnika dana kad je gorila zgrada Vlade Tuzlanskog kantona. Gotovo su sve izjave montirane na način da se govori o nužnosti ukidanja kantona.

Autori smatraju Karamarka i Grabar Kitarović umjerenima prema BiH. Sugovornici bliski Karamarku navode kako je prema njemu „treći entitet glupa ideja“. Jedan od sugovornika izjavljuje kako je Karamarko nastojao ponovo ujediniti dva bosanskohercegovačka HDZ-a i otjerati i Čovića i Ljubića, no nije mu uspjelo. Danas se Božo Ljubić nalazi na prvom mjestu liste XI. izborne jedinice. Milijan Brkić i Ivan Šuker se spominju kao važni HDZ-ovi šaptači za BiH. Možda sukobi s Ljubićem i Šukerovo šaptanje mogu odgovoriti na pitanje zašto je baš Šuker koordinator te liste, iako je cijelo vrijeme bio aktivan u HDZ-u Velike Gorice? Zanimljivo, Karamarku je ideja o trećem entitetu glupa, a istovremeno je Milan Kovač izjavio na povratku u HDZ da će podržavati formiranje hrvatskog entiteta. Upravo Kovač obnaša dužnost predsjednika Odbora za Hrvate u BiH. Ispada da je taj odbor potpuno nevažan u unutarstranačkoj raspravi.

U zaključku autori daju savjete što Hrvatska mora napraviti da bi „imala koristan utjecaj na BiH“: buduća vlada mora biti čvrsto protiv trećeg entiteta te ne smije gledati isključivo na etničke Hrvate, Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske treba raspustiti, a sa susjedima treba tražiti kompromis za Pelješki most. I, naravno, autori tvrde kako Hrvatima iz BiH treba ukinuti pravo glasa jer ne plaćaju porez.

Državni ured za Hrvate izvan RH, navode između ostalog, treba ukinuti jer se Centar za mirovne studije žalio protiv Ureda.

U tekstu se navodi da postoji skupina „mladih utjecajnih intelektualca iz Zapadne Hercegovine“. Spominje se Nino Raspudić koji je, pazite sad, „blizak gospođi Dariji Krstičević“, predstojnici Državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske. Valjda DPC prati tko s kim razgovara u Hrvatskoj? Zapisuju li i tko s kim ispija kavice? Ispada da Weber i Bassuener slijede ljude, pomalo špijunski. Stasijevski moglo bi se reći.

Grijeh tih intelektualaca? Zagovaranje entiteta s hrvatskom većinom koji bi omogućio ravnopravnost tri konstitutivna naroda u BiH. Taj bi entitet značio kraj preglasavanja. Značio bi konačno formiranje ravnopravnih vlada na svim razinama. Dugoročno bi došao kraj etničkom izjašnjavanju i uvelo bi se entitetsko izjašnjavanje, na što i Weber cilja. Samo on ne bi tako. Komotnije je pisati draftove te prozivati nacionaliste, i to bez referenci.

Zašto gospoda iz raznih nevladinih instituta i open society and democracy udruženja nisu dali odgovor na pitanje zbog čega je politika Hrvatske postala protekcionistička prema bosanskohercegovačkim Hrvatima? Je li to doista, kako insinuiraju, zbog podrijetla političara i znanstvenika? Jesu li oni po rođenju nacionalisti? Pa zbog toga treba izbrisati nacionalistički ured Darie Krstičević?

Zašto Bodo Weber ne priča o diskriminirajućem izbornom zakonu u BiH? Zašto ne spominje katastrofalnu politiku imenovanja diplomatskog osoblja, po kojemu je moguće biti veleposlanik četiri godine u kvoti za Srbe, četiri u kvoti za Bošnjake i četiri, da ne bude malo, u hrvatskoj kvoti, i to na temelju obične izjave? To su koristili uglavnom bošnjački predstavnici osam godina, za vrijeme Željka Komšića.

Kako je moguće da unatoč podršci od preko 50% jedna koalicija stranaka ne uđe u federalni parlament i istovremeno da predsjednik Federacije BiH postane čovjek s osvojenih 2000 glasova, a ne osoba iz pobjedničke koalicije? U Švicarskoj je nezamislivo da razni mehanizmi onemoguće SVP-u da sudjeluje u vlasti jer netko odluči da je ta stranka nacionalistička, iako bi se ti mehanizmi mogli koristiti. Ali Weber to ne bi nikad izjavio. Naprotiv: u razgovoru za klix.ba izjavio je 2014. „Histeričnahomogenizacija hrvatskih stranaka i borba za ‘položaj Hrvata’ koja bazira na savezu sa jednim Miloradom Dodikom, ne može biti ništa drugo nego lažna briga“. Da, histerija…

Weber prihvaća jednostranu priču. Umjesto da situaciju promatra iz više kutova i onda pokuša dati odgovor zašto je hrvatska politika prema BiH sve glasnija za treći entitet, takve analize i ‘pomoći’ kako imati „koristan utjecaj prema BiH“ jačaju srpski separatizam, a Hrvate isključuju umjesto da ih se promatra kao jednakopravne aktere.

Nadajmo se da buduća hrvatska vlada neće slijediti nacrte Kurta Bassuenera i Boda Webera, nego isključivo zahtjeve svog naroda u Bosni i Hercegovini. A za to je potreban konsenzus Pantovčaka i Banskih dvora.