Skoro do u sat, 75 punih godina od pokolja Srba u Stocu. Vidovdanska krvava noć, osuđena na vječno ponavljanje. Uz molitvu i naklon nevino pobijenima, gorčina je i dalje u duši radi skoro jednog cijelog krvavog stoljeća, osuđenog na beskrajno ponavljanje, jer očevidno, niko nije naučio ništa.
Sjećanje vuče u ranu mladost i tihi glas pok.Mare Miličević, koja bez mržnje u glasu priča kako je izgubila muža i djevera. Ona mi je prvi svjedok ove stolačke krvave priče. Tek jedne u nizu.
Njeno pošteno svjedočenje 45. g. je spasilo drugog svjedoka, koji je spašavajući svoju glavu, do u detalj na suđenju u zapisnik izdiktirao što se dogodilo na taj Vidovdan u Stocu.
Svima toplo preporučam knjigu Dr. Ivice Šarca, Kultura selektivnog sjećanja, prva tri mjeseca NDH u Hercegovini.
Nešto sam od tog i sam znao. Uglavnom od pok. dede i rođaka mu, kumova, no sve u pola glasa.
Znao sam i da je pok. baka Mara svojim svjedočenjem spasila glavu mlinaru S… kojeg ne imenujem samo radi nje, no svi Stočani točno znaju o kome je riječ.
Bez obzira na uzroke, bez obzira na to tko je prvi počeo, tu noć u Stocu je u krvavom podrumu suda rulja krvavo prebijala svoje susjede i spremala ih za pokolj.
Dan prije, Hercegovina je bila oblijepljena plakatima potpisanim od feldmaršala Laxe koji izrijekom zapovijeda puštanje svih Srba na slobodu i koji tu noć, skoro istovremeno s Andrijom Artukovićem, šalje telegram logorniku Marku Ćoriću i načelniku općine Omer begu Rizvanbegoviću, kojom izrijekom zapovijedaju puštanje svih zatočenika na bezuvjetnu slobodu.
Ravnatelj pošte Franjo Smole ih je pročitao pred masom Stočana na trgu pred sudom.
Jedini odgovor je bio urlik mase… …. Kolji Vlahe… Tako je i bilo.
Tu noć su svi iz podruma suda pobijeni, a tu nije bilo Marsovaca.
Netko je i vozio ih kamionom do jame u Vidovu polju, neko prebijao, te neko pobio na najzvjerskiji mogući način.
Nije to bilo samo 5 – 6 Stočana, dok su drugi bili merhametlije i spašavali komšije. Nisu. No za povijest izdvajam nekoliko imena onih koji su riskirali živote da spasu koju glavu, izdvajam imena rahm.Ćamila Pirije, rahm.Abdulaha Mehmedbašića ili pok.Roka Babića.
Osveta je bila balkanski i stolački krvava i traje i danas.
Par mjeseci poslije, “osvetnici” su pobili oko 3.000 muslimana u Istočnoj Hercegovini.
Nije tu bilo Vidovdanskih koljača. Ti su se sklonili na vrijeme.
Klanje je smjenjivalo klanje, a tek je dolazila 44/45.
Pa onda sve druge godine do danas s perspektivom nastavka.
Bolnog i krvavog nastavka, dok ne naučimo gledati istini u oči i svaku žrtvu gledati s isto ljudskosti kao i svoje najbliže.
Ipak, večeras je ovo pomen samo njima.
Djedovima mojih prijatelja, Vrećama, Kunićima, Milićevićima i svim nevinim pobijenima te noći koja se ponavlja.
Bog vam dao pokoj!
wpDiscuz