Published On: Pon, tra. 9th, 2018

Viđenje i vađenje (I): Imati svoj Stav

No pitanje svih pitanja nije jesu li bosanskohercegovački Muslimani u Drugom svjetskom ratu uzeli učešća u antifašističkom pokretu – pa da nas Begović na to mora podsjećati! –, već kako se današnja vlast, ona kojoj Begović služi, odnosi prema toj činjenici. Ako je davanje imena ulicama neki pokazatelj tog odnosa, stvar je jasna: antifašist Fuad Midžić “izgubio” je svoju ulicu, čiji jedan dio sada nosi ime Mustafe Busuladžića! To je jedini “obračun s vlastitom prošlošću” koji je danas na djelu i koji orkestriraju poslodavci Filipa Mursela Begovića, a tu činjenicu ne mogu promijeniti njegovi ljigavi uvodnici.

Kada se nedavno našao – opet! – na meti napadâ balijskog političkog šljama, predsjednik Naše stranke Predrag Kojović morao je da sa skupštinske govornice objašnjava široj javnosti da on, suprotno onome što tvrde poštovaoci jednog ustaškog ideologa, nije četnik. Sasvim u duhu vremena, taj njegov istup, emotivan i ličan, izazvao je mnogo više pažnje i izraza solidarnosti nego desetine korisnih inicijativa stranke u kojoj Kojović djeluje već deset godina.

U predvidivoj sinergiji, u ove napade uključio se i balijski medijski šljam. Ne znam koliko je mlađim generacijama poznato da “nije majka tukla Muju što se kockô, nego što se vadio”, ali ova izreka koja poopštava stoljetno bosanskomuslimansko hazardersko iskustvo savršeno opisuje efekte koje izazivaju poletarci iz uredništva Stava, turskog političkog magazina na bosanskom jeziku, svaki puta kada pokušavaju da se izvade, to jest da svojim paralogizmima relativiziraju razaranje bosanskog društvenog tkiva koje svakodnevno izvodi stranka kojoj služe. Kako god bilo, tema jednog od skorašnjih brojeva Stava (158, 15. mart 2018) je “Dosje Mustafa Busuladžić”, kojim uredništvo želi da rehabilitira ovog nacističkog aktivista, ali uspijeva samo da ga još više inkriminira – osvjetljavajući usput političko-policijske mehanizme što ih je uspostavila aktuelna vlast čiju praksu, u svim njenim aspektima, Stav pravda iz broja u broj.

Dakle, Naša stranka i njen predsjednik, inače poslanik u Skupštini Kantona Sarajevo, uspjeli su da ishode poništenje odluke kojom je škola u Dobroševićima nazvana po Mustafi Busuladžiću, a uredništvo Stava sada na osamnaest strana (uključujući i uvodnik), u prilozima različitog tipa, pokušava da Busuladžića predstavi kao nevinašce, nedužnu žrtvu partizanskih barbara koji su poslije Oslobođenja strijeljali koga su stigli. Središnje mjesto u ovom tematskom bloku zauzima Zapisnik o saslušanju Mustafe Busuladžića u sarajevskoj OZNA-i od 2. maja 1945, i presuda Vojnog suda Komande grada Sarajeva od 23. maja 1945. – čime je uredništvo Stava, ne htijući, pomoglo da se razbije jedan mit u čijem je širenju i samo sudjelovalo. Da bosanski muslimanski subjekt nema pamćenje kao leptir kupusar, morao bi se i sâm zapitati kakvo sad suđenje, kada ga već godinama uvjeravaju da je Mustafa Busuladžić ubijen bez suđenja (“a ne zna mu se ni mezar!”). Osim toga, datumi se ne podudaraju! Kako to da je između saslušanja i suđenja moglo proći tri sedmice, kada se pouzdano zna da je sve bilo gotovo za 24 sata – odveli čovjeka i strijeljali, kako sugerira i naslov teksta Enesa Ratkušića u istom bloku: “Po kratkom postupku”! Bit će da je i to jedan ordinarni komunistički falsifikat, kao i sve ostalo!

Javni arhiv OZNA-e?

Mnogo ozbiljnije pitanje koje se postavlja u vezi s ovim dosjeom jest način njegovog objavljivanja. Uredništvo Stava najavljuje na naslovnici da su zapisnik o saslušanju i presuda Vojnog suda izvađeni iz “tajnog arhiva OZNA-e”. Ali zašto “tajni”, skoro trideset godina nakon propasti jugoslavenske partijske države? Čije se tajne time čuvaju? Zar nije u interesu današnjih vlasti da arhiv postane javan, i da se razotkriju sve komunističke prljavštine?

Ovdje stvar postaje zanimljiva. Arhiv OZNA-e naslijedila je Obavještajno-sigurnosna agencija (OSA), čije rukovodstvo upravo ovih dana optužuju da se, izmičući parlamentarnoj kontroli, stavilo u službu Stranke demokratske akcije. Želeći da ostvari uvid upravo u dokumente o kojima je riječ, obratio se nedavno Nenad Veličković OSA-i s molbom da ih fotokopira (ili da mu ih OSA dostavi u elektronskoj formi); na osnovu Zakona o slobodi pristupa informacijama (čl. 4 i 10), odobren mu je “djelomičan uvid” u dokumentaciju, koji nije uključivao mogućnost fotokopiranja ili fotografiranja. Stoga je Veličković proveo četiri sata u prostorijama OSA-e, gdje je pod budnim nadzorom jednog službenika rukom prepisivao zapisnik i presudu, s namjerom da ih objavi u Školegijumu.

No informacija o njegovom zanimanju za te dokumente očito je dojavljena Gdje Treba, pa je Ko Treba naložio Stavu da Veličkovića preduhitri i objavi “dosje Busuladžić”, interpretirajući dokumente onako kako naručiocu odgovara. S tom razlikom što novinari Stava nisu morali da rukom prepisuju tih desetak stranica: njima je omogućeno da ih fotokopiraju, i štaviše objave kao ilustracije uz tekst.

Dakle, što nije bilo dopušteno Nenadu Veličkoviću i Fondu Otvoreno društvo, dopušteno je Filipu Murselu Begoviću i Stavu – nimalo inteligentan način da se OSA odbrani od optužbi da se nalazi pod političkim utjecajem SDA.

Šta nam još donosi ovo Stavovo vađenje, osim dokaza da su lagali svi koji su ponavljali da je Mustafa Busuladžić ubijen bez suđenja i po kratkom postupku, i indirektne potvrde pristranosti jedne ozbiljne državne agencije? Počnimo od tvrdnje Enesa Ratkušića kojom Stav sugerira da je Kojović, koji “dakako nije četnik, niti je to kvalifikacija kojom bi ga bilo ko kao takvog argumentirano mogao identificirati”, ipak na neki način, makar i posredno, sâm kriv za napade kojima je izložen: “Nema sumnje da je ocu Predraga Kojovića teško slušati ili čitati … neprimjerene kvalifikacije na račun sina. Ali, isto tako nije baš prijatno ni devedesetogodišnjoj sestri Mustafe Busuladžića slušati da joj mjesecima svirepo likvidiranog brata nazivaju fašistom, ustašom i antisemitom, silujući javnost neuvjerljivom argumentacijom o njegovoj krivici, u čemu su najviše prednjačili Kojović i Segmedina Srna”.

Koga treba da uvjeri ova paralela? Činjenica je da Kojović nije pisao 1995. godine da je “Bošnjaka nestalo iz Srebrenice”, a da Busuladžić jest pisao 1944. godine da je “Židova nestalo iz čaršije”; spominjao je, istom prilikom, i u najboljoj maniri nacističke propagande, “židovski duh špekulacije, podvaljivanja, nabijanja cijena, sakrivanja i gomilanja robe, krijumčarenja i lihvarenja” – ali iz toga, ako je vjerovati Stavu, ne bismo smjeli zaključiti da je bio antisemit. Kao što iz njegovih poziva muslimanima Bosne i Hercegovine da se uključe u okupatorske vojne formacije kako bi pomogli pobjedi Trećeg Reicha (iz koje će nastati “novi i gospodarski i društveni i politički poredak u svijetu”) ne bismo smjeli zaključiti da je bio fašist.

Najvažnija tačka optužnice upravo je i glasila da je Busuladžić “pomagao okupatoru na raspirivanje bratoubilačkog rata, mobilizaciji za okupatorske jedinice i za jedinice u službi okupatora”. Još 1944, kada je ishod rata bio manje-više izvjestan, Mustafa Busuladžić gorljivo potiče muslimane da se uključe u odbranu ustaške paradržave: “Opet je nastupio momenat kada naša kolektivna otporna snaga, koja ni u najtežim razdobljima naše povijesti nije zatajila, treba da odlučno progovori na sve udarce koji idu za našim uništenjem”. Nikada nećemo saznati koliko ga je jadnika poslušalo i stupilo u SS-divizije i ustaške bojne, no u svakom slučaju bilo ih je nedovoljno, barem po mišljenju starog mladomuslimana Ismeta Kasumagića, koji žali što Busuladžićeva brošura Muslimani u Sovjetskoj Rusiji nije “otvorila oči Bošnjacima još rane 1943. godine, pa se ne bi poveli za komunistima, nego bi pravovremeno poduzeli sve mjere i pravilno se organizirali, kako nas ne bi zadesilo ovo što se kod nas sada dešava”. Drugim riječima – kamo sreće da je, 1944. ili 1945, još pet ili deset hiljada muslimanskih majki zaplakalo za sinovima koji bi u jednoj izgubljenoj bici poginuli na istočnim ili zapadnim frontovima…

Otud bi jedina smislena paralela bila ona koja bi osjećaje Busuladžićeve devedesetogodišnje sestre dovela u vezu ne s osjećajima Kojovićevog oca već s osjećajima devedesetogodišnje Hibe M., čija su se dva brata 1944. godine, na poticaj Mustafe Busuladžića (koji je sâm ostao da sjedi u Sarajevu!), upisala u ustaše i negdje poginula, tako da im se sada ne zna ni mezar!

Zna li se Draži za mezar?

Inače, “ne zna mu se ni mezar” je možda najpatetičnija frazetina kojom Mladi muslimani sve do danas dokazuju moralnu ispravnost svoga predsjednika Mustafe Busuladžića i monstruoznost komunističkog režima. Međutim, da se pogubljeni osuđenici sahranjuju u neoznačene grobove, to nije izum Titovih partizana, već višestoljetna praksa zapadnih društava koju su partizani samo dosljedno provodili, pa se tako ne zna mezar ni Draži Mihailoviću. Da su imalo dosljedni, komentatori Stava morali bi sada priznati da je i Draža “svirepo likvidiran”, jer mu je sudio isti “komunistički prijeki sud” kao i Busuladžiću! I založiti se za njegovu rehabilitaciju, onako kako Senija Milišić, direktorica Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu, u naslovu razgovora objavljenog u istom tematskom bloku poručuje da se “rehabilitacija Mustafe Busuladžića može i mora izvršiti”… Konačno, i Mihailovićev sin Branko tugovao je za ocem kao i Busuladžićeva sestra za bratom, što je, je li, najbolji dokaz da ni jedan ni drugi nisu bili ni za šta krivi!

Ovo rasuđivanje — koje postupke konkretnih osoba ocjenjuje s obzirom na osjećanja njihovih bližnjih, i zaključuje da su nužno nevini svi pogubljeni zločinci sahranjeni u neobilježenim grobovima! – daje uvjerljivost sarkastičnom predviđanju jednog od redovnih gostiju “Džehenema” da će se, u 21. stoljeću, bosanski muslimanski subjekt vještačkoj inteligenciji suprotstaviti prirodnom glupošću. No čitalac se vara ako misli da je ovo vrh, i da se dalje ne može. U istom tekstu “Po kratkom postupku”, isti Ratkušić ovako komentira Kojovićev emotivni odgovor na uvrede koje su mu upućene: “Javno reći da problema s kojima se susreće ne bi imao da se kojim slučajem zove Asim ili Rasim i da je kao takav mogao otići u München i ukrasti iz budžeta milion, i da u tom slučaju njegov patriotizam niko ne bi dovodio u pitanje, može značiti samo jedno – Bošnjaci u BiH nesmetano kradu, dok se drugi konstitutivni narodi bave pametnijim poslovima”.

Hoće li ovo impotentno vađenje logičari ubuduće znati kao “bošnjačku konkluziju”, onako kako šnajderice znaju za francuski šav a muzičari za pikardijsku tercu? Jer, ono što je Kojović izrekao može značiti sve drugo osim ovoga što podmeće novinar Stava. Naprimjer, da u dijelovima Bosne i Hercegovine koji su pod bošnjačkom kontrolom neki Asimi ili Rasimi nekažnjeno kradu milione, a da niko ne dovodi u pitanje njihov patriotizam. To je jasno iz nastavka, kada Kojović podsjeća da je u prethodnom skupštinskom sazivu njega i njegovog oca četnicima nazvao Esed Radeljaš, dokazani bošnjački patriot kome upravo ovih dana sude zbog milionske krađe – no taj je dio Ratkušić izostavio, kako bi bila uvjerljivija njegova insinuacija o navodnom Kojovićevom amnestiranju drugih “konstitutivnih naroda” za iste takve postupke.

Stavovom dosjeu, zapisniku sa saslušanja i presudi Vojnog suda prethodi napomena priređivača koja bi trebalo da čitaocu pojasni kontekst, no kojom se uredništvo ovog magazina još više zapliće u izmišljotine koje su već postale njegov zaštitni znak:

Saslušanje Mustafe Busuladžića oficiri OZNA-e započeli su krajem aprila 1945. godine bez prisustva advokata i bilo kakve pravne zaštite, a privid pravičnosti tog isljeđivanja pokušali su stvoriti tjeranjem Busuladžića da svaku stranicu svog iskaza parafira potpisom. S obzirom na to da su metode OZNA-e, kasnije UDBA-e, dobro poznate, bez sumnje zaključujemo da je Busuladžić kao “narodni neprijatelj” svoj iskaz dao pod teškim fizičkim i mentalnim zlostavljanjem.

Ne treba imati nikakvih iluzija o vojnim sudovima pred koje su prvih mjeseci 1945. izvođeni kolaboracionisti širom oslobođene Evrope. No, u ovom konkretnom slučaju, tvrdnju o fizičkom i mentalnom zlostavljanju osumnjičenog demantira sama građa koju Stav donosi. Možemo sasvim da zamislimo nekog brkatog majora OZNA-e koji želi da iznudi Busuladžićevo priznanje; pita ga je li mu poznato da je jerusalemski muftija aktivno učestvovao u borbi protiv Jugoslavije, organizovanjem muslimanskih SS-divizija, a Busuladžić kaže da nije. To nije ono što major želi da čuje, pa batinama natjera Busuladžića da promijeni iskaz. Busuladžić prizna da je znao za to, i stavi paraf u dnu stranice. Ili, na pitanje kakav je bio njegov stav prema fašističkoj Italiji nakon kapitulacije Jugoslavije Busuladžić odgovori da nije gajio nikakve simpatije, a major ga opet batinama natjera da promijeni iskaz. Busuladžić prizna da je oduvijek podržavao Mussolinijev režim, i stavi paraf u dnu stranice…

To, međutim, nije ono što stoji u zapisniku, koji genijalci iz Stava očito nisu ni pročitali. Busuladžić nije dao ni jedan jedini iskaz kojim sebe inkriminira, i za koji bi se moglo pretpostaviti da je iznuđen. Na pitanje o jerusalemskom muftiji, on odgovara: “Poznato mi je bilo samo da je osnivao SS-divizije, ali da je učestvovao u borbi protiv Jugoslavije to mi nije bilo poznato”. Na pitanje kakav je bio njegov stav prema fašističkoj Italiji nakon kapitulacije Jugoslavije, odgovara: “Kao i prije, bez ikakvih simpatija”. Jesu li to odgovori koji se daju pod pritiskom? I koja bi bila svrha iznuđivanja odgovora kojima osumnjičeni u istrazi odbacuje sve što mu se stavlja na teret?

Ukratko, Mustafa Busuladžić, sudeći prema zapisniku, nije ništa znao niti je išta radio, pa mu uopšte nije jasno zašto ga saslušavaju. I iskreno priznaje isljedniku: “Ja sam uvijek napadao samo četnike i ustaše. Zastupao sam potrebu potpune međuvjerske tolerancije i nikada ni u članku ni u propovijedima nisam ni najmanjom aluzijom napao NOP”. Ne treba sumnjati da će nam Stav u narednim brojevima objasniti kako je to Mustafa javno napadao ustaše u Sarajevu i ostao živ da dočeka partizane. A ako je istina da ni najmanjom aluzijom nije napadao Narodnooslobodilački pokret, treba još otkriti ko je 1944. godine napisao, njegovim imenom potpisao i u Glasniku Vrhovnog islamskog starješinstva objavio tekst “Odnos muslimana prema nemuslimanima”, u kojem se partizani i četnici izjednačavaju: “Ne smijemo se zavaravati ispraznim tlapnjama, nego moramo spoznati da isti neprijatelj, svrstan iz čisto taktičkih razloga u dvije naoko oprečne fronte, nesmiljeno nasrće na naše živote”.

U to vrijeme, 1944, Sarajevo je puno muslimana iz istočne Bosne koji su izbjegli pred četničkim pokoljima, ali Busuladžić se ne zanima za pojedinosti te katastrofe. Na pitanje isljednika je li mu poznata “pozadina klanja u Višegradu i na koji način je došlo do toga” odgovara: “Nije mi bila poznata”. Nije mu bilo poznato ni ko je izbacio četnike iz Goražda i Foče, i koje godine, iako priznaje da zna da su partizani uzeli u zaštitu muslimansko stanovništvo istočne Bosne nakon klanja u Višegradu. Kad ste toga bili svjesni, pita isljednik, zašto ste svojim javnim istupom naveli masu u bludnju i na taj način cijepali narodnooslobodilački front svih naroda, pa i samih muslimana. A Busuladžić odgovara: “Ja sam saznao tek kasnije da su partizani izbacili četnike iz Višegrada”.

Eto tako: mislilac koji je znao sve o položaju muslimana u Sovjetskoj Rusiji nije znao ništa o položaju muslimana u istočnoj Bosni, pa je sve do 1945. izjednačavao one koji su ih klali i one koji su ih uzimali u zaštitu. Onako kao što, u naše vrijeme, uredništvo Stava zna sve o metodama OZNA-e od prije 70 godina, a ne zna ništa o današnjim istražnim metodama turske tajne policije, pa u ovom magazinu nismo mogli pročitati ni slova o teškom fizičkom i mentalnom zlostavljanju hiljada ljudi koji već skoro dvije godine “priznaju” sudjelovanje u vojnom puču protiv Erdoğana. Šteta! Čitaoce bi sigurno zanimalo imaju li barem oni pravnu zaštitu, kad je već nije imao Mustafa Busuladžić…

Pitanje svih pitanja

Najozbiljnija tačka optužnice protiv Busuladžića glasi da je kao saradnik jerusalemskog muftije Muhameda Emina el-Husejnija pomogao ovome “poznatom slugi fašizma” da “u zajednici sa okupatorom iskoristi političko stanje u Bosni i Hercegovini, kod muslimana, za formiranje SS-divizije”. Busuladžić je, zloupotrebljavajući svoj položaj vaiza i istupajući u šovinističkom duhu, “pripomogao okupatoru da mobiliše jedan dio masa za sebe pomoću El-Huseina i njemu sličnih sa parolom ‘din je u opasnosti’”. Busuladžić tu saradnju (što je vidljivo iz zapisnika o saslušanju) minimizira, a način na  koji je novinari Stava blagonaklono prešutkuju uvodi u problematiku koja uveliko nadilazi individualni Busuladžićev udes. Tu problematiku naslućuje urednik Stava Filip Mursel Begović, kada svome uvodniku daje naslov “Obračun s vlastitom prošlosti”. Problemski kompleks koji se ovdje pomalja, i nameće kao predmet debate koja se godinama vješto izbjegava, možemo nazvati “historijskim opredjeljenjima bosanskog muslimanskog subjekta”, iako je to određenje preusko: ne radi se samo o egzistencijalnim odlukama koje su bosanskohercegovački muslimani donosili u prošlosti (u ovom slučaju, 1941. godine), već i o odlukama koje donose u naše vrijeme, od 1990. do danas. Osim toga, motivi njihovih opredjeljenja ne mogu se posmatrati nezavisno od dinamike islamskog svijeta u cjelini, i njihove želje da se što tješnje vežu uz taj svijet koji se stoljećima nalazi u fazi civilizacijske regresije uzrokovane temeljnim odbacivanjem prosvjetiteljskih vrijednosti. U tom smislu, između njihovih kobnih odluka u prošlosti i nepromišljenih izbora koje prave danas postoji kontinuitet koji se ne smije zanemariti – a upravo to čini uvodničar Stava kada nudi jedan sladunjav i pomirljiv “obračun” s vlastitom prošlošću, čiji je cilj da skrene pažnju s prijeke potrebe za obračunom s vlastitom sadašnjošću:

Što se Arapa i nacista tiče, doista je riječ o jednoj od velikih političkih zabluda koja je rezultat, prije svega, njihove slabe informiranosti i kolonijalne izolacije. Nacizam nikome nije mogao donijeti slobodu, pa niti muslimanima pod engleskom čizmom, koja je, ruku na srce, narodima koje je pokorila bila puno podnošljivija nego nacistička.

Na koncu, broj partizana Bošnjaka u odnosu na Bošnjake u kvislinškim i SS jedinicama jasno pokazuje za koga su se opredijelili u Drugom svjetskom ratu, te bi svakako bilo bezumno gurati ih u vagone onih koji su izgubili rat. Bošnjaci su, bez obzira na kasnije prijepore, prošli rat dobili, zajedno sa Srbima i Hrvatima, a izgubili su ga nacisti, fašisti, ustaše i četnici. A Mustafa Busuladžić? On nije bio ni ustaša ni fašista, a svoj stav zastupao je do kraja, pa je i na ispitivanju u OZNA-i 1945. godine pod batinama i prije pogubljenja rekao: “Nisam pisao ni u fašističkom ni u antifašističkom duhu, pisao sam u muslimanskom duhu”.

Čitalac će primijetiti da je Begović jednu Busuladžićevu rečenicu iz zapisnika, “pisao sam u muslimanskom duhu”, lošom žurnalističkom manirom pretvorio u posljednje riječi ovog muslimanskog Sokrata prije pogubljenja, iako je kazna izvršena tri sedmice nakon što je rečenica zapisana. Primijetit će i da je napomena “pod batinama” sasvim besmislena, jer zašto batinama izvlačiti priznanje od osumnjičenog da nije pisao u fašističkom duhu! No ti falsifikati su relativno bezazleni u odnosu na elemente koji svjedoče da su i ovaj uvodnik i cijeli “dosje Busuladžić” i ukupna društvena misija Stavajedna velika travestija. Te ću elemente analizirati do kraja ovog poglavlja.

Kada urednik Stava ustvrdi da Mustafa Busuladžić “nije bio ni ustaša ni fašista”, unatoč indikativnim citatima iz njegovih spisa koje smo naveli i desetini drugih koje nismo naveli, on skromno traži da čitaoci više vjeruju njemu nego svojim očima. Sa svoga stanovišta, on mudro postupa, jer zna za koga piše: za bosanskog muslimanskog subjekta, koji želi da čita samo ono što ga utvrđuje u njegovim “istinama”, i svako kritičko mišljenje koje razara njegova uvjerenja ili propituje temeljne vrijednosti njegovog ethosa spremno proglašava bilo izdajom bilo vjerootpadništvom. Begović zna da apsolutne idealizacije danas nisu uvjerljive, pa ponekad “prizna” notorne činjenice koje njegovim čitaocima ne prijaju, npr. da je bilo bosanskohercegovačkih muslimana u kvislinškim i SS-jedinicama, ali to odmah ublažava evociranjem drugih notornih činjenica, naime da je broj “partizana Bošnjaka” bio mnogo veći, i da samo na osnovu toga treba zaključivati za koga se ovaj konstitutivni narod bio opredijelio u Drugom svjetskom ratu. Ova akrobacija pomaže Begoviću da iznošenjem “kompleksne istine” o prošlosti zamijeni tezu, tako da čitalac zaboravi o čemu se radi i kako je sve počelo. No pitanje svih pitanja nije jesu li bosanskohercegovački Muslimani u Drugom svjetskom ratu uzeli učešća u antifašističkom pokretu – pa da nas Begović na to mora podsjećati! –, već kako se današnja vlast, ona kojoj Begović služi, odnosi prema toj činjenici. Ako je davanje imena ulicama neki pokazatelj tog odnosa, stvar je jasna: antifašist Fuad Midžić “izgubio” je svoju ulicu, čiji jedan dio sada nosi ime Mustafe Busuladžića! To je jedini “obračun s vlastitom prošlošću” koji je danas na djelu i koji orkestriraju poslodavci Filipa Mursela Begovića, a tu činjenicu ne mogu promijeniti njegovi ljigavi uvodnici.

U vrijeme kada Stav nije morao da sličnom moždanom akrobatikom prikriva da je bosanskom muslimanskom subjektu Mustafa Busuladžić ipak temeljno draži od Mustafe Dovadžije, mogli smo pročitati na stranicama ovog magazina mnogo iskrenija priznanja o suštini spomenutog procesa. Pišući u septembru 2015. o promjeni imena sarajevskih osnovnih škola nakon 1990, Mahir Sokolija daje svome tekstu nedvosmislen naslov “Ko bî gori, sad je doli”. Taj pristup je mnogo pošteniji od Begovićevog zamazivanja očiju. Ukratko: oni su sada na vlasti, i rade šta im se sviđa. A imena škola i ulica, i još neke stvari, promijenit će se kada i ako oni opet budu dolje a neki drugi gore.

Odluka Skupštine Kantona Sarajevo, koja je bila povod napada na Predraga Kojovića, možda je prvi znak da taj čas nije daleko. I otud tolika panika.

(Iz građe za Um bosanske kritike)

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer