Petak, 29 ožujka, 2024

VESELKO GRUBIŠIĆ Između doma i pečalbe

Must Read

Gradac, Posušje, Zagreb i sijaset destinacija, možda ih jednom riječju mogu nazvati svijet ili zemljina kugla, staze su kojima je pružao korake nježni dječak s kamenitih strana kraj mora, s velikim naramkom snova na nejakim ramenima i željom da postane neko, usput sačuva tog dječaka u sebi unatoč zanatu kojim se bavio. 

 

Svojih prvih koraka i dana bez briga naš  sugovornik se prisjeća sjetnog izraza  lica…

Moji su starinom bili mlinari, moj pradjed  Cvitan gotovo 60 godina bio je mlinar. Tako  je svog sina (djedova brata) poslao prije  točno 100 godina na studij medicine. Naša  Grubišića mlinica (vodenica) na izvoru je  rijeke Tihaljine (Peć Mlini) kažu od 1612.  godine. Kad je moj pradjed bio mladi mlinar,  imali su šest mlina i dvije stupe za sukno.  Tata je pak bio seoski šnajder. Mi smo od  malena znali da smo ‘plave krvi’, ali to se nije  smjelo spominjati. Drugi dio mojih  Grubišića ostade u Makarskom primorju  gdje su bili conti i kneževi Makarskog  primorja. 

Zamisli, dragi Gordane, kasne šezdesete.  Nas više od 20 ima samo jednu kožnu  nogometnu loptu i par gumenih. Sva je  pohabana, dobili smo je od onih velikih koji  su prevalili petnaestu i konačno skupili za  kolektivnu kožnu šarenku. Imamo bajlage,  gumeno ljepilo, fleku i turpijicu za krpanje  loptinog šlaufa kad je kakav trn ili čivija  probode. Imamo i pumpu. Nakon krpanja  šlaufa zalijepljenom flekom, zdrav komad  stare gume od bicikla podlažemo između  šlaufa i kože ili šlaufa i proparane gume od  bicikla pa kao da na njima imamo jednu  izbočinu koju zovemo bajlag. Oboje posluže  neko vrijeme dok se ne kupi nova guma za  bicikl, a Bog zna kad će pristići nova lopta.  Ako si napunio desetu i ne znaš sam zakrpati šlauf od lopte, ne čini se da je s tobom sve u  redu. Desetogodišnjaci se penju, naravno  bez znanja roditelja, na električne stupove i  vješaju žarulje (sijalice) iz čijih grla vire po  dvije žice, srećom izolirane, a od onog dijela  koji nije izoliran na zemlji se naprave  kukice. Jednu žicu vješaju na fazu, drugu na  nulu kako bi na velikoj livadi mogli odigrati  ponoćnu utakmicu, a nitko ih neće vidjeti jer  stari već spavaju. Gdje nema stupova, tu se  spajaju dvoje velike ljestve s istim ciljem.  Dogovor bi pao da se svi moraju izvući iz  kreveta pola sata prije ponoći. Zamisli  desetogodišnje jahače konja koji se utrkuju,  a važno je u galopu poskočiti i uhvatiti se za onu hrastovu granu koja se nadvila nad  livadu, a konja pustiti da sam nastavi trčati.  Kako je u selu gdje sam rođen nekada bio  veliki rimski grad, ja sam odmalena  proučavao neke njegove ostatke, dok su se  neki valjali po tuđem žitu. I danas me  impresionira jedna tvrđava na Gradini (sada  je zarasla i staza do nje) u kojoj je jedna  prostorija velika 52 sa 74 metara, a zidovi  debeli metar i pol. Toliko je zemlje kroz  skoro dva tisućljeća u nju naplilo da je to  sada jedna ograđena livada na kojoj smo  također znali igrati nogomet. Jedan susjed,  za kojeg rekoše da mu je pamet ishlapila od  prevelikog čitanja pa se nesvršenih studija  vratio na selo, povede me do neke štale, pa  mi u najvećem povjerenju gotovo šaptom  priopći: „Od tebe će biti nešto veliko, pa  zapamti! Ovaj naš Gradac je velika stvar,  onakvu veliku prostoriju bez pregrada ima  samo Rim, Lutetia (Pariz)…“, spomenu još  neki grad, „i naše malo selo Gradac.“  Pomislio sam i ja da mu je od velikog učenja  stvarno pamet ishlapila. Kako sam već kao  četverogodišnjak pisao i čitao, volio sam i  kišu jer sam tada mogao nesmetano čitati, a  za lijepa vremena uvijek se pronalazi neki  posao, pa taman cjepanice premještali s  jedne hrpe na drugu. Udovicama, invalidima  i starima pomagalo se iz običaja, tu nitko nije  postavljao pitanje njihova osobnog  karaktera. 

Gimnazijskih dana u Posušju…

U zadnjem razredu osnovne škole nas  najbolje đake odvedoše u posjet Vojnoj  gimnaziji u Mostaru da razmislimo o zvanju  vojnog pilota. Kako je Pižon, tada već jako  poznati nogometaš, dolje tada služio vojni  rok, dovedoše ga pred nas kao atrakciju.  Jedan susjed koji je već bio u franjevačkoj  gimnaziji poslao mi je pismo da je i tamo  besplatno i dobro školovanje te da je  svećenički poziv jako dobar. Reče da se uče  hebrejski, starogrčki i latinski te još dva  svjetska strana jezika. Kaže da možeš  navečer uz besplatne instrukcije vježbati  klavir. Te sam godine kao  petnaestogodišnjak išao na stadion u Mostar,  na koncert Bijelog dugmeta. Kako me nije  interesirao vojni poziv, a već sam imao  „grešne misli“, odlučio sam se za civilnu  gimnaziju u Posušju, posebice i stoga što se  u Republici Hrvatskoj te godine uvodilo  usmjereno obrazovanje. O političkim  razmiricama najbolje govori činjenica da je  ta moja gimnazija u prvih deset godina  postojanja tri puta mijenjala ime. Bez obzira  na to, mladost je nosila svoje, prve ljubavi,  igre, zabave, kafići, kupovanje cigareta…,  počeci pušenja kojih se kasnije bilo teško  odvikavati. Kako sam bio predsjednik  razreda, a usto pravdoljubiv, znalo se  dogoditi da sam imao ozbiljne rasprave s  profesorima. Danas na to gledam kao na  dobre retoričke vježbe za moje dugogodišnje  diplomatsko zanimanje.

O danima kada su se donosile odluke,  kuda i kako, utoliti neodoljivu glad za  naukom…

Moja zadnja godina gimnazije bila je 1980.  Bila je to godina kad je umro Tito. Mi smo  već dok je on bio u bolnici (ili možda čak  prije) doznali da ćemo prvo na služenje  vojnog roka pa onda na fakultet. Kako je  pradjedov bratić bio poznati svećenik (tada  već davno preminuo), a djedov brat glasoviti  liječnik, tada već u Zagrebu i pri kraju  života, bilo je najnormalnije da studiram  medicinu ili teologiju. Da nije bilo  komunizma, ja bih zasigurno studirao pravo,  ali kako sam bio tako retorički nadaren i  pravdoljubiv, sugerirano mi je da se pravu ne  primičem jer nije bilo dobro biti ispred  vremena i tražiti opću pravdu, napose  hrvatsku pravicu. Na koncu sam upisao  kemijsko tehnološko inženjerstvo  (kombinacija kemije, strojarstava i  elektrotehnike), a kada izvodite vježbe u  istom laboratoriju u kojem je kao docent  radio i naš nobelovac Vladimir Prelog,  osjećate se ponosno. Uostalom, kad studirate  na Sveučilištu u Zagrebu, koje je osnovano  1669. godine, svjesni ste koliko se tu znanja  prenosi iz generacije na generaciju.  Međutim, ljubav prema književnosti nikada  nije prestajala. Uvijek sam pratio tri  književna časopisa. Tog ljeta, prije vojske,  radio sam u Njemačkoj. Kako je moj tata  odrastao u Slavoniji, u Sesvetama blizu  Požege, mi smo imali malo drukčiji odgoj od naših susjeda. Primjerice, mi smo prali ruke  tako da smo ih sapunali dugo i trljali baš  kako su nas učili sada u ovoj pandemiji. Tatu  je odgojio jedan svećenik čija je obitelj  stotinjak godina ranije došla iz Češke. U  Zagrebu, tijekom studija, kolege bi me  ponekad zadirkivali: „Jesi ponovno gledao  operu, imaš li stalni boravak u HNK ili  Gavelli…?“ Ponekad sam propustio neki  dobar komad jer nisam imao dovoljno novca  za ulaznicu. Ukratko, iako sam fakultet  završio u roku i bio predsjednik godine,  živio sam raskalašenim životom, moglo bi se  reći sto na sat, na što ne bih nikako trebao  biti ponosan s današnje točke gledišta. Rock  & roll, jazz, naše šansone, bile su uvijek oko  nas. Žene su me iz nekih, meni nepoznatih  razloga, voljele… Mislim da sam se od tada  jako popravio! Samo neka tako i ostane! 

Prvi izbor poslije studija je bila nauka…

Kao i sada i tada su inženjeri, još tijekom  studija, dobivali posao, pa sam nakon obrane  diplomskog imao samo 10 dana odmora.  INA-OKI bila je izvrsna, tehnološki visoko  napredna, kako se to tada zvalo, radna  organizacija. Na tom jednom postrojenju  poslovođa je bio jedan divan Crnogorac  Đorđije Vukelić. Čuo sam da je nedavno  preminuo. Volio bih da sam doznao na  vrijeme, barem bih pokušao otići na njegov  pogreb. Tada je bivša država išla iz krize u  krizu, teško je više bilo dobiti stan, na listi iz  1987. godine za dobivanje stana bio sam na  redu tek u 2021. godine, a kadrovski stan  nisam htio uzeti jer su ljudi sa po četvero  djece već čekali stan i po 18 godina.  Početkom mjeseca morali smo brzo na  crnom tržištu kupiti njemačke marke i  razmijeniti cijelu plaću pa onda pomalo  razmjenjivati te iste marke i trošiti kako bi  dotekla do kraja mjeseca, inače bi inflacija  pojela barem trećinu plaće. Stambeni krediti  bili su jako nepovoljni, morao si imati 20  tisuća njemačkih maraka, predati ih banci,  da bi ti oni dodijelili 60 tisuća maraka. Dobar  dio mojih kolega inženjera, možda i stoga  što su naše inženjerske diplome bile priznate  na Zapadu, podnijeli su molbe za odlazak.  Korupcija je bila na svakom mjestu, ljudi su  iz firmi krali čak i toaletni papir. Bilo je to  vrijeme plavih koverti čak i za odlazak u  bolnicu. Smatrao sam da je jednopartijski  sustav loš i to sam iskazivao. Jako me je  smetala nesloboda. Jedan liječnik iz  Švicarske (svoj pripravnički staž odradio je  kod djedova brata dr. Jure Grubišića)  pomagao mi je da dođem u Sandos. Kako je  u Sandosu izbio ogromni požar i na stotine  njihovih inženjera ostalo je bez posla,  ostavio sam se razmišljanja o Švicarskoj,  orijentirao sam se na Australiju i 1988.  otišao u Sydney. Oni su tražili inženjere. U  Institutu sam se bavio znanošću baš u  području alternativnih goriva. Bio sam jako posvećen poslu, duboko fokusiran,  provodeći duge sate u laboratoriju pa sam  uspijevao postizati izvrsne rezultate. Moji  nadređeni počeli su me zvati „mladim  genijalcem“. Bilo mi je to malo i smiješno  jer da su moji mladi kolege bili jednako  fokusirani i da su provodili tako duge sate na  poslu, bili bi zasigurno još uspješniji od  mene jer jamčim da su njih nekoliko baš bili  pametniji od mene. 

Onda je moj hrvatski narod 1991. godine  ovdje zadesila teška sudbina. Morao sam  pomagati rodbinu, kumove. I 100 dolara  poslanih tada je značilo jako puno. Lobirao  sam za međunarodno priznanje Hrvatske,  sudjelovao u prikupljanju humanitarne  pomoći, lijekova. Za Božić 1991. pri Vladi  Republike Hrvatske bilo je registrirano oko  511 tisuća izbjeglica. Izbijanjem rata u BiH  u jednom momentu u Hrvatskoj je bilo više  od milijun izbjeglica. Vodio sam fond putem  kojeg je hrvatska zajednica osigurala prostor  za Generalni konzulat u Sydneyju… 

Pitamo ga je li se diplomatija nalazila  među onim dječačkim snovima i kako je  to sve krenulo…

Nikada mi u mladim danim diplomacija nije  padala na pamet. Tad mi se to činila profesija  nekih dokoličara. Vjerujte mi, ima i takvih.  Upravo će takvi upotrijebiti onu krilaticu  „diplomacijo robijo“. Međutim, kada je  Hrvatska međunarodno priznata, mnogi su  mi govorili da me vide kao diplomata te da  bih se trebao prijaviti u hrvatsku  diplomaciju. U Hrvatsku je došlo oko  dvadeset diplomata iz bivše jugoslavenske  diplomacije. Njih oko polovica bili su  izvrsni i puno su nam pomogli. Diplomati  obnovljenih država moraju raditi dvostruko.  Ja sam se pak morao prekvalificirati. Morao  sam studirati nacionalnu sigurnost,  magistrirati međunarodne odnose,  diplomatsku akademiju te usput pročitati  blizu tisuću naslova iz područja  međunarodnih odnosa, međunarodne  sigurnosti, međunarodnog prava, povijesti i  povijesti diplomacije. U slučaju Hrvatske  najprije smo se morali boriti za  međunarodno priznanje države, pa osnivanje  diplomatsko-konzularnih predstavništava,  pa učlanjenje u mnoge međunarodne  organizacije, pa kao kruna svega članstvo u  NATO-u i EU, a istodobno morate raditi i  sve ono što čine diplomati i konzuli već  afirmiranih europskih država. Dok sve to  činite, susrećete se s velikim predrasudama.  Mnoge su klevete, recimo, o mom  hrvatskom narodu uzimane kao činjenice, a  kad vjerujete klevetama, onda je vaše  mišljenje samo po sebi predrasuda. Kod  mojih sugovornika u Zapadnoj Europi  uvijek sam želio doznati kakav je imidž  Hrvata u njihovoj glavi. Ponekad sam nakon  razgovora znao zavapiti; „Blago budalama,  njihovo je Kraljevstvo nebesko.“ Borio sam  se da dobiju pravu sliku o Hrvatima. Nakon  toga ili paralelno s tim razvijate kulturnu  diplomaciju. Diplomat mora biti patriot  države koju predstavlja. Važno je poznavati  vlastitu povijest i kulturu, a u današnje  vrijeme napose i ekonomiju. Ako ste  hrvatski diplomat, morate znati one divne  stihove iz Danteove Božanstvene komedije o hodočasniku iz Hrvatske (di Croazia). Kad  Dante susretne svetog Bernarda, toliko je  zadivljen, gotovo egzaltiran kao onaj  hodočasnik iz Hrvatske koji se divi liku  Isusa Krista na onoj divnoj slici zvanoj  ‘Veronikin rubac’. Meni su to njegovi  najljepši stihovi. S druge strane, malo mi je  krivo što je Dante istodobno kralja Raške  (Milutina) smjestio u osmi krug pakla kao  krivotvoritelja. Morate poznavati svoju  povijest. Tko bi rekao da su Hrvatska i Crna  Gora dvije od samo četiri slavenske države u  kojima su tiskane inkunabule, a imamo 13  slavenskih država. Tko bi rekao da je  Njujorški misal (New York Missal) pisan  glagoljicom na hrvatskome starocrkvenom  jeziku početkom 15. stoljeća. 

Je li istina da ste dijelili kancelariju s  Titovim sinom Mišom Brozom?

Istina je, sjedili smo skupa nekih pola  godine. Kad se vratio iz našeg  Veleposlanstva u Moskvi, 1998. godine,  dijelili smo kancelariju. On je dobro  obrazovan, govori dosta jezika i znade na  tisuće viceva. Tadašnji zamjenik ministra  vanjskih poslova Ivo Sanader poslao je HRT  da snimi kako se slažu jedan bivši hrvatski  iseljenik i Titov sin. Mišo i ja imamo  različite identitete i svjetonazore, ali nam to  nije smetalo da se dobro slažemo. Njegova  majka je Židovka Herta Haas, otac Hrvat, a  on je, moglo bi se reći, jugoslavenske  hrvatske provenijencije, svjetonazorski  agnostik. Ja, pak, imam jasan hrvatski  identitet te sam „ispodprosječan kršćanin i  natprosječan grešnik“. Nekad mi se čini da  je to primjer kako se ljudi mogu lijepo  ophoditi jedan prema drugomu s tolikim  razlikama. Kad je polazio u Egipat, molio  me da idem s njim, a kad sam odbio, ponudio  mi je ključeve svoje (Titove) kuće u  Samoboru te da obrađujem vinograd i svo  grožđe uzimam sebi. Kad sam ga pitao:  „Mišo, molim te, je li Tito onaj iz Kumrovca  ili je neki zamijenjeni?“, odgovorio mi je:  „Veselko, otkad ga ja znam isti je, što je  prije bilo, nemam pojma.“ Ono što mogu  reći jest da je Mišo Broz dobar čovjek, a sad  nakon što sam prošao cijeli svijet, mogu reći  da mi je to kod ljudi najbitnije. 

Između doma i pečalbe…

Ostavljen pradjedovski dom trajna je čežnja.  Može biti izvor inspiracije, ali i nepresušne  tuge, pa i tjeskobe… Jedan učen Židov  (Jevrej) reče jednom Hrvatu: „Prošao sam  gotovo cijelu Hrvatsku, ovo je raj na zemlji.  Čini mi se da ste više orijentirani na traženje  onog čega nemate nego na korištenje onoga  što imate.“ Možda bi i vama Crnogorcima  uputio slične riječi. Stara je izreka: dvaput  seliti isto je što i jednom gorjeti. Kad vidite  Hrvate u Australiji, Kanadi, SAD-u i drugdje  kako se ogrću u hrvatske zastave i kockaste  dresove kad igra hrvatska nogometna vrsta,  onda su vam jasne njihove emocije, a mnogi  su treća generacija. 

Koja je to destinacija najviše prijala oku  a koja srcu…

Svugdje je lijepo ako znadete vidjeti ljepotu.  Dakle, ponavljam onu divnu rečenicu:  ljepota je u očima promatrača. Više od 90  posto ljudi su dobri, svugdje je većina dobra. Sydney me je možda najviše impresionirao  (više nego New York), tamo su svi ljudi  nasmijani… Jedino je Sydney usporediv s  ovim našim krajevima po ljepoti. Nama  nedostaje bolji društveni poredak, jednaka  prilika za sve i snaga u vlastitom oku da  uvidimo ljepotu svoje države. Bio sam u više  od 60 država, svugdje sam vidio ljepotu,  svuda ima divnih ljudi. Možda sam najbolje  individualno gostoprimstvo doživio ovdje u  Crnoj Gori. 

O naslednicima i njihovom putu kaže…

Sinovi su magistri ekonomije. Najmlađa je  kćer, mlada je doktorica, bila je među  najboljim studentima, radi u Hitnoj, kaže da  mi ne padne na pamet da negdje urgiram za  njezinu specijalizaciju. Svatko ima svoj put.  Najstariji živi u Africi, baš koordinira jedan  projekt u delegacijama Europske unije u svih  48 država Afrike. Govori sedam jezika,  avanturist je … Srednji sin još traži posao,  jako je nadaren. Iako imamo podrijetlo sa  sela, kako smo se davno počeli školovati,  sada nas, od mojih prabaka i pradjedova i  njihovih braće i sestara, ima oko 200 s  fakultetskom diplomom. Prije tri godine moj  pradjed je imao sedmero šukununučadi  (većinom ženske) koji su istodobno studirali  medicinu. 

U Povratku je stalo mnogo…

Tu sam baš čovjeku sa sela dao važnu ulogu.  Dao sam mu moć nositelja hrvatskog  identiteta, hrvatske tradicije i kršćanske  vjere. Između ostalog to izražava i rečenica  koju ‘moj otac’ u priči izgovara: „Ja hoću biti  oficir JNA ako mogu ostati Hrvat i katolik.“  Dakle, on nema ništa protiv Jugoslavije, ali  želi zadržati svoj jasan identitet i htio bi da  država, kao okvir društva, čuva njegov  potpuni i ispravan identitet. Država koja želi  dugo opstati i imati odlično društvo kao svoj  sadržaj dužna je čuvati identitete svih svojih  entiteta, napose autohtonih, u njihovu  izvornom obliku, naravno isključujući nečiji  ekstremizam. Ni jedna komponenta,  posebice ona najbrojnija, ne smije ih ni  asimilirati niti tražiti da se odreknu vlastitog  identiteta i preuzmu tuđi. Teško se je  ubaštiniti u tuđem ili nekom novom  identitetu. Otac će radije postati seoski  šnajder nego zbog materijalnog i karijernog  napretka u jednoj ili dvije generacije odreći  se barem 13 stoljeća jasnog vlastitog  hrvatskog identiteta i tradicije. 

Radoznali smo da saznamo kako  napreduje Poglavica

Hmmm! Veliki poglavica prvih nacija  Kanade ima veliku dušu (great soul), širi  enormnu radost, on duboko osjeća prirodu,  pa kad je zagađuju i skrnave, njemu je to kao  da mu ozljeđuju tijelo. Posebno sam bio  sretan kad je pred veleposlanicima članica  EU kazao da su svi kanadski Indijanci  navijali za moju Hrvatsku kad smo 1998.  godine prvi put sudjelovali na Mundijalu i  osvojili broncu. Bio sam zatečen kad me  pitao da ga upoznam s Davorom Šukerom  jer je na tom prvenstvu baš on dao najviše  golova. Kako pri našem susretu nije nosio  perjanicu na glavi nego je bio obučen u  odijelo i kravatu, s osmijehom sam ga  pohvalio što nosi hrvatsku narodnu nošnju.  Bio se malo zbunio, ali kad mu je njemački  veleposlanik kazao da je kravata hrvatski  izum, oduševio se saznanjem. Sljedeća  zbirka pripovijedaka dat će veću ulogu  čovjeku iz grada, tamo gdje idemo učiti  visoke škole, gdje su kondenzirana velika  znanja. Bit će više autobiografska, ispričat  će moje diplomatsko djelovanje od  Australije do Crne Gore u obliku priča. Iz  Crne Gore će biti barem dvije od deset priča. 

Trenutno čita i ujedno preporučuje  štivo…

Tijekom pandemije ponovno sam čitao  „Braću Karamazove“, komparirao talijanski  izvornik „Božanstvene komedije“ s  hrvatskim i engleskim prijevodom. Ponovno  sam čitao roman „Spori čovjek“ (Slow Man)  južnoafričkog nobelovca J. M. Coetzeeja.  Treba ga čitati na engleskom jer tako  briljantno piše da ga je milina čitati.  Pandemija me je na neko vrijeme osamila pa  sam kod Dostojevskog dosta razmišljao o  tom moćnom „Ruskom Kristu“ druge  polovice 19. stoljeća. Taj Krist je Krist  strahopoštovanja, a tada na Zapadu postoji  Krist (poslije prosvjetiteljstva i Francuske  revolucije) koji jedva hoda, kao da ide od  kuće do kuće i moli ljude da ne odu daleko  od onoga što je temelj kršćanstva, a to je  

samilost (compassion) jednih prema  drugima. I taj ranjeni Krist na zapadu  preživi, a onog moćnog Rusi ubiju i ne daju  mu uskrsnuti punih 71 godinu. Zamislite  kakva je to kolektivna trauma. Kako sam  dublje kontemplirao, shvatio sam da Isus  nije pohrvatitelj, niti porusitelj, niti  posrbitelj…. Isus je otkupitelj ili na  engleskom Redeemer

Od muzike najradije sluša…

Volim povremeno poslušati Mozarta. Volim  rock, jazz, volim i lijepu narodnu glazbu,  obožavam Olivera i klape. Sva ta glazba čini  me radosnim. Bach, recimo posebice oni  teški komorni komadi, nije za mene, nisam  dovoljno dobar poznavatelj klasike. Bio sam  presretan nastupom klape Cambi za naš Dan  državnosti ovdje u Pogorici. Mnogi  Crnogorci me i danas pitaju za mladu  dubrovačku klapu Kaše, kad će doći i  ponovno na klapski način otpjevati himnu  Crne Gore. Neki kažu da nikad nisu čuli  ljepši način pjevanja himne Crne Gore.  Volim vašu pjesmu „Još ne sviće rujna  zora“. Draga mi je i country glazba.  

Obišavši cijeli svijet, od velikog broja  ljudi iz raznih sfera izdvaja poznanstvo  sa…

Najsnažniji osjećaj sam doživio na susretu sa  Svetim Ocem Ivanom Pavlom II. Stupanjem  pred njega, čak u nekom krugu od desetak  metra, ulazite u neko posebno mistično  energetsko polje, kao da ste u blaženstvu.  Oduševila me i tadašnja predsjednica Irske  svojom skromnošću i jednostavnošću, inače  izvrsna profesorica ustavnog prava na  Trinity College Dublin. Isto tako, recimo,  Solomon, veleposlanik Kameruna u Kanadi,  pa veliki poglavica Atleo… Jako me vesele  ljudi koji znaju opraštati. Mogao bih mnoge  nabrojiti, svoju majku… Sjećam se Filipa  Kujundžije, sidnejskog Hrvata podrijetlom  iz Livna. Imao je sedmero djece, neveliku  kuću u jednom od siromašnijih dijelova  Sydneyja. Kada je 1992. godine ostao bez posla i više nije mogao davati za  humanitarnu pomoć za Hrvatsku i za Hrvate  BiH, podigao je svih četrdeset tisuća dolara  koje je godinama uplaćivao u svoj  mirovinsku fond i tako s radošću ponovno  počeo slati. Na koncu bih spomenuo  kanadskog Hrvata Antona Kikaša koji je  1991. godine zrakoplovom dopremio  naoružanje za obranu Hrvatske, potom bio  uhićen, prebijan i odveden u Beograd. Sada  traži susrete sa svim tim ljudima, želi s njima  podijeliti ručak, nema nikakve zle volje  prema njima. Volim to opraštanje… 

Prijateljstvo…

Imam nekoliko prijatelja s kojima se  sastajem kad smo doma. Nije lako održavati  prijateljstva kad živite ovako nomadski  život, ali neka su prijateljstva stvarno  cjeloživotna. Bojite se razvijanja dubljeg  prijateljstva na mandatima jer vam poslije  odlaska iz te države mogu ostati  nenadoknadive praznine. Teško je održavati  prijateljstva na drugim kontinentima, neko  se vrijeme posjećujete, a poslije samo  čestitke za Božić i Novu godinu… Razvio  sam nekoliko prijateljstava ovdje u Crnoj  Gori, možda će ih biti lakše održavati zbog  blizine. 

Ne možemo odoljeti da saznamo kako je  moguće i pored svega spasiti onog dječaka  u sebi i biti običan čovjek…

Dječak je uvijek tu, bistar, vragoljast. Da  nema tog radoznalog dječaka, kako bih se  usudio uopće biti u ovoj profesiji ili ići u  takve životne izazove? Ako kao dječak, iz  roditeljskog doma sa sobom ponesete  iskonske vrijednosti poštenja, radišnosti,  opraštanja, poštovanja drugih, onda lako  uspostavljate povjerenje s drugima i ništa  vam ne pada teško. 

Najviše se raduje…

Uspjehu drugih, pa i vlastitom. Volim kad  ljudi postižu nešto dobro, dobru sliku, dobru  glazbu, dobru cestu (pogledajte koliko ste  cesta napravili u zadnjih 6 godina ovdje u  Crnoj Gori), dobru zgradu opasanu  zelenilom, čistu rijeku, čisto more…  Oduševljen sam, recimo, direktorima tvrtki  koje čine Hrvatsko-crnogorski poslovni  klub, svi su odreda izvrsni. Osim odlične  obitelji, imam i veliku sreću da mi Bog  dadne odlične suradnike na poslu. 

A nervira…

Nerviraju me ljudi koji se bave kriminalom i  korupcijom, a prave se da su sve stekli  legalno, pokušavaju se prezentirati kao  patrioti. Jako me živciraju nesposobni, ali  osioni političari. Ne volim malograđane, nije  čaršija vrh civilizacije… 

Zadovoljan životom, ne bih mijenjao ništa  ili bih…

Ne bih puno toga mijenjao, ali nomadski  diplomatski život težak je za djecu jer stalno  gube tlo pod nogama, pa ga ne bih  preporučio svojoj djeci. Inače, diplomatski  život je neopisivo zanimljiv. 

Šta je to ljubav?

Ljubav je davanje sebe, i žar, i iskra koja  traje, i trpljenje, i čekanje, i opraštanje, i  tolerancija.

Osvjedočeni prijatelj Crne Gore se u njoj  osjeća…

Hrvatskoj i meni osobno je jako stalo do  naše susjedne Crne Gore. Nikad neću  zaboraviti kako sam se s ostalim  veleposlanicima EU borio za otvaranje  vašeg zadnjeg poglavlja 8, tijekom  hrvatskog presjedanja EU. Cijelu Crnu Goru  sam prošao, zalagao sam se za njeno  članstvo u NATO-u i brži put prema EU.  Vidio sam iznimne ljepote od Rožaja do  Ulcinja, od Pljevalja do Kotora, susreo sam  jako drage ljude, osobe koje biste mogli  odmah pozvali doma na ručak ili večeru.  Podgorica je lijep grad za život. Volim  zalutati u ona stara hrvatska sela na  padinama Vrmca i s kotorske i s tivatske  strane. Na koncu, moramo se zajedno boriti  da Crna Gora čim prije postane članica EU.  Ne smijemo stati… 

Bioskop, pozorište, sportska dvorana…

Pandemija me je potpuno odviknula od kina.  Inače, gledanje filma na velikom platnu veći  je doživljaj od gledanja na malim ekranima.  Svake godine se prikaže neki izniman film,  samo drukčije ga gledaju oči promatrača.  Veleposlanica Kenije u Irskoj Catherine  Muigai Mwangi (kćer Kenuyattine sestre), s  kojom sam baš bio blizak, govorila mi je o  filmu „Moja Afrika“ (Out of Africa) kao o  filmu koji je ponizio Kenijce, posebice  kenijske žene… Kad sam joj rekao da taj  film ima možda ponajbolju fotografiju i da  sam odmah poželio otići u Keniju, zaleći na  onom zelenom humku na vrhu brijega…  Kazah da mi je ljubav one Kenijke koja ne  smije niti hodati u pogrebnoj povorci svoga  ljubavnika toliko snažna i čista, kad sam je  gledao onako vitku, visoku, tananu kako kao  neka etruščanska statua (otiđite u Toscanu, u  etruščansku Volterru) stoji daleko i odsijeva  istinsku i snažnu ljubav… Kad sam joj  izustio da su one riječi nepismenog  poglavice toliko odmjerene i moćne baš kao  Sokratove, ona se gotovo rasplakala,  osjetivši kakve sam kenijske ljepote vidio u  svojim očima. Kazalište mi je drago.  Nedavno ste imali ovdje u Narodnom  

pozorištu divnu predstavu „La Bohème“  koje se ne bi postidjele niti puno veće  kazališne kuće. Netko će reći mala nam je  scena, ali možda nije bilo veće ni ono  pariško potkrovlje u koje je stala ta čitava  priča, čiji je libreto pretočen u operu.  Srećom, u posljednje vrijeme redovito  treniram jer dugi sati sjedenja nisu dobri za  zdravlje. 

Kad je o balunu riječ, Dinamo ili  Hajduk…

Ja sam od malena dinamovac, ali jedan od  onih koji cijeni pravednu sportsku borbu.  Više se živciram kad Dinamo slabo igra  nego kad izgubi. Sada manje pratim klupski  nogomet, a više hrvatsku reprezentaciju.  Ipak imamo svjetsko srebro i broncu, možda  je za nas pretjerano očekivati svjetsko zlato  u nogometu. Svejedno, volio bih da ga se  domognemo za moga života. 

Kao predavač na velikom broju katedri o  svojim studentima govori…

Uvijek mi je prvi cilj dati peticu, ili po vašem  desetku, dakle najvišu ocjenu, iza toga mi je  provjera znanja. Kažu da sam pravedan, a ja  sam presretan kad me kolege studenti sustižu  i prestižu. 

Poruka mladim ljudima je …

Govoriti istinu, poštovati sebe i druge, steći  radne navike, biti otvoren prema novim  idejama, uvijek zaraditi svoju plaću, vidjeti  ljepotu rođene zemlje vlastitim očima. 

A šta stari rade…

Da si me pitao početkom godine moji bi  odgovori bili puno radosnijeg sadržaja. Evo  majka je preminula ove godine u 90. godini.  Nikad prije nije bila u bolnici. Nikad nisi  spreman za majčinu smrt. Uvijek misliš da  samo tuđe majke odlaze. Ostat će mi njezine  recitacije dok sam živ, znala je nekoliko  tisuća stihova napamet. Ostaće mi njezino  poštenje i čast, ona tiha snaga ljubavi. Tata se u 93. godini evo bio odlučio za starački  dom. Govorio je da bi bilo najbolje da se mi  djeca izmjenjujemo kod njega u kući, da on  može zapovijedati, ali shvaćao je da ne  možemo napustiti posao. Rekao je da ne želi  kod nikoga od nas jer će za 10-ak dana tražiti  da ga vratimo kući, pa je pristao otići u  starački dom koji mu je blizu kuće, pod  uvjetom da ga odvedemo kući kad možemo,  posebno nedjeljom. To smo i činili… sve  donedavno. Evo samo šest mjeseci nakon  majčine smrti otišao je i on. I majci i njemu  klapa Grga je otpjevala posljednje pjesme.  Majku smo ispratili s pjesmom „Majko  jedina, dugo, dugo ne vidjeh te ja…“. Oca  ispratismo uz pjesmu „Otišo je moj otac  polako, otišo je stazom što vijuga …“ Svi  pjevaju i plaču… Otac je sa sedam godina  ostao bez majke, s jedanaest i bez oca, pa  sam taj dan razmišljao: „Kakve li su te ćaća  tada morile brige kao jedanaestogodišnjaka,  što si tako kao krhak dječak mogao vidjeti  pred sobom, jesi li mogao vidjeti i tračak  radosti“? Sad više nisam ničije dijete, nitko  me nikad više neće zovnuti sine… Ali to je  zapravo normalno, to je život, sad imam  svoju djecu, ostat će divne uspomene na  roditelje. Davali su se bespoštedno, baš  uvijek 100% i nikad manje. 

Jesmo li nešto zaboravili reći i kakvi su  planovi u danima koji dolaze…

Možda je i ovo što rekosmo puno. Planove  ne mogu otkrivati jer još dvojim o svojem  budućem angažmanu. Mislim da ću uskoro  morati odlučiti kojim ću od dva svoja  maštanja krenuti. 

… 

I tako riječ po riječ, s čovjekom briljantne  diplomatske i naučne karijere, s više nego  vidljivim talentom u ulozi pripovjedača čije  se knjige čitaju na mah, jedva čekajući šta se  nalazi u drugoj, sa snagom velikog čovjeka  koga funkcije i prinadležnosti koje idu uz to,  nijesu promijenile, uz brojanje koraka od rodne grude, preko Posušja, Zagreba,  Sidneya, Bruxellsa, Dublina, Toronta, do  Podgorice. 

Bile su to riječi jako zanimljivog  sagovornika, svaka riječ na mjestu, odgovor  u zagrljaju pitanja, promišljanja i zaključci  po mjeri.

Razgovarao 

Gordan K. Čampar za Časopis INTERVJU

 

- Advertisement -
Subscribe
Notify of
guest

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

0 Komentari
Inline Feedbacks
View all comments
- Advertisement -
Последний

ANALIZA: Schmidt se nije usudio riješiti pitanje hrvatskog člana Predsjedništva

Hrvatski politički predstavnici nisu zadovoljni zbog posljednje intervencije Visokog predstavnika Christiana Schmidta koje se odnose na tehničke dijelove Izbornog...
- Advertisement -

Ex eodem spatio

- Advertisement -
WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com