Visoki predstavnik Valentin Inzko čovjek je od krvi i mesa. Godinama živi s nama, soli se i hrani, pa je, valjda, tako i postao dio nas. Orodio se čovjek s nama, spojio, fizički i emotivno. Formalni šef države koja aspirira prema EU (tako kažu) nikad ne kaže da suverene zemlje odlučuju hoće li u EU, a ne one pod protektoratom. Zna da je uvalio BiH u težak drek, ali se tješi time da su Petrich, Bildt, Paddy Ashdown i još poneki odradili puno posla prije njega, Inzka. Svi imamo svoj bijeg, pa tako i on. Ja bježim u pisanje, da zaboravim gdje sam. Lektoriram jednu dobru knjigu, i to mi je bijeg. A Inzko… On ima, kažu, ergelu, farmu konja nadomak Beča. Čovjek je sve više tamo a sve manje ovdje, u ovom našem velikom dreku u koji nas je uvalio. Kao prava „sirotinjska majka“ sa Zapada, odrekao se dijela plaće od 20.000 eura u korist BiH. Prije toga se, skupa sa svojim prethodnicima, pobrinuo da iz austrijskih banaka stotine vreća novca odu svakoga mjeseca u pravcu Austrije, bliskog mu Beča. Zadane ciljeve, kako se čini, ostvaruje. BiH nema Putina, Selvedina, Antuna ili Milutina koji će reći „E, sad se svi lijepo pokupite sa svojim bankama. Nema više. Privatizacije nije bilo, ako ste mislili da sve prodamo za par maraka, prevarili ste se. Puj – pike, ne važi. Po zakonu? E, pa, nema više tog zakona. Haj’mo, razlaz! I pozdravite ono svoje čudo s Eurovizije. Da vas moje oči više ne vide…“. Ne, BiH takvog nema. Ima puno onih koji bi prodali svoje narode za marku po glavi stanovnika, ali Selve, Ante i Milutina tog kalibra, barem na razini BiH, nema. Ima Inzka koji ustrajno timari svoje konje i tako bježi iz svog milog dreka u BiH.
_____________________piše: Veselin Gatalo i pogled.ba
Inzka, kako mislim (a mislim da dobro mislim), odmara timarenje konja. Šturm je u dobroj formi. Punčka će se oždrijebiti. Nisu neki trkači, ali su im ždrjebad pobjednici na mitinzima. Jedno ždrijebe vrijedi puno, ali ti trenuci dok Inzko zaboravlja na cijelu BiH i okolinu, neprocjenjivi su. Ne može se to platiti. Voli kad stavi četku na ruku, kad poluelipsastim pokretima prelazi preko Šturmovih leđa i sapi. Pokrete ga nisu učili, nekako je sam nadošao na nježne, ali snažne prelaze koji čine konja sjajnim i zadovoljnim. Ti pokreti su mu se sami javili, odnekud, nije morao puno učiti kako se brinuti o tustim austrijskim konjima. Zna kako istjerati konja da trči ukrug a da se ne pregrije, kad dati zob a kada pustiti da pase. Jednostavno zna. Tek ponekad, dok prelazi preko konjskih sapi, upita se je li dovoljno puta spomenuo Milorada Dodika kao krivca za nastali drek. Je li bilo dovoljno, tih 64 puta? Možda bi stotinjak bilo bolje? Je li dovoljno uradio da spriječi treći, hrvatski entitet? Hoće li sve biti u redu? Hoće li uspjeti izabrati Raguža za člana Predsjedništva? Je li bolje da to bude Slavo Kukić? Ili da pusti nekoga trećeg? Sav taj bosanski drek brzo nestane kad Šturm zarže i otrese glavom, Valentin Inzko ga potapša po vratu i ustrajno nastavi timariti životinju. Nije strašno ni kada Šturm, u naletu zadovoljstva, ispusti svoj drek pokraj razdraganog Inzka. Ne brine se on za taj drek. Taj će, za razliku od dreka bosanskog, već neki od zaposlenih na farmi očistiti.