Published On: Pon, svi 5th, 2014

Veselin Gatalo: Kad voda dođe do praga

Neki dan se vraćah iz Banje Luke, putem rijeke, prljave od brzine kojom je nosila zemlju s obala, mutnom od brzopletosti, brzom od kiše koja je nesmiljeno udarala u stakla automobila. Male i lijepe kuće su se približile rijeci, kao neoprezni kupači, tako blizu su bile da je rijeka mutnim jezikom već lizala pojedini kućni prag. Ljude nisam vidio. Možda nisu bili u kućama? Možda su se zavukli u ponajviše sobe i molili Boga da voda ne uđe i ne uništi za minutu ono što su godinama gradili i stjecali? Vrag će ga znati… Misle, valjda, na to koliko su godina potrošili na parkete i drugu drvenariju, koliko im je trebalo da dovrše zidove, koliko su gradili krov i koliko su ih koštali lijepi prozori od kvalitetnog talijanskog drveta. Nisam znao pratim li rijeku ili joj idem nasuprot. Nikako to ne znam. Za to treba stati i vidjeti, a ja nikada ne stanem. Divlja Ćehotina je išla brzo, svaki put, ali nikad brže od automobila. Automobilska brzina čini da voda uvijek teče u smjeru suprotnom od kretanja auta. A kuće… Kuće su bile vratima i prozorima okrenute rijeci, kao čovjek svojoj nesreći. Lijepo je živjeti kraj rijeke, lijepo je loviti ribu u predvečerje pa onda zaspati sjedeći, u stolici za plažu, lijepo je sjediti ljeti pored rijeke i peći ribu na gradelama dok ptice pjevaju a pas trčkara po obali i veselo laje u pravcu šume u kojoj već godinama nema za čovjeka opasnih predatora. Iskren da budem, zavidio sam tim ljudima iz tih malih kućica, na njihovim kućicama, na njihovoj rijeci i njihovoj obali s drvenim klupama. Ipak, nešto mi nije dalo da im suviše zavidim. Neki mali đavo, valjda baš onaj kojeg uzgajam već 46 godina, prezrivo se smješkao, skoro pa, Bog da mi oprosti, zlurado. Rijeka, viđena njegovim očima, bila je prebrza i prejaka, pogotovo suviše bliska kućicama na obali. Previše su se voljele te kuće i ta rijeka. Previše su se naslanjali jedna na drugu._____________________________________piše: Veselin Gatalo

Rijeka je, kao što rekoh, na mome putu ljubila kućne pragove. Išao sam prebrzo, da ne gledam te opscene poljupce, tu već uvrjedljivu bliskost. Jurio sam, sve brže, možda i preopasno brzo. U neka doba, pokraj jednog mosta, shvatio sam da jurim da ne bih gledao to što sad plaši a nekad me je zadivljivalo. Kao kad požurite kad ugledate da se neko na vašem putu s nekim ljubi, bez mjere i stida, kako ljubavnici jedno drugom sišu nos i bradu, tako da se ne da gledati. Žurio sam ostaviti rijeku na vrijeme, dok još samo ovlaš ljubi pragove. Da ne vidim kako voda ulazi u lijepe kućice, kako ljudi izlaze sumorni i ljutiti, kako ih kuće ispljuvavaju u prljavu vodu u njihovim dvorištima. Jurio sam kao od scene eksplicitnog seksa uživo. Kao da bježim od mjesta gdje se susreću kulture i civilizacije, gdje ljudi ulaze jedni drugima u živote i mijenjaju ih, prilagođavaju druge sebi, baš poput rijeke pod kojom parket kućnih podova ne može ostati suh i čitav. Kao iz bitke u kojoj ne možeš ni pobijediti ni junački poginuti, nego samo izgubiti i započeti robovanje. Da ne gledam kako voda grli kuće i bezobzirno ulazi u njih. Bježao sam, znajući da ne mogu nikako spasiti kuće i sačuvati im čast i pragove. Bježao sam, uzaludno, kao od vrlog novog svijeta, od ekonomskih i vojnih saveza koji nam polako kreću prema kućnom pragu.

pogled.ba