Published On: Čet, lip 26th, 2014

Veselin Gatalo: Gnusni i bjesomučni napad na akademika

Nepoznati, sad već poznati neodgovorni pojedinac premlatio je akademika Slavu Kukića u njegovu uredu. Poslije brutalnog prebijanja, ostavio je ključ, kažu i mobitel, na stolu. Za svaku osudu. Otišao je u nekada nepoznatom, sada već poznatom pravcu, u kolima, zaboravivši mobitel sa svim brojevima telefona i ključem od kola. Pretpostavljalo se njegovim, ispostavilo se tuđim. Napad je bio ideološki, a ne na nacionalnoj osnovi.

Na TV-u se, međutim, govori o tome da je napad imao nacionalnu pozadinu (!?), pa mi taj dio nije bio baš jasan. Obično to biva kad su napadač i napadnuti iste nacionalnosti. Kad bi Abdulah Sidran, recimo, skočio na mene i izudarao me tako da završim u bolnici, to bi bio napad Bošnjaka na Srbina. Dakle, ovaj napad je bio napad Hrvata na Hrvata. Neki bi rekli da je došlo do unutarhrvatskog sukoba na ideološkoj osnovi. Možda i ja, đavli će ga znati… Ja, poput kakvog Sherlocka Holmesa, pokušavam rekonstruirati taj okrutni napad. Ja nekad stavim ključeve i mobitel koji sam kupio za 1 KM na stol, kad pričam s nekim. Prije nego što bih ga istukao, ne bih vadio te rekvizite, ako ništa drugo, zbog poruka u mobilnom, brojeva telefona i sentimentalne vrijednosti. A akademik se sjeća samo da je napadač bio nabildan.

Veselin Gatalo l pogled.ba

Slikovito se svlačio pred kamerama, da pokaže svoja stradanja za sve što na svijetu valja, u ime antifašizma, suživota, Bosne i ostalog što zastupa. Nikome nije palo na pamet u prebijanju potražiti osobne motive ili neslaganje po bilo kojoj osnovi osim političkoj. Nije nikom palo na pamet da se akademik i napadač poznaju, ili da su malo prije toga razgovarali. Jer, akademik je izjavio da ne poznaje napadača.

Kažu da je sukob izbio zbog Darija Kordića, osuđenog na Haaškom sudu. Kordić je, kako znam, odslužio svoje. Ne svoje nego i tuđe. Nije htio „zavaliti“ još ljudi, pa je odležao za sve. Kriv je koliko i mnogi koje je sud pravosnažno oslobodio optužbi. Nije htio poljubiti prsten jačem, pa ga nisu pustili kao druge. Nezahvalna osobina, taj ponos. Usput, oslobođenje na Haaškom sudu ne dokazuje nevinost. Osuda na Haaškom sudu ne dokazuje krivnju. Često dokazuje baš suprotno od onoga što hoće dokazati. Poljubiti prsten, pokajati se i za ono što nisi uradio i proglasiti sebe svetim pokajnikom, pravi je cilj Haaškog suda. Opet kažem, ovo je moje mišljenje i mogu ga dokazivati koliko me volja, jer mislim da toliko slobode još u sebi imam. Ako i to nemam, neka me đavo nosi, a Bog zaboravi. Ne mora čovjek biti u pravu da bi rekao što misli. A taj Den Haag je takva smijurija da sebi dopusti da 11 godina onog nesretnog Šešelja sude bez optužnice pa sad ne znaju što i kako s njim.

Moj prijatelj, fotograf, napadnut je na ulici, dok je fotografirao za jedan bošnjački portal. Mladići, njih trojica, udarali su ga nogama, šutali mu kameru koja mu kruh znači. Dobio je nogama u leđa. Doduše, on nije akademik, iako se od osnovne potukao nije. Udario je jednog napadača nogom da je ovaj odletio na obližnja kola. Drugom je opalio šamar, zvučan, i rekao: „Sram vas bilo, mogu vam ćaća bit!“. Ta vijest nije propraćena. Nije pokazivao modrice i svlačio se pred kamerama. I on i napadači, iako je fotografirao za bošnjački portal, bili su, naime, baš kao i u prethodnom slučaju, iste nacionalnosti. Ni blizu međunacionalnom sukobu, kako bi rekli oni koji takve sukobe priželjkuju.