Published On: Sat, Sep 19th, 2015

Berlinpeštanski zid

Buđenje u svijetu u kojem more izbacuje mrtvu djecu, nije nam još prešlo u naviku. Polako varimo malo Aylana, kao suhozemne ajkule vijest o pomoru tuna u Sjevernom moru. Od mrtvog dječaka smo dobili i ime i sliku, za razliku od toliko bezimene i bestjelesne djece koja su se pogušila u moru daleko od naših očiju i kamera s mobitela. Čovjeka zaboli sve, i stomak, i oči i ruke, ako ima stid i ako mu se obraz nije sasvim uštavio od grijeha kao što su obrazi crnog Obame, Sarkozyja, Hollanda, Merkelove… Ne stidi se onaj koji bi trebao, nego onaj koji ima stid. Ja se više i ne javljam dragim mi ljudima, da vide da mogu bez mene, kao što svijet može bez malog Aylana čijih je nekoliko kilograma tijela, skupa s majicom i cipelicama, na sitni pijesak izbacilo more. Može se dalje i bez prijatelja i bez stida. Tako bude lakše, ako nas more odnese, bude manje nesretnih.
____________ piše : Veselin Gatalo / pogled.ba 
Majstori bodljikavih žica i zatvaranja, Mađari, odbijaju se povinovati tuđoj nevolji i utažiti tuđu glad. Mađarska, jedan od starih austrijskih i Hitlerovih saveznika, ne da ni vode ni sendviča, ne da ni da se hoda po kršćanskom tlu Atile Hunskog. Nekada su držali ljude u bodljikavoj žici, mučili ih glađu i ubijali sjekirama, sad ih drže s druge strane žice. Unutar žice ih hrane kao pse, bacaju im sendviče. Zabavno im kad ih gladan svijet, civilizacijski i kulturološki napredniji od njih, moli za malo vode. Uveseljava ih kad se veliki Mezopotamci, plemeniti i moćni Parti, tvrdi Sumerani, tuku za bajate sendviče. To im daje dokaz da su duhovno i kulturološki nadmoćni nad nižom rasom koja je došla da im uzme sve što se može pojesti. Navika šutiranja nemoćnog nije nestala još od vremena progona Židova. Ne znam jesu li saplitali ljude dok trče s djecom o naručju, ali možda je i toga bilo u zemlji Atilinoj.
Moamer El Gadafi nije bio lud. Danima prije nego što su ga mučili pa ubili, govorio je o milijunima izbjeglica koje će, ako Amerika nastavi uvoziti svoje nevladine organizacije i nametati ljudima plišane revolucije, pohrliti u Europu. Priznajem, nisam ga ozbiljno shvatio. Tada. Sada znam da nije bio ni lud ni glup. Samo je vjerovao Sarkozyju i Obami, Clintonu i kompaniji, baš kao mi sad. Vjerujemo i njima i njihovim glasnogovornicima iz nevladina i vladina sektora, njihovim profesorima i profesionalnim čuvarima univerzalnih vrijednosti.
Ipak, treba se staviti u tuđe cipele i pokušati razumjeti. Istražio sam svoje pretke od preko 500 godina unatrag. Znam zašto sam ovakav kakav sam. Ali, da mi čitava nacija nema prošlost, možda bih i ja bio drukčiji. Da sam Amerikanac s prošlošću od tri ljudska stoljeća, možda bi mi lako bilo sravniti Bagdad sa zemljom. Pogotovo bi mi smetao Damask, najstariji grad na svijetu. Možda bih se udružio sa svakim spremnim za uništavanje tuđih prošlosti, hramova, spomenika… Možda, da nisam ucijenjen vlastitom prošlošću i mišlju da me preci odnekud promatraju, možda se ne bih stidio mrtvog djeteta koje umjesto majke mrtvim rukicama, kao zaspalo na nečijim prsima, grli mokri pijesak nečijeg tuđeg mora…