Da bismo vidjeli koliko je neka zgrada velika, to ne možemo sagledati stojeći tik uz nju. Moramo se, kažu, odmaknuti, i to dalje što je zgrada veća.
Čini se da je tako i s gledanjem na ljudsku veličinu. Neki ljudi koji su stalno uz nas, koji su nam možda prijatelji, roditelji, bračni partneri, susjedi, kolege, čine nam se tako „obični i normalni“, mada su neki od njih, možda, izuzetne ljudske veličine. Lako se naviknuti na dobro, pogotovu na dobre ljude u svojoj blizini; one na koje se uvijek možemo osloniti i onda nam se čini kako je sasvim normalno da je to tako.
Međutim, nekada se rastanemo na kraće ili duže vrijeme od tih dragih, a vrijednih osoba i shvatimo da nam nedostaju, da nam je bez njih život siromašniji, dosadniji i nesigurniji. Ipak, kad se ponovo sve vrati u normalu, brzo zaboravljamo koliko nam je takva osoba nedostajala i ponovo se ponašamo prema njoj kao i prema svakoj drugoj. Nekada drugima čak i više ugađamo, pazimo kakav ćemo dojam ostaviti na njih, pazimo da ih nepotrebno ne naljutimo ili povrijedimo. Prema našoj dragoj osobi se ne moramo tako ponašati, možemo je i zapostaviti, ona se neće naljutiti i mi s tim računamo.
Ali kada takvu osobu zavijek izgubimo, uglavnom kada umre ili joj „pukne film“ pa nas zauvijek prekriži, tek tada shvatimo koliko nam je značila, koliko je bila važna i kolika je njena veličina u svakom pogledu. O mnogim pojavama, događajima, ljudima, nekada nismo mnogo ni razmišljali, nismo imali ni potrebe, jer smo znali da je naša draga osoba to nepogrešivo procjenjivala i mi smo se oslanjali na njene procjene i ponašali se onako kako nas je ona usmjeravala. Pokazalo se da je to gotovo uvijek bilo i najbolje rješenje, ali mi nismo bili svjesni daje to nešto važno. Sad, kad više nemamo uza se taj dragocjeni izvor iskustva, vidimo da se u mnogim slučajevima ne znamo postaviti kako treba, nismo sigurni da postupamo ispravno. Eh, da tada imamo samo onaj poznati, mig, znak glavom, poznati osmijeh… Ali nema ga, nestao je zauvijek, a mi tek sada znamo koliko nam je to bilo važno, koliko nam je sigurnosti ulijevalo. Tada nam ta osoba još više nedostaje.
Umiru ljudi svakodnevno. Odlaze oni poznati velikani, ali i neki koji svoju veličinu pokažu samo uskom krugu ljudi, samo najbližima. Umiru, odlaze, a da im nikada nismo rekli da su nam važni nego o tome pričamo nekim drugim ljudima tek kad naših velikana nestane. I sam sam napravio više puta takvu grešku i svaki puta sebi obećao kako ću ubuduće to promijeniti. Tu se nisam pokazao baš ptpuno od riječi. Ipak, popravljam se, a i vama, dragi čitaoci, predlažem da se preispitate, da razmislite o svom odnosu prema ljudima koji su vam važni, koji su vaše veličine, a da oni možda to i ne znaju jer ima o tome nikada niste ništa rekli. Ne treba čekati odmicanje od njih, njihovu smrt, oni nisu zgrade i možemo ih sasvim dobro sagledati i iz blizine i iz daljien.